Zašto je opet toliko smrdljivih martina i je li ih doista najbolje usisati?

Na pročeljima zgrada, balkonima, garažama, šupama, ali i u stanovima i kućama ponovno primjećujemo sve više smrdljivih martina. Iako se sezona smrdljivih martina, koji pripadaju porodici stjenica, započinje već u proljeće, u urbanim naseljima ih u većem broju počinjemo primjećivati tek u jesen.

U proljeće se smrdljivi martini iz zimskih skloništa sele u prirodu, na biljke domaćine, a u jesen traže toplo utočište koje često pronalaze u kućama i stanovima, pojasnio je voditelj odjela za zaštitu bilja na Poljoprivredno-šumarskom zavodu Maribor Jože Miklavc.

Osim toga, smrdljivi martini vole prezimili u skupinama. "U to vrijeme izlučuju posebne tvari – feromone – kojima se međusobno privlače i okupljaju u veće grupe. Kad bi prezimili pojedinačno, vjerojatno ne bi bili toliko uočljivi, ali kad ih se skupi po nekoliko desetaka, odmah upadaju u oči,“ objasnio je Jernej Lončar, specijalist za ratarstvo na Poljoprivredno-šumarskom zavodu Ljubljana (KGZ Ljubljana).

Ove godine o "pravoj invaziji“ izvještavaju iz više dijelova zemlje. Ponovno ih je mnogo na Primorskom, gdje su se masovno pojavili i prošle godine. "Isprva je ljeti izgledalo da će situacija biti bolja, no populacija se kasnije počela povećavati. Puno ih je i na područjima gdje ih ranije nije bilo. Pogotovo se mramorni smrdljivi martin pojavljuje na mjestima gdje ga prije nisu primjećivali,“ rekla je Mojca Rot, stručnjakinja za zaštitu bilja na Poljoprivredno-šumarskom zavodu Nova Gorica.

U Sloveniji su ih počeli masovno primjećivati 2017. godine. Proširili su se iz susjedne Italije, a u samo dvije godine stigli su i na istok zemlje, gdje se sada sve više razmnožavaju, objašnjava Rot. Iako ih u urbanim područjima vidimo tek u jesen, proizvođači su s njima imali pune ruke posla i tijekom ljeta. "Na Primorskom je bilo više štete na koštičavom voću – kruškama i jabukama. Ove godine se mnogo uzgaja i soja, pa je bilo štete i na toj kulturi,“ dodala je.

Više nego prethodnih godina mramornih smrdljivih martina zabilježeno je i na području Ljubljane. "Pojavljivali su se na svim kulturama, čak i na kukuruzu, gdje ih inače nema puno, a posebno na povrću. Obično ih nema toliko u povrtnjacima, pa su proizvođači bili iznenađeni i dosta su nas zvali,“ rekao je Lončar te dodao da se ove godine previše razmnožio i domaći zeleni smrdljivac.

"Populacija se povećava"

Mnogo ih je bilo i na području Poljoprivredno-šumarskog zavoda Celje. "U Velenju nešto manje, ali na Kozjanskom je ove godine njihov broj jako porastao,“ rekla je savjetnica Vesna Zalokar. "Njihova se populacija povećava već dvije-tri godine, ali ove ih je bilo doista puno, prava invazija,“ naglasila je. "Od kolovoza nadalje u klopkama, uz odrasle kukce, hvatamo i mnogo ličinki koje čine dodatnu štetu,“ dodala je.

Kako kaže, mramorni smrdljivi martini su vrlo pokretni – u jednom danu mogu preletjeti više od dva kilometra. Osim toga, prenose se transportom, i to preko ambalaže. "U jesen se zavlače u svaku pukotinu – palete, gajbice i kamione – i tako se šire po zemlji,“ objasnila je.

I u Mariboru ih je ove godine primijećeno više nego ranije, i to ne samo mramornih, već i domaćih vrsta. "Mi smo oko dvije godine iza Primorske, ali sada se i na istoku zemlje već jako množe,“ rekao je Miklavc. Najviše štete primjećuju na breskvama. "Tamo gdje su breskve u zaštićenim nasadima, šteta može biti nenormalno velika – i do 70 posto,“ rekao je i dodao da će s njima još biti problema.

Na Dolenjskom također primjećuju povećan broj mramornih smrdljivaca, rekla je savjetnica Andreja Peterlin. "Ne samo mramornih, nego i drugih stjenica svake je godine sve više, vjerojatno zbog povoljnijih temperatura. U jesen se obično sele u urbanija područja, najviše tamo gdje ima poslijepodnevnog sunca,“ objasnila je.

Najbolje ih je usisati ili baciti u vrećici

Smrdljive martine se na otvorenom, primjerice u dvorištu, može poprskati sprejevima koji su otrovni za insekte, kaže Lončar. Tako se sprječava njihov ulazak u dom. Rot preporučuje i uporabu komarnika ili mreža koje će im onemogućiti ulazak u stan.

"Na zatvorenim balkonima upotrebu sprejeva ne preporučujemo. Tamo ih je bolje ukloniti ručno,“ savjetuje Lončar. Većina stručnjaka preporučuje da ih se jednostavno usisa ili pomete, zatim stavi u vrećicu i baci. Mogu se uhvatiti i u posudu s vodom i deterdžentom.

"Važno je da ih se ne dira i ne gnječi jer tada ispuštaju neugodan miris,“ kaže Rot. Smrdljivci na trbuhu imaju žlijezde kroz koje izlučuju smrdljivu tvar kao obranu od grabežljivaca. "Ako ga pustiš na miru – ne smrdi, ali čim ga se dotakne, počne zaudarati. Miris ostaje na ruci i teško se ispire,“ dodao je Lončar.

"Oni koje ćemo ukloniti ove jeseni, neće nam stvarati probleme na proljeće,“ naglasila je Rot.

Oštećeni plodovi

Stjenice se hrane sisanjem biljnih sokova. "Na donjoj strani imaju rilce kojim probodu biljku, plod i sišu sokove. Mramorni smrdljivi martin ima posebno razvijeno rilce pa može probiti i tvrđe dijelove biljke,“ pojasnio je Lončar.

Zalokar dodaje da se mramorni smrdljivi martin hrani s više od 300 različitih biljnih vrsta. "Posebno voli voće i povrće, dok domaće vrste vole i nekultivirane biljke,“ kaže. Na plodovima zbog uboda nastaju smeđe točke, a meso ploda postaje plutasto i tvrdo. „Plod je i dalje jestiv, ali deformiran, pa ne može na tržište. Možda je pogodan za preradu. U voćnjacima i povrtnjacima mogu učiniti veliku štetu,“ kaže Zalokar.

Kod krumpira oštećuju nadzemni dio, zbog čega podzemni gomolji dobivaju manje hranjivih tvari, pa je prinos manji, objašnjava Lončar. Tržna vrijednost ploda može biti ništavna (ako nije za prodaju) ili smanjena (ako je manji zbog uboda).

Kako zaštititi usjeve?

Rot navodi da je šteta najveća bila 2019. godine, i u Sloveniji i u Italiji. „Tada proizvođači još nisu bili svjesni problema i nisu provodili mjere zaštite bilja, a sada se koriste i prskanja,“ kaže.

Zalokar smatra da je najbolja zaštita fizička prepreka. „Tamo gdje već imaju mreže protiv tuče, ima smisla dodati mrežu i na otvorene dijelove,“ kaže Peterlin. No mreže nisu prikladne za sve kulture, dodaje Rot. „Teško je prekrivati hektare povrća koje ima kratku vegetaciju – mreže bi se morale stalno premještati. Drugačije je kod trajnih nasada, poput borovnica.“

Golc upozorava da treba voditi računa i o bolestima. "Kad prekrijemo biljke mrežom, moramo ih otkriti za prskanje, a tada ponovno otvaramo put štetnicima,“ napominje.

Neki voćari postavljaju velike klopke, ali njihova učinkovitost nije zadovoljavajuća, kaže Zalokar. „Postoje i registrirani insekticidi, no oni slabo djeluju na odrasle smrdljivce. Učinkovitije je prskati jajašca i ličinke, no to je dodatni trošak i nije uvijek isplativo,“ dodaje.

Rot ističe važnost prirodnih neprijatelja. Lončar kaže da je teško osigurati da ti neprijatelji ostanu na željenom području, jer ako se kukci povuku, povući će se i predatori. Rot međutim smatra da su učinkovitiji parazitoidi, poput osice Anastratus bifasciatus, koja polaže jaja u jaja mramornog smrdljivca, a ličinke ih uništavaju. „Postoji i slična vrsta za domaćeg smrdljivca. Te se vrste mogu nabaviti i puštati u prirodu,“ dodala je.

Miklavc zaključuje da zavodi za proizvođače i poljoprivrednike organiziraju i predavanja te edukacije na kojima dijele aktualne informacije o suzbijanju štetnika.