Rasprava o velikim državnim dugovima ponovno je u europskom fokusu s obzirom na to da su sve veći izgledi da bi grčka ljevičarska stranka Syriza nakon izbora u nedjelju mogla formirati novu vladu Grčke, pišu europski mediji.
Syriza obećava da će okončati politiku štednje, preokrenuti neke reforme i zaustaviti privatizaciju te restrukturirati državne dugove.
Njezin čelnik predlaže održavanje “Europske dužničke konferencije”, po uzoru na Londonski sporazum o njemačkom vanjskom dugu 1953. kojim je otpisano oko 60 posto dugova Zapadne Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, a koja bi trebala dovesti do velikog otpisa grčkog duga i dugova drugih južnoeuropskih zemalja.
PROČITAJTE JOŠ
je to prvi put predložio još 2012., a sada je ta ideja u središtu njegova predizbornog programa i poručuje da neće popustiti ako pobijedi na izborima.
Tvrdi da politika štednje, iako postupno uravnotežuje proračune, ne omogućuje smanjenje državnih dugova.
“Štednja je iracionalna i destruktivna”, rekao je svojim pristašama početkom mjeseca. “Da bi se vratili dugovi, potrebno je smiono restrukturiranje.”
Grčki dug iznosi 320 milijarda eura ili 174 posto BDP-a, ali Atena trenutačno ima relativno male rate, jer je rok za otplatu zajmova već pomaknut na poslije 2050.
Miliosov plan
Odgovor na pitanje što bi to moglo značiti može se potražiti u članku glavnog ekonomista Syrize Johna Miliosa, objavljenom prošle godine, piše EUobserver. U članku se razmatra otpis svih dugova u eurozoni većih od 50 posto BDP-a, što iznosi oko 4,35 bilijuna eura.
Europska središnja banka u tome bi po Miliosu trebala imati središnju ulogu. ECB bi trebao otkupiti prekomjerne dugove i pretvoriti ih u obveznice bez kupona (engl. zero-coupon bonds), specifične obveznice s jednokratnim dospijećem koje ne nose kamate, a koje bi vlade na kraju otplatile.
Da bi financirao tu kupnju, ECB bi posudio novac od privatnog sektora.
Po tom planu restrukturirano bi bilo više od 1,2 bilijuna talijanskog duga (najviše u eurozoni), a slijede Francuska i Njemačka s 895 odnosno 778 milijarda eura.
Samo četiri zemlje – Luksemburg, Estonija, Litva i Latvija – ne bi bile time obuhvaćene. S druge strane, Grčka i Italija posljednje bi otplatile svoje dugove, za 58 odnosno 60 godina.
Jedan od najsnažnijih Miliosovih argumenata jest taj da je kriza već prisilila ECB da dramatično poveća svoje intervencije na tržištima.
ECB-ova bilanca 2007. iznosila je 1,2 bilijuna eura, a na vrhuncu krize 2010. narasla je na gotovo 4 bilijuna eura. Predsjednik ECB-a Mario Draghi dao je do znanja da bi se to ponovno moglo dogoditi.
ECB bi po Miliosovom prijedlogu pretrpjela velike gubitke, u početku između 50 i 60 milijarda eura u prvih pet godina programa te oko bilijun eura kroz 40 godina. No eurozona bi zauzvrat dobila budućnost gotovo bez dugova.
U slučaju Grčke, Milios tvrdi da bi restrukturiranje duga trebalo slijediti načela Londonskog sporazuma: petogodišnji poček prije početka otplate duga, s “klauzulom rasta” kako bi se otplata duga financirala rastom a ne samo proračunskim rezovima.
Milios priznaje da “to ne može biti dobar plan za cijelu eurozonu.”
Glavni ekonomist ING-a Carsten Brzeski rekao je za EUobserver da bi “smanjenje državnog duga za polovicu vjerojatno imalo smisla.”
“Druga mogućnost mogla bi biti da ga se smanji na barem 100 posto BDP-a. Sve ovisi o tome bi li takvo restrukturanje bilo samo za Grke ili i druge jako zadužene zemlje”, dodaje.
“Veliko smanjenje duga imalo bi najviše smisla, ali bi vjerojatno dovelo do restrukturiranja u još nekoliko zemalja. Manje smanjenje ograničilo bi restrukturiranje na Grčku, ali bi imalo malo smisla i pratio bi ga rizik novog restrukturiranja kasnije.”
Reakciju financijskih tržišta na takav plan teško je predvidjeti.
Bojazni od Syrizine pobjede pridonijele su padu tečaja eura na najniže razine u odnosu na dolar u zadnjih devet godina. Otvaranje takve Pandorine kutije tržišta vjerojatno neće pozdraviti.
No, Brzeski napominje da bi, “kada bi restrukturiranje moglo biti strogo ograničeno, manje i ograničeno na Grčku, reakcija tržišta također bila prilično ograničena.” Priznaje ipak da je o tome jako teško nagađati i da bi u svakom slučaju bilo bez presedana.
Njemačka i MMF protiv otpisa dugova
Planu se protive Njemačka, Finska i MMF, a podržavaju ga Irska i Francuska.
Irski ministar financija prvi je u eurozoni podržao održavanje konferencije na kojoj bi se razmotrio i irski, portugalski i španjolski dug.
Francuski ministar financija Michel Sapin rekao je za Financial Times da bi članice eurozone trebale poštivati rezultat grčkih izbora te da bi trebale biti spremne pregovarati s novim grčkim vodstvom o restrukturiranju grčkog duga.
S druge strane, direktorica MMF-a Christine Lagarde poručila je u razgovoru za Irish Times da je “dug dug.”
“Stečaj, restrukturiranje, promjene uvjete imaju posljedice za potpis (države) i povjerenje u potpis”, kazala je.
Finski premijer Alexander Stubb kazao je za grčki list Ekathimerini da otpis dugova ne bi bio u interesu eurozone i da nije prihvatljiv za Finsku.
Finska je 2012. jedina tražila dodatna financijska jamstva kako bi podržala drugi program pomoći Grčkoj.
Potpredsjednik Europske komisije za euro Valdis Dombrovskis također se tome protivi. “Mi ne razmišljamo o otpisima dugova”, rekao je za Reuters.
Njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble poručio je isto tako da nova grčka vlada mora poštivati svoje obveze.
“Političari u Grčkoj moraju pripaziti da prije izbora ne obećavaju više nego što poslije mogu ispuniti”, rekao je u razgovoru za Der Spiegel.
