To kako Karamarkov život svoga vlasnika u oči gleda i zajebava, to još nije zabilježeno...
DAN KAD JE SRUŠEN MOST
Sasvim slučajno, u nedjelju ujutro još sam bio u Mostaru. Udario je novembarski čelopek u uglačanu kaldrmu Kujundžiluka, nepovjerljivi turisti s Dalekog istoka kod Rote su oprezno primicali ustima te, kako ste rekli da se zovu, ćevape, neki Englezi prevrtali po rukama sto posto originalne Džekine dresove i Burberryjeve šalove, a skakač Dino na mostu čekao je grupu Talijana iz Međugorja, što su trebali doći do jedanaest.
JOŠ KOLUMNI
Živo je bilo u sunčanom Mostaru, i ni po čemu se nije mogla zaključiti nijedna od tri stvari važne za tu vruću nedjelju: da je već mjesec novembar, i da se samo par stotina metara dalje, u zapadnom dijelu grada, održavaju izbori za parlament susjedne Republike Hrvatske, na kojima će bosanskohercegovački Hrvati masovno glasati za HDZ i generala HVO-a Željka Glasnovića.
I, da: da je toga dana dvadeset druga godišnjica kako je Stari most posljednji put stajao napet nad Neretvom, prije nego što su ga sutradan, 9. novembra 1993. ujutro, srušili generali Hrvatskog vijeća obrane, vojnog krila HDZ-a Bosne i Hercegovine.
U Hrvatskoj se te godišnjice nitko živ ne bi sjetio ni da se u tu nedjelju nije dogodilo baš ništa, a kamoli već tradicionalni najvažniji i najneizvjesniji izbori u povijesti hrvatske parlamentarne demokracije, na kojima se nad bezdanom između HDZ-a i SDP-a, u aritmetičkoj sredini hrvatskog društva, iznenada napeo Most – savez nezavisnih lista koji je sa devetnaest zastupničkih mjesta ispao apsolutna senzacija izbora.
U Hrvatskoj se, eto, te godišnjice nitko nije sjetio čak ni kad je naslov dušu dao za ponedjeljak ujutro: „Dan kad je srušen most.“
O kulturi sjećanja ovdje je, uostalom, i riječ. Nitko u Hrvatskoj ne sjeća se ni što su HDZ-ovci o Mostu govorili još prije koji dan, a kamoli što su o mostu govorili prije dvadeset dvije godine. Samo sedam dana pred izbornu nedjelju, recimo, Tomislav Karamarko – udobno zavaljen u nepogrešivu procjenu da će mu za većinu u Saboru trebati U ime obitelji i Željka Markić, pravaši Ruže Tomašić, Obiteljska stranka, Braniteljsko domoljubna stranka ili Hrvatska zora, bilo tko zapravo s glasačkog listića prije nego kojekakvi nezavisni gradonačelnici Metkovića, Primoštena, Omiša i ostalih dalmatinskih zaselaka – nadmoćno se i nadmeno okomio se na njihovu malu bezopasnu listu: „Samo je jedna stranka sposobna spašavati Hrvatsku, a to nisu nikakvi mostovi, mostići ni stazice, jer to je obmana, a glasovi za takve su glasovi za SDP!“, podviknuo je tako Karamarko na predizbornom skupu HDZ-a u Gospiću, dodavši kako „te snage takozvanog ‘trećeg puta’ pokušavaju oslabiti Domoljubnu koaliciju jer je se boje zato što ima program, jer voli svoju zemlju i diše hrvatski, za razliku od nekih koji se guše od Hrvatske“.
Sedam dana kasnije, kako to već biva u životu, Mostić, Stazica, ili kako se već ta lista što se „guši od Hrvatske“, osvojila je gotovo dvadeset mandata, više nego sve ostale stranke i predstavnici manjina zajedno, što znači da je bez njih matematički nemoguće složiti Vladu.
Ne kažem, i drugome se to gdjekad dogodi, biva to tako u svačijem životu, ali to kako takve stvari bivaju u životu Tomislava Karamarka, kako Karamarkov život svoga vlasnika u oči gleda i zajebava, to još nije zabilježeno. S tim što su tom promašenom životu prije trebale godine i desetljeća da ga ošamari: kad je tako Joža Manolić onomad direktno iz Udbe stigao za Tuđmanovu desnu ruku, a Karamarko Manoliću za šefa njegova kabineta, trebalo mu je više od dvadeset godina da shvati kako je Joža boljševičko udbaško smeće, a kad je potom bio i šef kabineta Stipi Mesiću, pa mu onda vodio i predsjedničku kampanju, trebalo mu je punih deset godina da u njemu prepozna Jugoslavena i titoistu.
Kad je, recimo, kao Mesićev šef hrvatske tajne službe radio na „lociranju, identificiranju, uhićenju i transferiranju“ generala Ante Gotovine, Karamarkovu je životu trebalo i dobrih pet godina da mu Gotovina zatreba kao ikona Domovinskog rata, a kad je kao Sanaderov ministar policije za Jutarnji list izjavio kako mu „oporba podmeće da želi na čelo HDZ-a“, trebala je cijela godina da zaista dođe na čelo HDZ-a.
Kad je, najzad, Dragu Prgometa izbacivao iz stranke, trebalo je i devet mjeseci da mu Prgomet zatreba za formiranje Vlade, ali kad je Most u Gospiću podsmješljivo nazvao antihrvatskim „mostićem“ koji se guši od Hrvatske, antihrvatski „mostić“ mu je zatrebao već nakon sedam dana.
Vlastiti život, kako vidite, lagano sustiže Tomislava Karamarka, i predsjednik HDZ-a u istinskoj je panici. Strah ga je i otvoriti usta, ni Tita posljednjih dana – primijetili ste – više ne spominje, sve u strahu da će mu, kakve je kurčeve sreće, Vaso Brkić već poslijepodne upasti u kancelariju i u babin grob se zaklinjati da mu je maloprije na Slavonskoj aveniji nekakav starac bijelom rukavicom mahnuo iz otvorenog „cadillaca“.
U međuvremenu, valja Karamarku opet pojesti govno, isto ono što ga je pojeo već toliko puta, i s Manolićem, i s Mesićem, i s Gotovinom. I odjednom, eto, valja mu sjesti za stol i značajno klimati glavom pred ljudima koji „ne vole svoju zemlju i ne dišu hrvatski“, koji se jednostavno „guše od Hrvatske“, štoviše s ljudima čiji je svaki glas bio „glas za SDP“, pa ih uvjeriti da su baš oni obala za njihov Most – to je dobro, „obala za njihov Most“: Brkiću, zapiši.
Ukratko, valja nekako zgovnati da je svaki glas za Most, dakle „svaki glas za SDP“, bio glas za HDZ. Kad bi to uspio, naglas razmišlja mudri Karamarko, imao bi apsolutnu vlast u zemlji: kad bi svaki glas za SDP bio glas za HDZ, imali bi, po njegovoj računici, ukupno stotinu četrdeset mandata.
Ili dakle to – pridobiti Most na svoju obalu – ili ga, jebiga, rušiti. Taj je njihov Most, uostalom, slabe građe, ima tu svega, jedino zajedničko svim tim nezavisnim Petrovima i Petrinama jest to što su posve različiti jedan od drugoga, a jedino što ih spaja jesu svjetonazorske i ideološke razlike gurnute pod tanki tepih, da se okrenu reformama i da se zaborave i Tuđman i rat.
Pa da se prigodno zaboravi i to da HDZ ima lijepog iskustva u rušenju mostova.
Na kraju zgodnog historijskog lupinga, točno dvadeset dvije godine otkako je Tomislav Karamarko zajedno s Manolićem i Mesićem napustio HDZ zbog Tuđmanova „bosanskog grijeha“, a taman nakon rušenja Starog mosta, njegov se HDZ opet 8. studenog našao pred odlukom: da li rušiti most?
Lako, naime, što Karamarkov život svoga vlasnika u oči gleda i zajebava, ali što zajebava nas?
