Svaki automobil predstavlja veliki trošak. Ne govorimo ovdje o samoj nabavci automobila nego i o njegovom održavanju koje skriva brojne troškove. Jedan od najvećih je svakako gorivo, no zamislite automobil koji ne trebate točiti. Ne trebate niti zamišljati jer takav je već proizveden.
I ne, ne radi se o nikakvoj inovaciji, nego o tehnologiji staroj gotovo 70 godina, a radi se o – nuklearnoj energiji. Ako ste se ikada zapitali zašto ne bismo u automobil stavili mali nuklearni reaktor i vozili se tisućama kilometara bez da moramo stati i napuniti vozilo, onda niste jedini.
Naime, identično su razmišljali i u Fordu 1950-ih kada je nuklearna energija bila vrlo popularna. Automobil je bio zamišljen da radi isto kao i nuklearna podmornica i tako je 1957. godine nastao – Ford Nucleon. Auto s malim nuklearnim reaktorom koji je bio smješten straga.
Zamišljen je kao automobil koji može voziti više od 8.000 kilometara bez točenja goriva, odnosno nakon toga bi reaktor trebao biti zamijenjen. Budući da bi cijeli reaktor bio zamijenjen, Ford je zamislio kako će vlasnik pri svakoj promjeni moći birati, želi li reaktor koji manje troši ili onaj visokih performansi.
“Kapsula snage”
No Nucleon se nikada nije ostvario, dijelom zbog inženjerskih problema s kojima se stručnjaci bore i dan danas. No prije toga otkrit ćemo još koji detalj o ovom zanimljivom automobilu. Ford Nucleon bio je neobičnih, pomalo komičnih dimenzija. Bio je dug nešto više od pet metara i širok gotovo dva metra, što ga čini ogromnim poput jednog američkog SUV-a. No visok je bio tek nešto iznad metra, što znači da je bio niži i od nekih sportskih jurilica.
No ni to nije sve. Nucleon je izlazio iz svih mogućih standarda i po pitanju međuosovinskog razmaka, te su prednji i stražnji kotači bili udaljeni tek 1,76 metara. To je bilo kraće i od legendarnog Minija, te je automobil izgledao vrlo nestabilno. Pretpostavlja se da su njegovi kotači bili tako blisko raspoređeni da izdrže težinu ugrađenog reaktora, koji je gurnuo kabinu ispred prednje osovine.
Ford je Nukleonov reaktor nazvao “kapsulom snage”, za koju je zamislio da ima radioaktivnu jezgru koja se lako servisira. Ona bi generirala snagu za “elektroničke pretvarače zakretnog momenta”, što znači da je imao električni motor-generator poput onog kod današnjih hibrida.
Valja napomenuti da govorimo o 50-im godinama prošlog stoljeća kada je nuklearna tehnologija bila vrlo popularna te se činilo da je samo pitanje vremena kada će se ona naći i u automobilima. No Ford Nucleon je pokazao da to nije baš tako jednostavno. Iako nam svima prvo na pamet pada problem sigurnosti, jer zamislite svijet u kojem oko nas velikim brzinama jure mali nuklearni rektori, stručnjaci kažu da postoje i drugi problemi zbog koji ovaj projekt nikada nije zaživio do danas.
Dva ključna problema
Profesor na Sveučilištu Alabama u Huntsvilleu i inženjer dr. L. Dale Thomas, objasnio je kako problem s nuklearnim reaktorom u automobilima nije u prilagodbi radioaktivnih jezgri, nego s rukovanjem energijom koju oslobađa.
“Sama reaktorska jezgra za mali nuklearni reaktor doista bi mogla stati u motorni dio osobnog vozila, što bi generiralo dovoljno energije za pogon osobnog vozila. Međutim, poteškoća proizlazi iz problema pretvorbe energije. Nuklearni reaktor će generirati toplinsku energiju, koja se mora pretvoriti u mehaničku energiju”, objasnio je dr. Thomas za The Drive.
“U automobilu, i motor s unutarnjim izgaranjem i nuklearni reaktor imaju isti posao, a to je pretvaranje toplinske energije u mehaničku silu, u konjske snage i okretni moment. Toplina koju generiraju reaktori često se koristi za pretvaranje vode u paru i okretanje turbine spojene na generator koji proizvodi električnu energiju, u ovom slučaju na motore koji pokreću kotače. Budući da ova metoda uključuje niz pretvorbi energije, iz toplinske u mehaničku, zatim električnu i natrag u mehaničku silu, dolazi do neučinkovitosti”, rekao je.
“A pretvorbe energije su poput konverzije valuta u zračnoj luci – uvijek gubite”, našalio se dr. Thomas.
“Čak i u jednostavnijem sustavu koji parnu turbinu zamjenjuje jednostavnim toplinskim strojem, višak toplinske energije i dalje se mora odbaciti, što motor s unutarnjim izgaranjem čini kao dio svog normalnog rada. Ona se odbacuje putem ispušnih plinova, a ono što preostane preuzima grijač. Budući da se radna tekućina nuklearnog reaktora ne troši, već se reciklira, otpadna toplina mora se ispuštati preko jednog ili više grijača”, napominje na još jedan problem.
“Pretvorba energije i zbrinjavanje otpadne topline predstavljaju izazov za korištenje nuklearnog reaktora u osobnom vozilu”, dodaje dr. Thomas.
Iz tih razloga, nuklearna energija na razini osobnog vozila jednostavno nije bila moguća u to vrijeme, a nije ni danas. “Ford je vrlo optimistično pretpostavio da će se tehnologija pretvorbe energije značajno poboljšati, a geometrija konceptnog vozila navodi me na nagađanje da bi imali mnogo grijača skrivenih ispod lima”, zaključuje dr. Thomas.
Kada smo kod samog lima, valja napomenuti i još jednu stvar, a to je da Ford Nucleon nikada nije napravljen u stvarnoj veličini, već samo u manjim omjerima. Imajući to na umu, za pretpostaviti da je Ford bio upoznat s gore navedenim problemima. Uostalom, ipak se radilo o konceptnom vozilu, a njihova svrha je uglavnom pogled u budućnost, koliko god se ona dalekom činila.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare