Nenad Korkut: O ljepoti i srodnim temama

Matija Habljak/PIXSELL , N1 Ilustracija

Èstēt (estéta) m 〈G estéta〉 - onaj koji ima smisla za estetiku, koji ima osjećaj za sklad, koji ima ukusa, poklonik ljepote. Pitanje subjektivnosti ukusa može nas vječno držati zauzetima, ali u prisustvu profesionalnog estete Nenada Korkuta teško je odoljeti osjećaju da su dobar i loš ukus stvarne pojave, – nešto što se, poput zanata, izoštrava izlaganjem ljepotama. O ljepoti i srodnim temama, naš Bruno Šlat je raspravljao s doajenom dobrog stila, Nenadom Korkutom.

N1: Primjećujem da sve više mladih usvaja estetiku koja podsjeća na ono što smo mogli 90-ih viđati u japanskom časopisu FRUiTS. Modni eklekticizam je primjetan na ulicama, a brza moda potiče taj trend. Vaš osobni stil odiše klasičnom jednostavnošću, nečime što ne vidimo u H&M katalozima. Smatrate li izvedivim da ljudi koji dijele vaše preferencije održavaju klasičan ili preppy stil čak i kada troše ograničeni budžet i oblače se u cjenovno pristupačnim trgovinama brze mode?

Nenad Korkut: Moj modni stil se svakako promijenio tijekom vremena i jako se razlikuje od onoga kada sam bio mlađi. Odrastao sam u jedno sretno doba, bio sam tinejdžer sredinom osamdesetih kada su postojale razne subkulture: punkeri, darkeri, novoromantičari, šminkeri, hipiji…. Taj alternativniji način razmišljanja i glazbe, koja je uvijek definirala modu, usmjerio je tada i moje eksperimentiranje s odijevanjem. Međutim, kad čovjek završi medicinu i izabere zanimanje koje je po mnogo čemu konzervativno, prihvati neke sociološke datosti i prilagodi se svojim načinom odijevanja, koji naginje klasici. To dolazi s godinama. No klasika nije nužno dosadna, čak dapače. Također s godinama čovjek bolje upozna sebe i nema potrebu mijenjati stil odijevanja iz sezone u sezonu, pa time ni potrebu za gomilanjem nove odjeće. Moja majka je uvijek ponavljala onu staru poslovicu: “Nisam dovoljno bogata da kupujem jeftino”. Tako sam odgojen. Prednost toga je da u ormaru imam i neke odjevne premete stare 30 godina, a koje i danas ponekad stavim na sebe bez straha da ću izgledati demode. Posebno je to danas važno naglašavati kada se toliko spominje održivost u modi i recikliranje. Tvornice za proizvodnju tekstila jako zagađuju planetu, mladi bi se trebali oko toga više brinuti od nas u zrelijim godinama. Mislim da budžet koji imate za modu nikada nije bio, niti će biti, vezan uz stil ili dobar ukus. Po tome bi bogati ljudi uvijek trebali biti besprijekorno odjeveni, što znamo da nije slučaj. Volim vidjeti eklekticizam i individualnost u odijevanju kod svih generacija, a posebno kod mlađih koji se ne boje zabavljati i uživati u modi. Uostalom, zašto ne i pogriješiti ponekad? I u tome ima šarma! Ne treba modu shvaćati previše ozbiljno, posebno dok si mlad.

N1: Sveopća tema inkluzivnosti nije zaobišla ni modni svijet. Može li težnja svake grupe da se osjeća zastupljeno u svim društvenim oblastima naštetiti modnoj industriji, odnosno sugerira li ova namjera implicitno da svatko može postati model, što potencijalno umanjuje tradiciju koja je i vas kao mladića privukla modi? Tatjani Patitz ne može konkurirati baš svatko…

Nenad Korkut: Tema inkluzivnosti i posljedično tome “cancel” kulture izuzetno je sklizak teren. Sve što kažete može se izvući iz konteksta i biti podložno kritikama. Kanoni ljepote mijenjali su se kroz povijest. Uz prezentaciju mode tradicionalno je bio vezan pojam vitkosti. Nije to krenulo od Kate Moss, koju su svojedobno napadali da promovira anoreksiju. Kada gledate stare fotografije prvih supermodela nakon II. Svjetskog rata, od Lise Fonssangrives, preko Twiggy i Veruschke, sve su te žene bile mršave. Tatjana je bila specifična, iako vitka, imala je obline i putenost kojom se izdvajala od tipičnih modela. Danas smo svjedoci mnogih promjena. Na stranicama, čak i naslovnicama Voguea, često vidimo i plus size modele, što je donedavno bilo nezamislivo. Prije 20 godina Anna Wintour je uvjetovala Ophri da smršavi kako bi je stavila na naslovnicu. Oprah je tada bila najutjecajnija medijska osoba na svijetu i pristala je na to! Danas bi je vjerojatno optužila za “body shaming”. Teško mi je reći koliko su se stvari promijenile na bolje, jer nas je umnogome pojela politička korektnost. To što Vogue danas koristi modele svih rasa i konfekcijskih brojeva ne znači da se modni svijet suštinski promijenio. Volio bih da je ta uključivost kojoj svjedočimo zadnjih godina iskrena, a ne samo želja da se dodvore trendovima u strahu od kulture otkazivanja. Posebno je licemjerno kad na revijama prestižnih brendova vidite plus size modele, a kad dođete u njihove trgovine ne možete naći odjeću u velikim brojevima. Podržavam trend “body positivity” da se dobro osjećamo u svom tijelu bez obzira kakvo ono bilo, ali bih više volio da se brine o zdravlju, nego o modi. Po meni bi moda trebala biti nadogradnja. Ljudi nažalost često postavljaju krive kriterije i bitnije im je kako izgledaju izvana, nego da rade na sebi iznutra. Od “heroin chica” do pretilosti na modnim pistama prošlo je skoro 30 godina, ali ostaje isto pitanje: daje li modna industrija dobar primjer mladim ženama što bi trebao predstavljati zdrav izgled? Mlada pretila žena na stanicama modnih magazina možda predstavlja podršku za njezine vršnjakinje s viškom kila, no kada mladost prođe, velike su šanse da se suoči s dijabetesom tipa II. i kardiovaskularnim problemima. A to nije nešto što bi trebalo promovirati kao zdravo, baš kao ni anoreksiju.

N1: Kultura bez sumnje djeluje u ciklusima, konstantno reciklirajući stilove iz prošlosti. Hauntology, koncept o kojem raspravljaju Derrida i Fisher, ističe ideju o napuštanju budućnosti i kulturnoj stagnaciji kroz beskrajne pastiše. S obzirom na neizbježnost ovog fenomena kao budućeg smjera kulture, možemo se kreativno igrati njime i anticipirati dolazak nekog trendsettera koji će ponovno oživjeti neko nama drago prošlo vrijeme. Koji povijesni period ili umjetnički pokret biste osobno željeli vidjeti kako se revitalizira danas?

Nenad Korkut: Meni osobno najdraži modni period su 70-e godine prošlog stoljeća. Uvijek mi je drago vidjeti reference na to doba u recentnoj modi, filmovima ili TV serijama. Bilo je to neko slobodnije i dekadentnije doba. Kako je Diana Von Furstenberg jednom rekla: Bilo je to vrijeme nakon pilule, a prije AIDS-a, doba potpune seksualne emancipacije. Naravno sve to je pratila i moda. Kada bi mogao birati gdje da me teleportiraju, bile bi to svakako legendarne zabave u Studiju 54 krajem 70-ih. Posebno mi je inspirativna bila visoka moda tog razdoblja koja je odisala vrhunskim glamurom, Yves Saint Laurent, Valentino, Halston…

Dobro ste primijetili kako je u modi danas teško izmisliti nešto novo pa se često referira na prošla razdoblja. Srećom svako toliko vidimo i homage 70-ima. Na primjer, Tom Ford je sredinom 90-ih, kada je počeo raditi za Gucci, imao kreativni oslonac upravo u 70-ima, a danas to sjajno radi i Anthony Vaccarello u Saint Laurentu. Imao sam sreću da sam jednom prilikom dok sam boravio u Parizu pogledao prekrasnu izložbu posvećenu modi 70-ih u Musée des Arts Décoratifs.

N1: S obzirom na vašu evidentnu stručnost u području kulture i umjetnosti, koja je bila jasno vidljiva i prije 15 godina u Korkutovom brevijaru, jeste li ikada osjetili da obilje znanja o tim temama može postati teret? Patite li od klasične umjetničke hipersenzibilnosti i nemogućnosti pronalaska zajedničkog jezika s rajom?

Nenad Korkut: Nemaju svi ljudi koje cijenim posebno sofisticiran odnos prema modi. Dapače, puno mojih bliskih prijatelja nije pretjerano zainteresirano za nju, niti ih ja time opterećujem jer ih jednostavno ne gledam kroz to što odijevaju. Mene moda veseli i rado ću svoje znanje o njoj podijeliti s onima koji su zainteresirani, no ne smatram da je nužno da svi prema njoj gaje takav odnos niti je razlika u mišljenju ili estetikama prepreka za druženje. Nije najvažnija stvar u životu roditi se sa stilom jer čovjek se rodi i bez sluha pa normalno živi s time. Ne vidim zašto bi svi trebali imati stila i mislim da je puno važnije da li imamo neke druge kvalitete. Ne bih rekao ni da obilje znanja o bilo čemu nosi teret, već naprotiv, za mene je znanje bogatstvo. No činjenica je da ako o nečemu dosta znate, primjećujete sitnice koje većini promaknu. Ako su te sitnice neke skrivene kulturne reference koje mogu prepoznati samo znalci, onda me to veseli, no često primijetim i greške, površnost ili šlamperaj oko kojega se možda bespotrebno nerviram jer riskiram da me se proglasi sitničavim. U tim situacijama sam sam kriv za ‘teret’ koji nosim.

Ugodno sam iznenađen što ste spomenuli Brevijar, mislio sam da se toga više nitko ne sjeća. Neki prilozi još su dostupni na You Tubeu.

N1: Putovanja su u vašem slučaju, pretpostavljam, mnogo više od običnih avantura. Postaju li ona svojevrsno putovanje kroz svijet filma, knjiga i glazbe, gdje se stvarnost spaja sa svijetom vaših heroja? Kojim mjestima se najradije vraćate?

Nenad Korkut: Putovanja su najbolji način na koji se mogu posvetiti sebi, opustiti i uživati u stvarima koje volim, a to je otkrivanje novih kultura i upijanje novih spoznaja. Najvažnija stvar koju sam naučio na putovanjima je tolerancija prema različitom. Na svakom putovanju doživiš nešto novo što te oplemeni. Ne volim kada ljudi kritiziraju druge i drugačije, a nisu se mrdnuli iz vlastitog dvorišta.

Na neka putovanja sam doista otišao da uživo vidim nešto što me fasciniralo u filmovima, glazbi ili knjigama. Čarobnu Petru u Jordanu, grad uklesan u stijeni, zapamtio sam kao tinejdžer u spotu ‘Dominion’ Sisters of Mercy. Već tada sam si obećao da ću je vidjeti svojim očima. Veličanstveni Samarkand, egzotični biser puta svile u Uzbeksitanu, također sam sanjao još od mladih dana, čitajući avanture Corta Maltesea. Mistični Angor Wat obrastao džunglom u Kambodži, poželio sam vidjeti nakon filma Wong Kar-waija In the Mood for Love. Inspiraciju da odem na Iguazu slapove, na razmeđi Brazila i Argentine, dobio sam nakon gledanja još jednog Kar-wajevog filma, Happy Together. Za posjet New Orleansu zaslužna su bila čak dva filma i knjige po kojima su rađeni, Tramvaj zvan čežnja i Intervju s vampirom. Sljedeće putovanje, na koje uskoro krećem, je Sicilija. Pretpostavljam da tu ne treba naglašavati filmske reference, samo ću reći da ćemo obići i mjesto Corleone.

Nekim se gradovima uvijek rado vraćam, poput Pariza, Amsterdama i New Yorka, što zbog kulturnih sadržaja, što zbog dragih ljudi. Uvijek kad se zateknem u njima postoji mnoštvo izložbi, kazališnih predstava ili koncerata koje želim vidjeti.