Dosadna Hrvatska

Tanja Draškić Savić

Dvije tisuće tjedana.

Dvije tisuće, ili preciznije tisuću devet stotina pedeset i dvije sedmice prošlo je otkako sam 1987. u Omladinskoj iskri objavio svoj prvi tekst, izvještaj o krvavom finalu Kupa Mjesne zajednice Špinut između Hajduka i momčadi Prehranine samoposluge broj 39 u Jobovoj ulici, hiperoboličnu satiru s tenkovima, topovima, snajperistima, Plavim kacigama, humanitarnim konvojima, minskim poljima i masovnim grobnicama na poljudskom travnjaku.

Danas, gotovo četrdeset godina kasnije, taj bi se tekst mogao čitati kao proročanstvo rata, ali tko god vam kaže da je te jeseni 1987. slutio rat, laže. Osim, jasno, ako se ne zove Slobodan Milošević. Ja sam se, recimo, samo zajebavao. A imalo se tih dana s čim zajebavati: koji tjedan ranije održana je danas historijska Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, na kojoj će Milošević preuzeti kontrolu nad srpskom Partijom, koji tjedan kasnije smijenit će Ivana Stambolića, predsjednika Predsjedništva SR Srbije, a u ljubljanskom Litostroju započet će povijesni štrajk koji će označiti početak političke pluralizacije u Sloveniji.

Bilo je jasno da se nešto događa.

Sve otada, eto – brzo će četrdeset godina – pišem bez prestanka, svake od tih tisuću devet stotina pedeset i dvije sedmice, nekad jedan do dva, nekad po pet-šest i više dužih i kraćih tekstova tjedno, i pored tog mahnitog tempa trajno frustriran da mi teme stalno promiču i cure kroz tastaturu brže nego što ih stignem zapisati. “Balkan proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti.” Pogrešno su te riječi pripisali Winstonu Churchillu – kao što je uostalom sve ikad u vezi Balkana bilo pogrešno – ali te je povijesti zaista bilo previše i za povjesničare, a kamoli za dnevne novine.

Da nam je živjeti u nekoj dosadnoj beneluksuznoj državi, pa da se malo odmorimo od historije, govorili smo svih tih dvije hiljade tjedana: da nam se jednom probuditi u kakvoj običnoj, nezanimljivoj i dosadnoj državi norveškog ili luksemburškog tipa, u kojoj će vijesti tjedna biti porez na nekretnine, štrajk učitelja ili polaganje kamena temeljca za gamerski hub, tako nešto, recimo klasični neki skandinavski dizajnerski skandal ili sjevernjački mračna afera s izopačenim državnim odvjetnikom koji, nemam pojma, na nekoj farmi užasa siluje domaće životinje.

To s dosadnom utopijom kao mantru su onda ponavljale generacije Hrvata odraslih u ovih uzbudljivih i gustih četrdesetak godina, u kojima niti vijesti o bombardiranim gradovima, masovnim ubojstvima, pokradenim izborima, pljačkama stoljeća ili uhapšenim ministrima ne bi dočekale televizijski dnevnik, već do večeri prekrivene novim senzacijama, aferama, skandalima i katastrofama.

I tako dvije tisuće tjedana.

Dvije tisuće, ili preciznije tisuću devet stotina pedeset i dvije sedmice bio sam, eto, neselektivno granatiran onom Churchillovom poviješću, ne znajući koju od bezbroj priča toga jutra da ispričam, i odakle da počnem: a povijest je nadirala poput blatnjave poplave, još dok sam pisao točno bih osjećao kako me gazi vrijeme, i već do kraja teksta tema bi bila beznadno jučerašnja.

Eh, da nam je jednom živjeti u nekakvoj običnoj, nezanimljivoj i dosadnoj državi norveškog ili luksemburškog tipa, koja racionalno proizvodi povijesti taman za svoje potrebe, i pored koje velika svjetska historija prolazi kao pored skandinavskog groblja, pomislio bih tako i ja, sanjajući dan kojega ću provesti čitajući dosadne protokolarne vijesti iz Hrvatske, sve lupajući glavom o ekran kompjutera i očajnički tražeći temu za kolumnu.

A onda se jučer, tisuću devet stotina pedeset i trećeg ponedjeljka, konačno dogodilo.

Velika svjetska historija u realnom se vremenu i toga se jutra uz zaglušujuću buku kotrljala oko Hrvatske – Srbija je ključala na rubu građanskog rata, sa stotinama hiljada demonstranata što su ustali protiv korumpirane vlasti i rastrojenog diktatora, građanski rat u Bosni i Hercegovini istodobno je pripremao srpski član Predsjedništva, klasični mafijaš u bijegu od zatvora, demonstracije zbog nevinih žrtava katastrofalnog požara i korumpiranih institucija tresle su i Makedoniju, malo dalje, u Ukrajini, ruska agresija i najkrvaviji europski rat od 1945. ušao je u četvrtu godinu, prijeteći prerasti u nuklearnu kataklizmu, ruski diktator pregovarao je sa Sjedinjenim Državama o novoj podjeli svijeta, a američki diktator i poludjeli bogataš objavio je svjetski trgovinski rat, prijeteći aneksijom Kanade i invazijom na Grenland, pa zajedno s najbogatijim čovjekom na svijetu i nacističkim simpatizerom uveo medijsku cenzorsku inkviziciju i kulturnu revoluciju kineskog tipa, Kina je za to vrijeme šutke osvajala svijet kreditima, bagerima i umjetnom inteligencijom, i raspala Europa ostavljena od Amerike našla se na povijesnoj prekretnici, usred svijeta koji je ključao u golemim socijalnim razlikama.

A malu, idiličnu Hrvatsku za to je vrijeme tresla drama s isticanjem roka za podnošenje prijave za utvrđivanje poreza na nekretnine. Dobro, i štrajk srednjoškolskih profesora, skandal oko novog vizualnog identiteta Zagreba i vijest iz Novske, gdje je premijer Andrej Plenković položio kamen temeljac za Centar gaming industrije.

Puna četiri sata prevrtao sam novine i portale u očajničkoj potrazi za nekom temom, bilo kojom i bilo kakvom, i na koncu pronašao tek aferu sa zamjenikom općinskog državnog odvjetnika iz Čakovca, koji je na jednoj farmi kraj Slavonskog Broda zlostavljao domaće životinje. Nije, shvaćate, bio glavni državni odvjetnik, nije bio ni nekakav županijski, nije bio niti općinski državni odvjetnik iz Zagreba, nego zamjenik općinskog državnog odvjetnika iz Čakovca! Što da radim sa zamjenikom općinskog državnog odvjetnika iz Čakovca?

Tada sam shvatio: probudio sam se u običnoj, nezanimljivoj i dosadnoj Hrvatskoj, u kojoj je čak i nogometni derbi začelja zanimljiviji od televizijskog dnevnika – četrdeset godina sanjanoj utopiji norveškog ili luksemburškog tipa, u kojoj nema ni mafijaša na vlasti ni korumpiranih institucija, ni nacističkih simpatizera ni povijesnih revizionista, ni cenzorske inkvizicije ni kulturne revolucije, ni bogatih luđaka ni golemih socijalnih razlika, ni gladnih ni siromašnih ni stotina hiljada ljudi na ulicama: baš ničeg osim beskrajno dosadnih vijesti o beskrajno dosadnom predsjedniku beskrajno dosadne Vlade jedne beskrajno dosadne države.

Dvije tisuće tjedana čekao sam taj dan. Ili preciznije, tisuću devet stotina pedeset i dvije sedmice.

Sad mogu u penziju.

Skandinavski obična i dosadna, Nezanimljiva Država Hrvatska ionako će – kakve su Hrvati kurčeve povijesne sreće – već sutradan nestati u veličanstvenoj atomskoj gljivi.

Dobro im je i trajala.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok