Zima i ekstremno niske temperature koje su oko novogodišnjih praznika pogodili regiju Balkana, najteže padaju ljudima koji su gladni, beskućnici i spavaju pod otvorenim nebom.
Kako kaže, živeći na ovakvom mjestu jednostavno se želio skloniti od ljudi. Hladno je, međutim, Žarko sve to odlično podnosi. Priča, draga pse koji su mu najbolji prijatelji.
“Ovo mjesto sam našao prije 30-ak godina. Ovdje su bila hrastova vrata. Kada sam živio u gradu prolazio sam kraj ovog mjesta jer sam u neposrednoj blizini odlazio na kupanje”, počinje Žarko priču o svom životu.
Rastavljen je već 30 godina, a ima i sina s kojim nije u kontaktu. Žarko je nekad imao stan u Zenici. 1986. godine je prvi put otišao u Njemačku. Šest puta su ga njemačke vlasti protjerivale u BiH jer je ilegalno boravio u toj zemlji.
“Bio sam u Njemačkoj više od 20 godina, ali kada sam se vratio kući, nakon rata, ovdje se sve promijenilo. Uzeli su mi stan i zbog toga je ovako kako je”, ispričao je Žarko.
Vatru ne loži, osim kada želi skuhati kavu ili neko jelo.
“Zimi je bolje biti u pećini nego kada je proljeće ili jesen. Jedini problem mi zadaje voda u pećini. Unutra je toplo. Kamen je specifičan jer je zimi topao, a ljeti hladan”, kazao je Žarko.
Ljudi na različite načine pomažu ovom Zeničaninu. Pored domaćeg stanovništva, Žarku pomoć šalju i ljudi iz inozemstva.
“Hrane ima. Ono što izbacuju iz mesnica, ja uzmem i hranim pse. Oni žive sa mnom. Ovo je moj dom. Ja volim biti ovdje jer da ne volim ne bih živio ovdje”, pojasnio je Žarko.
Samoća ga ne plaši. “Bolje mi je jer ovako nemam nikakvih problema. Čovjek sa čovjekom uvijek nađe nesporazume i onda je bolje biti sam”.
