Trst, grad u zaljevu kako ga je nazvao jedan od najznačajnijih Tršćana, nedavno preminuli Boris Pahor, je živahni grad na sjeveru Italija. Nekad jedan od glavnih europskih gradova dugo je bio zapostavljen, a danas ovaj zanemareni kulturni biser ponovo otkrivaju ljudi iz cijele Europe. Kao grad na mjestu dodira Italije i Slovenije, u kojem su živjeli i još uvijek žive i Slovenci, u slovenskom društvu ima posebno mjesto. Slovenci ga oduvijek rado posjećuju, nekad zbog traperica i kave, danas zbog hrane i privlačnog živahnog primorskog ugođaja. Danas se sve više Slovenaca tamo i seli. Kakva je povijest ovog grada, slovenska povezanost s njim… i kakav je moderni puls grada?

Trst smo posjetili sredinom tjedna, na radni dan kad je grad puno drugačiji od atmosfere za vikend kad ulice napune turisti. Slan vjetar s mora, živahan promet, posvuda miris kave.

Pored Velikog kanala gdje i turisti obično započinju svoje putovanje gradom, već ujutro je bilo raznoliko. Grupe školske djece koje su kretale na izlet gradom, turisti i umirovljenici koji su živahno raspravljali u kafićima, Tršćani koji su žurili na posao i za svojim obavezama, ali su uprkos tome odvojili trenutak za važne stvari – zagrljaj, poljubac i šalicu espressa.

Uprkos tome što su zbog utjecaja bure Tršćani poznati kao pomalo sirovi, grubi ljudi, oduvijek su bili i ljudi mora, sanjari koji znaju uživati u životu i koji dopuštaju uživanje u životu, rekao je za N1 Slovenija Mitja Tretjak, tršćanski Slovenac, novinar Primorskog dnevnika u Trstu s kojim su se našli u jednom od tršćanskih kafića.

“Imamo mješavinu različitih kulinarskih i kulturnih tradicija i usuđujem se tvrditi da su Tršćani od svake tradicije uzeli ono najboemskije ili ono najbolje, kako bi stvorili način života na kojem zavide ljudi iz drugih krajeva.”

Kava se smatra glavnim dobrom

Trst teško možemo zamisliti bez kave. Poziv na kavu nikada ne odbijaš, rekao je Tretjak. Kavu često ispijaju stojeći, za šankom, dovoljno je pola minute da natoče espresso i razmijene nekoliko riječi.

Kava je naime važan dio tradicije Trsta i svakodnevica njegovih stanovnika i smatra se glavnim dobrom, rekao je.

Naime, grad se smatra prijestolnicom kave – ne samo zbog svojih brojnih povijesnih kafića, nego i zbog toga što se u tršćanskoj luci pretovari najviše sirove kave u Italiji. Iz Trsta dolaze i svjetski poznati prerađivači kave kao što su Illycafe, Hausbrand i Cremecaffe. Zato ne čudi da Tršćani popiju dva puta više kave nego bilo gdje drugdje u Italiji.

Jedan od najpopularnijih načina posluživanja kave je capo B – manji kapučino, poslužen u staklenoj čašici.

Zato je teško pronaći prikladnije mjesto za ispijanje kave od tršćanskih povijesnih kafića, nekad mjesta okupljanja kulturnjaka, umjetnika, pisaca, intelektualaca… Među najpoznatijim je kafić San Marco, u kojem je također i knjižara.

Najširi pogled na Veliki trg odnosno Trg ujedinjene Italije nudi Caffe degli Specchi. On je posljednjih godina popularan prije svega među turistima, koji uz ispijanje kave ili aperol spritza uživaju u pogledu na Veliki trg, za kojeg kažu da je najveći trg u Europi koji se otvara prema moru.

Glavna palača na Velikom trgu koja privlači pažnju je palača općine Trst. Na njoj stoji toranj sa satom i zvonom po kojem udaraju Mihec i Jakec.

Razdoblje austrijskog carstva

Prije Prvog svjetskog rata, a posebno u 19. stoljeću, Trst je bio jedan od glavnih centara života, gospodarstva i politike, gdje se mnogo toga dogodilo prvi put i odakle su se širili trendovi, izjavila je antropologinja dr. Daša Ličen, koja se bavi proučavanjem Trsta u razdoblju Habsburgovaca i Austro-Ugarske. Kako joj je u vrijeme pisanja doktorata mentor dr. Božidar Jezernik više puta rekao, Trst je s Prvim svjetskim ratom u nekom smislu postao “zadnja rupa na svirali”.

Tamo su mogli prosperirati kako gospodarstvenici i trgovci tako i umjetnici, znanstvenici, zbog čega je bio privlačan za ljude iz cijelog svijeta koji su se masovno selili u Trst.

Među najzanimljivijim stanovnicima tog vremena bili su britanski plemići Richard i Isabela Burton, koji su se 1872. preselili u Trst. Burton je bio poliglot i avanturist kojeg je privlačilo sve što je egzotično. Između ostalog je prvi na engleski preveo i Kamasutru i 1001 noć. Sa suprugom je redovno posjećivao i Postojnsku jamu ili Lipicu i detaljno ih opisivao u svojim tekstovima. Burton je također bio prvi koji je vijest o otkriću ostataka mostiščara u Ljubljani prenio u britanski svijet.

U tom razdoblju u Trstu su se osnovala i brojna društva koja su bila centri društvenog života gradskog stanovništva – kao neki Facebook tog vremena, jer su zadovoljavala potrebu da budeš viđen, objasnila je Ličen koja je u svom doktoratu preko društava proučavala kompleksnost gradskog života u Trstu.

Između ostalog su nastala sportska društva, društva za učenje jezika, kazališna, prirodoslovna društva pa čak i društvo za kneippanje i društvo za zaštitu životinja, koje je bilo jedno od najranijih društava ove vrste na svijetu. U to vrijeme su životinje među građanstvom postale estetski predmet, suputnici, a ne više samo izvor preživljavanja. Isabel Burton s jednom od ključnih uloga u tom društvu je recimo imala psa koji je spavao u kolijevci i dobivao lijekove, čemu su se mnogi u to vrijeme smijali.

U Trst je 1904. došao i irski pisac James Joyce, koji je neko vrijeme pisao i za talijanski časopis Il Piccolo. U Trstu je počeo pisati svoj najpoznatiji roman Ulikses. Na jednom od mostova kroz Veliki kanal stoji njegov kip.

Ostatke austro-ugarskog razdoblja nalazimo još i danas. Sve do 80-ih godina se prema riječima Daše Ličen u Trstu mogla osjetiti nostalgija za habsburškom monarhijom, koja je vidljiva u izgledu grada, u nazivima restorana i lokala, u nazivima ulica, trgova, u novopostavljenim spomenicima i na kraju u imenima – također je sve više Tršćanki s imenom Marija Terezija – i posebno još u kulinarstvu. Savijača, odnosno štrudla, krumpir, svinjsko meso i kupus su još i danas snažno prisutni u Trstu.

Jedan od restorana iz kojeg svaki dan miriše na mesne specijalitete, je Buffet da Pepi u neposrednoj blizini burzovnog trga. Restoran je danas u vlasništvu Talijana, a nekad je bio u vlasništvu Pepija Tomažiča, oca Pina (Pinka) Tomažiča, koji je bio osuđen u Drugom tršćanskom procesu. Restoran je među Tršćanima nekada bio poznat kao Pepi ščavo, koji se povezuje s uvredom (ščavi ili robovi), kojom su nekada vrijeđali Slovence.

Tršćanske Slovence je najviše obilježilo razdoblje fašizma

Razdoblje fašizma, vrijeme ugnjetavanja kako slovenskih tako i hrvatskih stanovnika na sjevernom Jadranu koje je počelo 1921. godine, je razdoblje koje je Slovence najviše obilježilo i urezalo se u njihovo kolektivno povijesno pamćenje, razdoblje velike patnje, objasnio nam je prekogranični Slovenac, dr. Štefan Čok, povjesničar, od prošle godine i vijećnik u Tršćanskom općinskom vijeću.

S dr. Čokom smo se susreli na odsjeku za povijest i etnografiju Narodne i studijske knjižnice u Trstu gdje je zaposlen. Pored toga predaje povijest i filozofiju na visokoj školi u Trstu.

Najsnažniju simboličku vrijednost za to razdoblje su po riječima Čoka imala prije svega dva događaja kojih se slovenska zajednica izuzetno dobro sjeća: spaljivanje Narodnog doma 13. lipnja 1920. i I. tršćanski proces u rujnu 1930., strijeljanje u Bazovici.

Između 1904. i 1920. je Narodni dom – palača, izgrađena po nacrtima Maksa Fabianija – bila najvažniji kulturni, politički i ekonomski centar tršćanskih Slovenaca. Uskoro će biti 102. godišnjica kako su talijanski fašisti tu zgradu napali i spalili i druga godišnjica otkad su Narodni dom vratili Slovencima.

Kako je objasnio Čok, fašizam je talijanskoj državi nudio vrlo jednostavan odgovor na pitanje što s državljanima koji po narodnosti nisu Talijani: “Neka ih ne bude, neka nestanu!”

To su postigli tako da su Slovencima oduzeli pravo na očuvanje vlastitog identiteta, do jezika, bilo kakvog simbola koji bi mogao podsjećati na slovenstvo. Ukinuli su slovenska društva i ustanove, a osobe koje su najviše “smetale” – obrazovane kadrove, učitelje, odvjetnike – su ili prisilili na bijeg u inozemstvo ili premjestili u druga područja Italije, ili ih zatvorili ili čak pogubili.

Oslobođenje Trsta 1. svibnja 1945. kad je partizanska vojska umarširala u Trst, je za većinu Slovenaca i mnoge Talijane predstavljalo trenutak oduševljenja, iako je te dane pratio i val nasilja.

Već u prvim poslijeratnim danima bili su uspostavljeni i temelji za ponovni procvat slovenskog života – počele su oživljavati slovenske organizacije, društva, ponovo su osnovane slovenske škole…

U Trstu postoji više arhitektonskih zapisa fašizma. Među njima je zgrada tršćanskog sveučilišta, kojoj usprkos sjećanju na ideologiju fašizma, stručnjaci priznaju arhitektonsku kvalitetu. Ova monumentalna zgrada je djelo talijanskih arhitekata Raffaela Fagnonija i Umberta Nordia.

Zanimanje turista za Trst sve veće

Trst je danas grad uhvaćen između komplicirane prošlosti i želje za boljom budućnosti, za razvojem. Također je raskižje kultura, jezika, vjeroispovijesti, zajednica i različitih pogleda, što je grad nekad obogaćivalo, a ponekad dovodilo i do sukoba.

Upravo ta njegova slojevitost i raznolikost je ono što omogućava da ga možemo doživjeti i tumačiti iz raznih perspektiva. I upravo zato ovaj grad oduševljava toliko puno ljudi, objašnjava dr. Čok.

Primjećuje da se posljednjih godina zanimanje turista za Trst snažno povećalo – postaje prepoznatljiv, sve više ljudi ga posjećuje, pri čemu ih fascinira osjećaj da su u Italiji, a istovremeno im Trst nudi nešto drugačije, posebno.

Trst se snažno afirmirao i kao grad znanosti i istraživanja, njegove istraživačke ustanove i instituti su značajni u svjetskim razmjerima.

Slovence Trst oduvijek privlači

Trst je oduvijek bio privlačan ne samo za Slovence, nego i za druge narode. Na kraju na to ukazuje i nazivanje cesta koje vode iz Beča, Graza, Maribora ili Ljubljane prema Trstu – sve su Tršćanske ceste (odnosno Triester Strasse).

Slovenci ga se iz vremena Jugoslavije sjećaju prije svega kao grada kupovine, koji je predstavljao kontakt sa Zapadom. Na Crveni most ili Rusi most, odnosno Ponterosso ili Ponteroš, koji je ime dobio po obližnjem mostu, nekada su masovno dolazili po traperice, kavu i drugu robu koju kod kuće nisu mogli nabaviti. Rusi most je zato za mnoge mjesto nostalgije snažno usidreno u povijesnom sjećanju ne samo Slovenaca, nego svih jugoslavenskih naroda.

Na trgu je svoj štand imao i otac Borisa Pahora, zbog čega se ovo mjesto često pojavljivalo u Pahorovim djelima.

Još i danas mnogi dolaze u Trst po hranu, koja je ovdje često jeftinija nego u Sloveniji, talijansku modu, pa i po jeftinu robu. Najveća i napopularnija trgovina s jeftinom robom je sigurno trgovina Mirella, koja se nalazi vrlo blizu željezničkog kolodvora.

Nakon osamostaljenja, kad Trst iz tog vidika nije više bio zanimljiv, Slovenci su ga donekle otpisali. Sada ga počinju ponovo otkrivati kao veliki grad koji im može mnogo ponuditi, zapaža Tretjak.

Sve više Slovenaca se seli u Trst

Trst je posljednjih godina postao popularan kraj doseljavanja Slovenaca, ne samo iz pograničnih područja, nego i iz drugih dijelova Slovenije. Tamo se sele i oni koji su u Trstu bili samo nekoliko puta, koji ne poznaju povijest ovog grada ili talijansku kulturu, koji i ne govore talijanski.

Zanimanje za kupovinu stanova u Trstu i okolini je u posljednje vrijeme izuzetno, kaže agentica za nekretnine dr. Maja Vrtovec, Goričanka koja živi u Trstu. Neki traže stan za investiciju, drugi za bijeg krajem tjedna, treći se u grad žele i preseliti. Njeni klijenti su raznoliki – od gospođe koja se prilikom umirovljenja preselila u Trst sa željom da započne novi život, do umjetnika, glazbenika, gospodarstvenika i obitelji.

Privlači ih kozmopolitska, multikulturna priroda Trsta, koji zbog arhitekture pruža osjećaj velikog grada, sličnog Beču. Istovremeno su u Trstu sve vrijeme u kontaktu s talijanskom dinamičnošću, trendovima, kulturom, a zbog blizine Slovenije imaju osjećaj udomaćenosti. Posljednje, ali ne manje važno, Trst je proglašen talijanskim gradom s najvišom kvalitetom života.

Velika privlačnost Trsta je i u njegovom pomorskom položaju. Trst je grad koji živi i diše s morem, rekao je Mitja Tretjak. Tršćani i zimi rado idu u šetnju pored mora, a ljeti kada imaju pauzu za ručak se bace u more. Na kraju krajeva, u Trstu se održava i najveća regata na svijetu – Barcolana, koja je dobila naziv po tršćanskoj četvrti Barkovlje.

Ključne za kupovinu stana u Trstu su naravno i cijene stanova, koje su u usporedbi s Ljubljanom ili obalnim gradovima niže.

Cijene u Trstu po riječima agentice za nekretnine kreću se od 1.000 do 6.000 eura po kvadratnom metru, ovisno o lokaciji. Cijena stana od 60 kvadratnih metara kreće se od 60.000 eura na Svetom Jakobu (živahno naselje uz rubove centra Trsta) do 180.000 eura za renoviran stan u centru grada ili starom dijelu grada. Pored cijene treba uzeti u obzir još i poreze prilikom kupoprodaje i godišnji porez, pa čak i više troškove struje i plina, upozorila je.

Stanovi su većinom stari, zbog čega pripadajućeg parkinga ili garaže nema što bi u centru grada mogao biti veliki problem, jer nema mnogo garaža. Ali su dobre autobusne veze i nešto biciklističkih staza, dodala je Vrtovec.

Jedan od razloga za to da je u Trstu na raspolaganju puno i relativno povoljnih stanova je u tome da je Trst grad u kojem prevladava starije stanovništvo, a mladi se iseljavaju u inozemstvo. Na taj način nakon smrti starijih stanovnika ostaje puno praznih stanova.

Prije pet godina su cijene u Sloveniji bile niže i bio je obrnut trend – tada su Talijani kupovali nekretnine u Sloveniji, prije svega na Krasu.

Trenutno na tršćanskom tržištu nema više toliko zanimljivih i povoljnih stanova kao što je bilo ranije jer su se prodali, izjavila je Vrtovec. Zbog toga agentica za nekretnine procjenjuje da će Trst za dvije godine po visini cijena već biti na nivou Ljubljane.

Za doručak kava, cigarete i egzistencijalni problemi

Jedan od Slovenaca koji se iz centralne Slovenije nedavno preseliio u Trst je dr. Peter Šušnjar. Prije skoro tri godine je bez znanja talijanskog jezika zajedno sa suprugom dr. Uršom Šušnjar za povoljan iznos kupio i preselio se u jedan od gradskih stanova u širem centru grada.

S gradom ih je povezala znanost – supruga je tamo i prije kupovine stana radila doktorat, a kasnije je i sam kao doktor fizike pronašao posao u vrhunskoj znanstvenoj ustanovi Sinhrotron Elettra u Bazovici, gdje se ekipa N1 Slovenija s njim i sastala.

Nakon povratka iz Njemačke, gdje je sa suprugom živio tri godine, nedostajao im je osjećaj nove okoline koji im je Trst ponovo pružio. Pored toga Trst je istovremeno i blizu i daleko, izjavio je Šušnjar. “Vrlo si blizu Slovenije, s lakoćom možeš prisustvovati svim obiteljskim slavljima /…/ a istovremeno si sve vrijeme u dodiru s novom kulturom, što ti snažno obogaćuje život – počneš učiti novi jezik, novu kuhinju, nove običaje.”

Za njega je Trst s jedne strane most u novu, široku kulturu, a s druge strane grad koji je ostao negdje u vremenu. Primjećuje da neke stvari koja nam se u modernim društvima ne sviđaju srećom još nisu stigle do Trsta.

Ljudi se na primjer ne druže toliko u velikim trgovačkim centrima, koji su u Sloveniji postali toliko popularna mjesta okupljanja i provođenja vremena. Još uvijek opstaju manje trgovine, manji lokali, objašnjava. “Nemate osjećaj da se sve događa po cijenu napretka, što nam se ponekad sviđa, a ponekad se čudimo kako su neke stvari okoštale. A ne možeš imati sve.”

Puno stvari se u Trstu vrti oko hrane, osim doručka, rekao je Šušnjar. Kako su ga u šali naučile talijanske kolege, talijanski doručak se sastoji od: kave, cigarete i egzistencijalnih problema.

Nakon posla Tršćani se zaustave na aperitivu – čaši vina ili aperol spritza s grickalicama. Aperitiv pomaže da se premosti vrijeme do večere, kaže Šušnjar.

Kako je još dodao, želio bi da još više Slovenaca kupi stan u Trstu, ali ne zato da bi tamo “parkirali” svoj višak na bankovnom računu, nego prije svega da bi u Trstu živjeli.

Slovenci smo tu kod kuće

U Trstu danas djeluju mnoga slovenska društva, udruženja, zborovi, a u centru se mogu pronaći mnoge zgrade koje su od povijesnog značaja za Sloveniju – među njima su Narodni dom, Slovensko kazalište, Tršćanski knjižni centar, Narodna i studijska knjižnica – centralna knjižnica slovenske narodne zajednice u Italiji, zgrada u kojoj je Primorski dnevnik…

Ova prisutnost slovenskih ustanova u gradskom centru i događaja kao što je festival Slovenaca u Italiji Slofest izuzetno je važna, naglasio je Čok. “Da bude jasno da su Slovenci u ovom gradu kod kuće, da nismo došli sada ili se pojavili tek tako, nego da živimo u ovom gradu koji je naš dom.”

Koliko Slovenaca danas živi u Trstu teško je odrediti, jer je granica između jedne i druge zajednice – zbog miješanih brakova, u kojima se ljudi opredjeljuju na različite načine – sve propusnija, rekao je Čok.

Nedaleko od Slovenskog književnog, pored Slovenskog gospodarskog udruženja, nalazi se frizerski salon poznat po posebnoj tehnici šišanja i bojanja kojeg vodi Elvis Hrobat, Primorac koji već 20 godina radi u Trstu. Frizera koji je prije ovoga radio u renomiranom salonu u Milanu, pored Talijana i onih blizu granice, posjećuju i Slovenci s obale ili iz Ljubljane, pa čak i Hrvati i Mađari.

Atmosfera odnosa između Talijana i Slovenaca u Trstu se posljednjih desetljeća promijenila nabolje. Još uvijek se može dogoditi da se nekome neće svidjeti da netko u centru Trsta razgovara na slovenskom, ali je činjenica da je toga puno manje, objasnio je Čok.

Promjene dolaze i s mlađim generacijama, koje su sve manje opterećene povijesnim odnosima i ne prihvaćaju nacionalizam. Sve češće se događa da slovenske škole pohađaju i talijanska djeca i obratno, stroge granice razdvajanja nema više. Usprkos tome ipak postoji i dio mladih koji su za Slovence već čuli, ali s njima još nisu bili u kontaktu. Prvi kontakt sa Slovencem za njih je nešto neobično.

S druge strane to ne mora biti nešto negativno, rekao je Čok. Kada nešto ne poznaješ, onda možda nemaš ni predrasuda. To znači da možeš graditi ispočetka, od nule. I od nule možeš izgraditi i nešto pozitivno.

Jedan od najprepoznatljivijih je mol Audace, nekada mol San Carlo, na kojem je rado šetao i Srečko Kosovel i po kojem je Dragotin Kette nazvao ljubavni ciklus. S mola kada je lijepo vrijeme u daljini naziremo i Gradež i predalpska brda, na desnoj, iznad Barkovlja svjetionik pobjede u obliku grčkog stupa, a na vrhu kraškog platoa Marijansko svetište na Vejni.

Trst je naš! I što s njim?

Više od odnosa između Talijana i Slovenaca prekogranične Slovence žalosti slabo poznavanje slovenske prekogranične zajednice od strane Slovenaca, koji se oduševljavaju Trstom i posjećuju ga kao turističku destinaciju.

Usprkos tome što često čujemo “Trst je naš”, često se radi o ispraznoj paroli, u čijoj pozadini su veliko neznanje i nepoznavanje Trsta i slovenske povijesti, povezane s ovim područjem, mišljenja je Tretjak.

Slovenci prilikom posjeta Trstu često ostaju u užem pojasu oko obale, gdje se nalaze trgovine, kafići. Okolna mjesta u općini Trst ne poznaju, isto tako rijetko posjećuju kulturne događaje koje grad nudi.

Također i Čok primjećuje da se prečesto događa da mu rođak iz Slovenije kaže: Kako dobro govorite slovenski, kada ste to naučili, što ga kao slovenskog Trščanina najviše boli, rekao je. To ukazuje na to da je poznavanje ovog prostora u centralnoj Sloveniji izuzetno loše, jer ne znaju ni to da u Trstu žive Slovenci.

Na nacionalnu parolu “Trst je naš!” zato odgovara s: I što s njim? Želi malo više pažnje i razumijevanja društva, što danas znači živjeti na ovom prostoru, i prije svega promišljanja o tome što slovensko društvo od ovog prostora želi imati u budućnosti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.