Intervju sa švedskom profesoricom Åsom Wikforss, istraživačicom postrealističnog razdoblja i dezinformacija, autoricom bestselera o "alternativnim činjenicama" i voditeljicom velikog istraživačkog projekta pod nazivom "Opiranje znanju".

Živimo u paradoksalno vrijeme kada praktično nadohvat ruke imamo sve informacije i znanje ovoga svijeta, a istovremeno je to znanje kod mnogih sve manje cijenjeno, istina/činjenice često se tretiraju kao samoposlužna trgovina.

Bilo da se radi o poricanju klimatskih promjena ili odbacivanju dokaza o učinkovitosti cijepljenja, u mnogim primjerima se ne radi o nedostatku vjerodostojnih informacija, nego o tome da veliki dio ljudi ove informacije ne želi ni čuti, odnosno namjerno ih prečuje. Znanju, koje je na raspolaganju, aktivno se opiru.

Dr. Wikforss je profesorica teorijske filozofije na Sveučilištu u Stockholmu, koje u Švedskoj vodi veliki istraživački projekt pod nazivom “Opiranje znanju” (eng. Knowledge resistance). U projekt je uključeno 30 istraživača iz različitih disciplina, od filozofije i psihologije do politologije i komunikologije, a njihov cilj je odrediti uzroke ovog fenomena i eventualne strategije koje bi ga ublažile.

Profesorica Wikforss također je autorica bestselera “Alternativne činjenice: O znanju i njegovim neprijateljima”, prevedenog na 12 jezika, kojeg su 2019. godine na inicijativu nekadašnjeg člana grupe Abba, Björna Ulvaeusa, besplatno stavili na raspolaganje švedskim učenicima.

Od 2019. godine također je članica osamnaestočlane Švedske akademije, osnovane 1786. godine, koja slovi za vrhunski autoritet za švedski jezik i koja bira dobitnika Nobelove nagrade za književnost.

Kako biste definirali pojam “opiranje znanju”?

Radi se o opiranju znanju, spoznaji, koja je na raspolaganju, radi se o informacijama i dokazima koje bismo morali uzeti u obzir prilikom prosuđivanja stvarnosti, ali ne želite. Ne želite ih uvažiti jer bi mogli narušiti čvrstoću vašeg pogrešnog uvjerenja koje vam je postalo drago.

Može se raditi o potpuno banalnim stvarima, kao što je očuvanje uvjerenja da ste bolji igrač tenisa nego što stvarno jeste, ili kao u slučaju nekadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, da ste na inauguraciji imali najbrojniju publiku u povijesti.

Može se raditi o posljedici straha, koji je često u pozadini pogrešnih uvjerenja o opasnostima od cjepiva. Opiranje znanju također može biti posljedica tzv. plemenskog razmišljanja – kada određena zabluda postane važna za identitet i povezanost vašeg socijalnog kruga.

U takvim slučajevima možete koristiti već dugo poznati mehanizam motiviranog prosuđivanja (eng. motivated reasoning), kako bi osmislili i racionalizirali zanemarivanje dokaza koji bi vaše uvjerenje mogli poljuljati ili osporiti.

Možemo li se danas kao društvo uopće složiti što je znanje?

Ne bih rekla da postoji neslaganje oko filozofske definicije znanja – znanje je dobro utemeljeno, činjenicama potkrijepljeno uvjerenje. Ali postoje nesuglasice o tome što predstavlja znanje, koja uvjerenja su ispravna, a koja pogrešna.

Za naše vrijeme je karakteristično da smo se pomjaknuli iz informacijskog okruženja u kojem smo na raspolaganju imali ograničen broj relativno pouzdanih izvora tzv. “vratara”, koji su se brinuli o filtriranju informacija nakon objavljivanja i koje su se mogle širiti u beskonačne izbore medijskih izvora.

U takvom okruženju odgovornost za odabir izvora informacija je puno više prepuštena pojedincu. A to znači, da je mnogo više mogućnosti za to da na odabir izvora utječu vaše sklonosti, vaše emocije, vaša motivirana prosudba, što može dovesti do toga da je skup informacija kojem ste isloženi, nepouzdan.

Odavde dalje spirala se još samo produbljuje. Kada jednom prihvatite i internalizirate skup lažnih tvrdnji, lažnih informacija, postajete ranjiviji za prihvaćanje daljnjih dezinformacija. Prilikom prosuđivanja o istinitosti određene tvrdnje oslanjamo se na naše prethodno razumijevanje svijeta. Ako vjerujete u mnogo pogrešnih tvrdnji, teže ćete napraviti razliku između novih istinitih i neistinitih informacija.

Ovaj mehanizam također djeluje i u suprotnom smjeru. Što više kvalitetnih izvora, temeljnog znanja imate, lakše i brže ćete prepoznati lažne tvrdnje.

Je li opiranje znanju u današnje vrijeme lakše ili teže u odnosu na vrijeme od prije 30 godina? Je li široka dostupnost svih mogućih informacija blagoslov ili prokletstvo?

Oboje naravno, to je čest problem novih tehnologija. Današnja tehnologija je čudesan i nevjerojatan alat za stjecanje znanja, bez velikih troškova ili truda na raspolaganju nam je sve, skoro sve. Ljudi koji se uspješno koriste internetom, nadohvat ruke imaju izuzetnu riznicu znanja.

Psihološki mehanizmi, koji su osnova za opiranje znanju, recimo motivirano prosuđivanje, su uz nas oduvijek, tako smo evolucijski građeni. U opiranju znanju također je vrlo važna i naša sredina.

Imamo posla kako s internim, tako i s eksternim neprijateljima znanja. Interni neprijatelji su naši naslijeđeni psihološki mehanizmi, a eksterni faktori su medijsko okruženje kojem smo izloženi, pa čak i stanje polarizacije u društvu.

Kao individualni mislitelji izuzetno smo ranjivi i ovisni o pouzdanoj i efikasnoj mreži znanja koja nas okružuje. Kao što je neko dobro rekao: demokracija dobiva birače kakve i zaslužuje.

Demokracija s neefikasnim institucijama, čiji zadatak je stvaranje i širenje znanja, proizvodit će loše informirane građane koji svoju političku moć neće znati koristiti. Zato su neovisni mediji, funkcionalne škole, knjižnice itd. toliko važni. Ali ni tako dobre institucije vam neće pomoći ako se izgubi povjerenje u njih.

I upravo to se događa…

Pri narušavanju povjerenja u demokratske institucije važnu ulogu imaju teorije zavjere. One vas uvjeravaju da ono što vidite, nije ono što se stvarno događa. Da je na djelu nekakva tajna grupa, koja vuče konce iz pozadine i odlučuje o svemu. Za demokraciju je širenje takvog uvjerenja pogubno, jer narušava povjerenje u sudove, u medije, u druge institucije, i sve zajedno se počinje raspadati.

Kod teorija zavjera ljudi se počinju osjećati nemoćno, gube vjeru u to da na izborima mogu postići promjene. Demokracija bez povjerenja ne može funkcionirati.

Zašto opiranje znanju tako često prate govor mržnje, uvrede?

Opiranje znanju prvenstveno ima veze s emocijama. Ukoliko se ne slažemo o nekoj stvari, u koju nisam emotivno uključena, mogu odmahnuti rukom. Ali ako je neko uvjerenje vrlo važan dio mog identiteta, ako je presudno za moju pripadnost određenoj grupi, informacije koje ruše to uvjerenje izazivaju strah od toga da će ih pregaziti druga grupa s drugačijim pogledom.

Kada su jednom u igri emocije, a ne samo racionalni argumenti i činjenice, potreban je vrlo mali korak do nepoštovanja i neprijateljskog diskursa. Ako se netko osjeti ugroženim, osjetit će potrebu da uzvrati udarac.

Postoji li srednja mogućnost između opiranja znanju i prihvaćanja znanju?

Svakako. Neznanje se javlja u brojnim oblicima. Ako netko ne razumije znanstveno objašnjenje klimatskih promjena, to ne možemo označiti kao opiranje znanju, tu nisu uključene emocije. Ponekad je odgovarajuća informiranost samo pitanje sreće. Možete imati sreću i biti izloženi kvalitetnim informacijama, a možete i zaglaviti u dezinformacijskom mjehuriću zbog spleta nesretnih okolnosti, iako bi vas drugačije informacije mogle uvjeriti da se predomislite.

Više od 60 posto birača američke Repubikanske stranke je recimo, još uvijek uvjereno da su posljednji predsjednički izbori pokradeni, da bi u stvarnosti morao pobijediti Donald Trump. Za to nema nikakvog dokaza, ali je to uvjerenje među njegovim biračima duboko ukorijenjeno. Opiru li se svi znanju? To ne možemo znati. Neki od njih vjerojatno zbog svoje medijske dijete nisu ni imali mogućnost da sami prosude o činjenicama na osnovu svih dostupnih dokaza.

Je li u nekim okolnostima svejedno dobro opirati se znanju, spoznaji o određenim stvarima, da se na neki način zaštitimo? Gotovo je nemoguće biti svjestan svih nepravdi i patnji u svijetu i pri tome sačuvati mentalno zdravlje. Može li neznanje ponekad biti blagoslov?

Definitivno. Ovih dana sam se recimo svjesno odrekla gledanja televizije. Previše je bolno pratiti patnje ljudi u Ukrajini. Već sada sam nevjerojatno ogorčena zbog tamošnjih događaja, nisu mi potrebne dodatne informacije.

U tom kontekstu je zanimljiva rasprava kakvu vrijednost ima znanje, spoznaja. Na principijelnoj razini bismo mogli reći da znanje samo po sebi ima vrijednost. Da je uvijek bolje imati više znanja nego manje. Ali po mom mišljenju to nije točno. Postoje primjeri kada je stvarno bolje da nešto ne znate. Dobar primjer je ne znati kada ćete umrijeti. Ljudi bi poludjeli.

Znači ne mislim da znanje ima vrijednost samo po sebi, ali ima izuzetno važnu instrumentalnu vrijednost, kao sredstvo za postizanje cilja. Želite izliječiti bolest kao što je covid-19? Trebat će vam puno znanja, domaći pripravci neće biti dovoljni. Želite izgraditi most? Trebat će vam puno prethodnog znanja da bude čvrst. Vrijednost znanja je prvenstveno u tome, da je to sredstvo koje nam omogućava postizanje postavljenih ciljeva.

Kako bi po vašem mišljenju škole danas morale pristupiti obrazovanju djece za snalaženje u današnjem informacijskom okruženju?

U vezi s događanjima u školama, kako u Švedskoj, tako i drugdje, prilično sam ljuta. Naime, pojavljuju se trendovi u smjeru razmišljanja da je podučavanje činjenica u školama suvišno, da bi se prvenstveno morali fokusirati na podučavanje kritičkog mišljenja, a činjenice neka djeca potraže uz pomoć Googlea. Problem kod toga je da je temeljno znanje preduvjet za kritičko mišljenje.

Moja sposobnost kritičkog mišljenja na području filozofije je mnogo veća nego na području biologije. O biologiji jednostavno premalo znam. Škole koje podučavanje o činjenicama mijenjaju za podučavanje kritičkog mišljenja, proizvode ljude koji imaju puno različith mišljenja s malo osnova. Kritičko mišljenje je nadogradnja znanja, a ne zamjena za njega.

U raspravi o lažnim vijestima je recimo veliki naglasak na važnosti pouzdanosti izvora. Konstantno provjeravanje svakog izvora je naporan i dugotrajan posao. Zato je od ključnog značaja da za osnovu imamo nešto prethodnog znanja o pouzdanosti različitih izvora informacija. Korisno je pronaći nekoliko pouzdanih izvora i držati ih se, posebno u situaciji informacijskog rata, kakvom svjedočimo u vezi s događajima u Ukrajini.

Nije li problem u tome, da svatko za sebe, u svom mjehuriću, mislim da smo pronašli skup pouzdanih izvora?

Svakako. Zato bi škole ljude morale opremiti znanjem o tome što su kvalitetni izvori, kvalitetni mediji. U Švedskoj preovladava uvjerenje – neka ih učenici pronađu sami, a to je velika greška.

Postoje mnoga istraživanja o tome kako švedska djeca prepoznaju lažne vijesti. I djeca, koja su uspješna u tome su djeca koja imaju mnogo informacijskog i medijskog znanja. Steknu ga isključivo kod kuće. To su djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima čitaju razne časopise, gdje slušaju ozbiljne radijske postaje… Istina je, svatko za sebe vjeruje da je njegov skup medijskih izvora pouzdan. A kod nekih je to uvjerenje pogrešno.

Upravo ozbiljne medije se danas podrugljivo označava kao MSM, mainstream medije, i prikazuje ih se kao dio problema.

To je svakako katastrofa i istovremeno važna strategija kako Rusije, tako i Trumpa. Ukoliko mediji pišu stvari koje se vlastima ne sviđaju, u diktaturi takve medije mogu jednostavno ugasiti. U demokratskoj državi, međutim, medije ne možete jednostavno zatvoriti, ali možete potkopati povjerenje u njih, okriviti ih za određenu agendu.

U Švedskoj je stanje u vezi s povjerenjem u institucije vjerojatno još uvijek prilično bolje nego u Sloveniji….

Istina je, Švedska još uvijek ima prilično veliko povjerenje u državne institucije. Brine me što je povjerenje postalo politički polarizirano. Stranke na lijevom centru i njihovi glasači održavaju visoko povjerenje u medije, u znanost, u vladu. Što se više krećemo prema desnoj strani političkog spektra, niže je povjerenje. I ljudi koji biraju našu krajnje desnu stanku – Švedske demokrate – pokazuju vrlo nisko povjerenje u institucije.

Kada povjerenje postane politički polarizirano, to uzrokuje veće društvene podjele. Ako ne vjerujete medijima, bit ćete loše informirani. Povećavanjem društvene polarizacije narušava se i samo povjerenje u bližnje – bez toga također demokracija ne može funkcionirati. Jednom izgubljeno povjerenje vrlo je teško vratiti.

Prema vašim istraživanjima, imate li već na raspolaganju neki recept za vraćanje povjerenja?

Povjerenje je vrlo lako izgubiti i vrlo teško izgraditi. S nekim možete biti prijatelj cijeli život, ali ako jednom izda vaše povjerenje teško ćete mu ponovo vjerovati. O tome često razgovaram s novinarima, prije svega novinarima nacionalnih medija, koji su pod velikim pritiskom i koji se neprekidno suočavaju s napadima ljudi koji im ne vjeruju.

Na čisto individualnoj razini znamo da nekoga tko se opire znanju, tko nema povjerenja u službene informacije, znanost, nije dobro napadati i vrijeđati. Za izgradnju povjerenja u tom slučaju važno je da iskažemo odgovarajuće poštovanje i da pokušamo pronaći zajedničke točke, koje nam omogućavaju da pridobijemo pažnju i razumijevanje.

Na institucionalnoj razini je sve zajedno puno teže, jer otpada element međusobne komunikacije. A za novinare je svakako važno da nisu arogantni, da vrlo jasno razlikuju činjenice i vrijednosti, informacije i komentare. Ljudi mrze kada im netko nameće mišljenja. Izvještavanje mora biti neutralno u odnosu na posljedice – pri izvještavanju o činjenicama vas ne bi trebalo brinuti kakve će biti posljedice informacija koje objavljujete.

U principu bismo mogli reći da je za uspostavljanje povjerenja u medije, u političare, dovoljno da netko dobro radi svoj posao. Ali u današnje vrijeme je to sve osim lak zadatak, jer se ne radi samo o gubljenju povjerenja zbog navodno lošeg rada. Kada su jednom u igri teorije zavjera, kada ljudi počnu vjerovati da novinari i političari potajno kroje događaje i skrivaju istinu, vrlo teško ih je ponovo pridobiti.

Što možete reći o dezinformacijama i opiranju znanju u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu?

Dezinformacije i lažne informacije su sastavni dio svih ratova. Trenutni primjer je zasigurno ekstreman. Rusija je već niz godina obavijena mrežom dezinformacija, što je karakteristika autoritarne države. Cilj autoritarne vlasti je zatiranje znanja, zatiranje informacija. Ljudima koji su dobro informirani mnogo je teže vladati.

Državna propaganda konstantno naglašava izuzetnost vođe i veličinu države, kao i nepristojnost i odbacivanje postupaka drugih država, uređenja. Rat se u takvu priču dobro uklapa kao način stvaranja i očuvanja vanjskih neprijatelja i održavanja lojalnosti vođi. Naravno, u ratu ima na tone dezinformacija o tijeku rata, o žrtvama među civilima itd.

Smatram da bi više pažnje morali posvetiti još jednoj vrsti lažnih informacija, koje Rusija koristi već duže vrijeme – lažne informacije koje su usmjerene na polarizaciju i s tim destabilizaciju društava u demokratskim državama. Očekujem da će Rusija snažno povećati aktivnosti na tom području. Putinov glavni problem u ovom trenutku je upravo u tome što su se zapadne demokracije udružile u zajedničkom nastupu protiv njegovog režima.

Je li i Švedska meta ruskog “hibridnog” rata?

Meta su sve zapadne demokracije. To je bilo najjasnije u slučaju SAD-a, s miješanjem Rusije u izbore 2016. i planiranim širenjem dezinformacija o Hillary Clinton. Neki poznavatelji čak smatraju da je to imalo odlučujući utjecaj na tadašnju pobjedu Donalda Trumpa.

Ni Švedska nije nikakav izuzetak. Također i kod nas se šire dezinformacije i lažne vijesti, koje imaju za cilj izazvati smetnje u demokratskom procesu, poljuljati povjerenje u demokratske institucije, u legitmnost izbora. I Rusija je jedan od izvora.

Analize nakon naših posljednjih parlamentarnih izbora 2018. godine su pokazale da su najviše dezinformacija u javnost plasirali domaći igrači, prvenstveno desničarski nacionalisti. Njihovi sadržaji su bili vrlo slični ruskim. Od teorija zavjera koje narušavaju povjerenje u instititucije, do sadržaja koje prikazivanjem ideološki suprotne strane kao zlobne i nemoralne, povećavaju društvenu polarizaciju.

Važno je shvatiti da se pri tome ne radi samo o lažnim vijestima, koje se mogu opovrgnuti provjerom činjenica. Lažni dojam o događajima i problemima može se postići i bez navođenja lažnih informacija, samim selektivnim navođenjem činjenica. Sve što kažete ili napišete može biti istina, ali ako pri tome izostavite važne podatke koji mogu pokazati širu sliku, vijest u cjelini je svejedno pogrešna, neistinita. Jedan od čestih primjera u Švedskoj je prikazivanje nedostataka našeg sustava socijalne zaštite, planiranim isticanjem loših primjera, koji su neizostavno dio sustava.

Koja tema je u Švedskoj najčešće na “dezinformacijskom pladnju”?

Najaktualnija tema su migracije. To je povezano s više faktora. Kao prvo smo imali veliki priljev izbjeglica u tijeku sirijske izbjegličke krize 2015. godine, koja je bila – ne zaboravimo – krivica ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog bombardiranja sirijskih gradova. Švedska je u to vrijeme imala, slično kao Njemačka, vrlo velikodušnu politiku prema migracijama. Međutim nije se puno razmišljalo o tome kako taj veliki broj ljudi integrirati u društvo. Sve zajedno pripremilo je plodno tlo za antimigracijsku propagandu.

Tako možemo čuti tvrdnje da je među doseljenicima veliki udio nezaposlenih, iako je zaposlenost među njima veća od švedskog prosjeka. Mnogo je informacija o porastu kriminala među doseljenicima, pri čemu statistike pokazuju određena odstupanja, ali nikako onolika koliko se trude prikazati protivnici. Česta tvrdnja je da je u Švedskoj u porastu broj silovanja, iako je to samo posljedica usvajanja drugačije, šire definicije silovanja.

Jeste li imali puno problema s usvajanjem mjera protiv pandemije covida-19, kakvim smo bili svjedoci u mnogim državama?

Puno se govorilo o učinkovitosti nošenja maski, o smislenosti zatvaranja škola, također i o cjepivima, iako odbijanje cijepljenja u Švedskoj nikada nije predstavljalo veliki problem. Kao što znate kod nas nismo imali “lockdown”, švedski ustav ne dopušta takvu mjeru.

No, kako domaći, tako i strani mediji su se dosta bavili tzv. “švedskom strategijom”, pitanjem zašto djelujemo drugačije od većine drugih država. O stvarnim događajima u Švedskoj napisano je mnogo dezinformacija, čak i u uglednim ozbiljnim medijima kao što su New York Times i Guardian. Radi se o tome da se u liberalnim krugovima stvorio dojam da je švedska strategija usporediva sa strategijom predsjednika Trumpa, što jednostavno nije bilo istina.

U Švedskoj smo zatvorili sveučilišta, uveli smo brojne zaštitne mjere, a lockdown nismo uveli jer ustav štiti pravo ljudi na slobodu kretanja. U odnosu na podatke o broju umrlih, nakon dvije godine se pokazalo da je Švedska bila među uspješnijim europskim državama u borbi s pandemijom. (u studenom i prosincu prošle godine Švedska je recimo imala najmanju stopu smrtnosti među svim državama EU; op.a.)

Jeste li na osnovu vašeg poznavanja odnosa u području širenja dezinformacija i opiranja znanju optimistični u vezi budućnosti?

Ako na trenutak zaboravimo na rat u Ukrajini, koji u meni budi sve osim optimizma, rekla bih da sam dugoročno gledano, optimist. Očekujem da ćemo usvajanjem odgovarajućih zakona moći “ukrotiti” tehnološke platforme, ljudi će naučiti da se snalaze u novom digitalnom okruženju. I na duge staze će iz svega zajedno izaći nešto dobro.

Još uvijek smo u “dječjim” godinama novog medijskog pejzaža. Kada su se prvi put pojavili masovni mediji, puno puta su bili užasni, puni lažnih vijesti i propagande, ali su se vremenom stvari popravile. Ovaj put bi taj proces mogao trajati duže vrijeme, a veliko pitanje je što će se dogoditi u međuvremenu. Ako naša demokracija bude izdržala do tada, sve će biti u redu, ali ako ne…, donosi N1 Slovenija.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.