Ljudi često kucaju u drvo kada izgovore neku rečenicu koja izaziva sudbinu. Uglavnom nesvjesno, kucnu u drvo kako bi bili sigurni da ništa neće krenuti po zlu. Odnosno, ako gledamo povijesno, kucnu od drvo kako bi otjerali zle duhove koji se u njemu nalaze.
Prije dolaska kršćanstva i islama mnoge poganske grupe i kulture, od Irske pa do Indije obožavale su stabla. Neki su ih koristili za proricanje sudbine, drugi su ih koristili u religijskim ritualima, a treći (poput drevnih Kelta) smatrali su da su stabla domovi drevnih bogova i duhova.
Stablo kao prikaz svijeta odrednica je i drevnih Slavena kojima je korijenje predstavljalo svijet podzemnih bogova ( na čelu s Velesom), krošnja svijet nebeskih bogova ( na čelu s Perunom) a deblo predstavljalo zemaljski svijet.
Podrijetlo dvojbeno
Tko je prvi kucao o drvo još se ne može pouzdano utvrditi, autori Stephen Behtel i Debora Aronson u knjigama (The Good Luck Book i Luck: The Essential Guide) pronalaze vezu između ovih starih duhova u drveću i današnjeg kucanja.
Jedna od mogućih verzija je da su prvi pogani koji su naselili Europu kucali u drvo (od kojeg su bile napravljene kuće) kako bi isterali zle duhove iz drveta i spriječili ih da prisluškuju razgovore unutar doma.
Druga verzija pak kaže da su neke poganske grupe obožavale ove duhove u drveću tako što bi za dobru sreću stavili obje ruke na drvo. Tijekom stoljeća ovaj je vjerski obred prerastao u kraći način obožavanja, to jest u brzinsko kucanje za sreću.
Do 1800-ih godina, mnoge su dječje igre u sebi sadržavale i čin kucanja u drvo, iako je sama ideja daleko starija. Čini se da su ove igre duboko usadile običaj u djecu, jer je do 1900-tih kucanje u drvo postalo široko prihvaćena tradicija Sjeverne Amerike i Britanije.
Razne varijante ovog običaja
U Španjolskoj se dodirne drvo nakon nekog događaja koji bi mogao donijeti lošu sreću. Amerikanci i Britanci često zadrže ruku par sekundi na drvetu, a ponekad i samo pokucaju.
U Rumunjskoj se vjeruje da se loše stvari mogu izbjeći kucanjem u drvo, u Bugarskoj se kuca u drvo kako bi se izbjegle loše vijesti, dok se u zemljama bivše Jugoslavije uglavnom kuca ( i to tri puta) kako bi se nešto dobro potvrdilo, odnosno kako ne bi pošlo po zlu (“da kucnem u drvo” ili “da se ne urekne”), piše Net.hr.
