Moje se dijete pridružilo hiljadama vršnjaka što su otišli odavde u potrazi za - znanjem. Najobičnijim jebenim znanjem.

„Na Božić ljudi slave susret čovjeka s Bogom, odnosno Boga s čovjekom. I to u sadašnjem trenutku – ne u susretu s mamom i tatom, već u susretu jednih i drugih s Bogom. Naravno da Božić ima i jedno daljnje značenje, a to je značenje koji su kršćani očito zaboravili: mi zapravo za Božić ne samo da se susrećemo s Bogom, nego iščekujemo i ponovni Kristov dolazak na Uskrs. A sad se postavlja pitanje koliko ljudi uopće iščekuje ponovni Kristov dolazak? To bi bio sadržaj ovog Božića. I kroz Došašće upravo sve o tome vrvi i govori.“

Gornji pasus nije, kako biste brzopleto zaključili, nadahnuta propovijed kardinala Josipa Bozanića na polnoćki u zagrebačkoj prvostolnici. Nije čak ni motivacijski govor vojnog ordinarija pred mladom vojskom, niti replika nekoga HDZ-ovog ili Mostovog mladomisnika na svečanoj blagdanskoj sjednici Sabora. Blagovijest Kristova povratka izgovorena je pred Božić prošle godine na – Sveučilištu u Splitu.

Nije, međutim – kako biste opet brzopleto pomislili – „susret s Bogom“ najavljen na nekoj od naročito popularnih studentskih misa zornica u kapelici blaženog Ivana Merza na sveučilišnom Kampusu, niti je o Došašću „vrvio i govorio“ studentski kapelan na kakvoj adventskoj soareji u auli fakulteta, već baš za katedrom, u studentskoj učionici. „Susret s Bogom“ nije pritom, kako i dalje brzopleto pomišljate, najavljen na nekom od predavanja na Teologiji, pa čak ni na nekom od izbornih „vjeronaučnih kolegija“ kakve biraju studenti svjetovnih studija, kao što, recimo, studenti zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva već dvadeset godina polažu ispite iz Biblijske religije.

Hrabra teza o Božiću kao navještenju Kristova povratka iznesena je na splitskom Filozofskom fakultetu, na katedri sociologije, i to na predavanju iz kolegija – Suvremene sociološke teorije. Eno je, tko ne vjeruje mojim ušima, snimljene mobitelom za sumnjičave kao što sam bio i sam, kad mi se kćer požalila kako ponekad ima osjećaj da je prije tri godine mamurna greškom upisala Katoličku bogosloviju.

Tako, naime, u Splitu izgleda studij sociologije, smještene – tako naravno – u golemom zdanju Franjevačkog klerikata na trsteničkom polju, kao uostalom i gotovo cijeli Filozofski fakultet. Tako izgleda studij na Sveučilištu u Splitu, gdje Ivana Đikića tjeraju vilama i bakljama, a zapošljavaju mladomisnike, sjemeništarce i seoske župnike, gdje aula Medicinskog fakulteta izgleda kao nadbiskupski Ured za pastoralu mladih, a nekad punkerski, rebelijanski Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje kao odgovor na Ultru poziva studente na razuzdani Nightfever u Sveučilišnom kampusu – open-air ispovijed, misu i klanjanje uz koncert banda Darovi Duha.

Tako, eto, izgleda studij na sveučilištu kojega iz nekog razloga u relevantnom Timesovom godišnjem izboru tisuću najboljih svjetskih sveučilišta uopće nema na ljestvici. Tako izgleda studiranje u Republici Hrvatskoj, u kojoj sedam od osam članova Nacionalnog vijeća za obrazovanje dolazi izravno iz biskupskih sjemeništa, molitvenih zajednica i militantnih katoličkih udruga, a obrazovna reforma se minira jer su kršćanski vigilanti dočuli da uključuje spolni odgoj i teoriju evolucije. Tako izgleda obrazovanje u državi u kojoj je ovih dana još jedna školska godina u stotinama škola i fakulteta započela akademskim zagovorom Božjeg blagoslova i zbornim mrmorenjem očenaša.

I sam Bog zna – naravno da zna, kad ga ima i na sociologiji! – što se sve i kako predaje na ostalim odsjecima slavnog splitskog sveučilišta, kad na sociologiji iz suvremenih teorija uče Kristovo vazmeno otajstvo.

„Na Božić ljudi slave susret čovjeka s Bogom, odnosno Boga s čovjekom“, unjkavim glasom seoskog župnika govori tako na Klerikatu profesor slavnog splitskog sveučilišta – koji tamo, mimogred budi rečeno, predaje i sociologiju znanosti – a egzaltirana studenčad treće godine, lijepo se čuje na snimku, oduševljeno aplaudira svom omiljenom učitelju.

„Za Božić ne samo da se susrećemo s Bogom, nego iščekujemo i ponovni Kristov dolazak na Uskrs“, mrtav ozbiljan spreman za uskrsnuće nastavlja velečasni profesor – na predavanju iz, ponavljam, suvremenih socioloških teorija! – pa se odvažnom znanstvenom drskošću pita „koliko ljudi uopće iščekuje ponovni Kristov dolazak?“, nakon čega je moja kćer u prvom sljedećem roku bjesomučno položila sve preostale ispite, obranila završni rad, pokupila indeks i spakirala knjige, laptop i četkicu za zube, pa bezglavo pobjegla iz Hrvatske.

Cijelu Europu pretrčala je mala panično bježeći iz ove nepodnošljivo tijesne, memljive sakristije, nije se okretala i zaustavljala sve do Normandije, pa preplivala Le Manche i osvrnula se tek u Manchesteru, a onda za svaki slučaj zamakla još šezdesetak kilometara na sjever, na Sveučilište u Lancasteru, i tamo – dovoljno daleko od studentskih klanjanja, sveučilišnih župnika i suvremenih hrvatskih socioloških teorija – u miru upisala diplomski studij.

Sve moleći anglikanskog Boga da je ne pitaju ništa o suvremenim sociološkim teorijama.

Tu, u Engleskoj, gdje je kršćanstvo službena, državna religija i gdje je, za razliku od Hrvatske, i Veliki petak državni blagdan – gdje je glava države ujedno i crkveni poglavar, premijer kraljici predlaže članove Sinoda, a biskupi sjede u parlamentu – moje će se dijete konačno odmoriti od klerikata, zornica, kapelana, očenaša, molitvenih zajednica, duhovnih obnova, raspela u učionicama i misa u dvorištima kampusa. U Engleskoj, gdje je kršćanstvo službena religija, otkrit će kako član crkvenog Sinoda može biti i ateist, kako državna Crkva ne dobiva penija iz državnog budžeta, i kako suvremene sociološke teorije niti vrve nit’ govore išta o Kristovu povratku.

Ona se tako pridružila epskom hrvatskom Odšašću, biblijskom zbjegu koji ovih dana puni međunarodne autobusne linije, avione, brodove, vlakove i rubrike posve autentičnog novog medijskog žanra, pod egidom „bježite odavde, sunce ovog neba neće vas grijat ko što tuđe grije“.

Danima, tjednima i mjesecima čitamo tako potresne izvještaje s kolodvora, otvorena oproštajna pisma i čudom čuđenja naših emigranata, što su – bježeći iz države koja je tek ove, 2017. godine uvela informatiku u osnovne škole – otkrili da školarci na mitskom Zapadu uče na besplatnim tabletima. Bezglavo tako bježe odavde cijele obitelji, i studenti i diplomanti, i zaposleni i nezaposleni, i domaćice i branitelji, bezglavo odavde bježi čak i jedan bivši ministar, logoraš i ratni heroj: ako i nije prva zemlja na svijetu iz koje bježe ministri, Hrvatska je jedina iz koje ministri bježe i bez državnog udara.

Moja kćer, međutim – kao što ni fakultet nije upisala da bi se zaposlila kao referent u županiji, već da, kako je to vazda bio red, promijeni svijet – nije otišla tek očajnički tražeći priliku, posao i dostojanstveni život, niti je samo pobjegla iz marionetske vatikanske paradržavice. Na kraju, naime – kad to već ne radi sustav – sama se hrabro podvrgla eksperimentu i uzela posljednju državnu maturu iz sociologije, pa na vlastiti užas otkrila da je kao sveučilišna prvostupnica sociologije, ravno s obrane završnog rada, točno odgovorila na svega četrnaest od dvadeset pitanja. Za srednjoškolce!

Tako se moje dijete pridružilo hiljadama vršnjaka što su otišli odavde u potrazi za – znanjem. Najobičnijim jebenim znanjem. S drugog najvećeg hrvatskog sveučilišta ona je pobjegla ne bi li, eto, nešto naučila. Svakako, nešto više od značenja Božića za katolike.

Posljednje što je čula prije nego je otišla bila je vijest da je premijer Andrej Plenković osobno preuzeo vođenje Posebnog stručnog povjerenstva za provođenje strategije znanosti i obrazovanja. Ja sam uspio dodati samo: „Ne okreći se, kćeri!“

A hrvatska sociologija i njene suvremene teorije? Pred njima je ostao još samo jedan izazov: ne – kako biste brzopleto zaključili – koliko ljudi iščekuje ponovni Kristov dolazak, već koliko ljudi će ga u Hrvatskoj uopće dočekati.