Nakon ruske invazije na Ukrajinu i njenih razarajućih humanitarnih posljedica, bio bi veliki skok staviti Moskvu u ulogu mirotvorca. Ali u jednom dijelu svijeta se upravo to dogodilo.
U jeku rata između Armenije i Azerbejdžana 2020. godine, Rusiji je prepušteno posredovanje u prekidu vatre i držanje dviju strana pod kontrolom. Sjedinjene Američke Države i Europska unija, koje su nekada imale balansirajuću ulogu na Južnom Kavkazu, učinkovito su se povukle iz aktivne diplomacije i pustile Rusiju da bude jedini posrednik. Moskva je rasporedila mirovne snage na terenu kako bi smirivale i nadgledale situaciju.
Ali prepuštanje izgradnje mira Rusiji bila je loša ideja. Sada, u sjeni ukrajinskog rata, ta politika omogućava još jednu humanitarnu katastrofu i kompromitira zapadne interese u regiji, piše Lara Setrakijan za CNN, a prenosi N1 BiH.
Više nema učinkovitog posrednika između Armenije i Azerbejdžana
Pošto je Rusija oslabljena u Ukrajini, nema učinkovitog posrednika između Armenije i Azerbejdžana. Azerbejdžan, koristeći svoja značajna bogatstva nafte i plina, pokušava postići maksimalnu prednost na terenu. U ovom trenutku, prosvjednici uz podršku azerbejdžanske vlade, kažu stručnjaci, blokiraju prolaz Lačin, glavni put koji povezuje oko 120.000 etničkih Armenaca iz Nagorno-Karabaha s vanjskim svijetom. Azerbejdžanski politički analitičari kažu da su prosvjedi u Azerbejdžanu nezakoniti ako nemaju odobrenje vlade.
Dolazne zalihe su ozbiljno ograničene od 12. prosinca 2022. godine, kada je počela blokada. Prodavaonice prehrambenih proizvoda određuju hranu, uz malo svježeg voća ili povrća, a postoji i ogromna nestašica medicinskih potrepština, rekli su stanovnici krajem prosinca. Azerbejdžan je rekao da je blokada odgovor na rudarske aktivnosti u područjima koje drže Armeni. Ali umjesto da to pitanje iznese na međunarodni dogovor, odlučio je blokirati dolazni tranzit dok se ne ispune uvjeti – kršenje međunarodnog i humanitarnog prava.
Armenci, koje je novinarka upoznala, iz Nagorno-Karabaha su srčani ljudi sa dubokim kulturnim identitetom i dubokom kršćanskom vjerom. Čak i u svojim teškim danima krize, neki su pokušavali svojim porodicama dati privid božićnog duha. Ali najugroženiji prikazuju napetost blokade: dr. Biaina Sukhudian, koja je zaglavljena u Nagorno-Karabahu, rekla nam je krajem prosinca da djeca pokazuju znake kroničnog stresa, uključujući živčane slomove. UNICEF je upozorio da djeci nedostaju osnovne prehrambene namirnice i osnovne usluge, a neka od njih su odvojena od roditelja ili zakonskih skrbnika s druge strane blokiranog puta.
“Velika briga ljudi je da im djeca budu zagrijana i nahranjena”, rekla je Sukhudjan u telefonskom intervjuu.
SAD, EU, glavni tajnik UN-a i više od deset zemalja – uključujući Kanadu i Meksiko – pozvali su Azerbejdžan da odblokira put prema Nagorno-Karabahu, ali ti pozivi su ostali nezapaženi. Armenci to vide kao strategiju Azerbejdžana da ih izgladnjuje ili istisne iz sporne enklave.
Rusija nije bila u stanju učiniti bilo kakav značajan korak da ublaži problem. Ali također je oklijevala pustiti zapadne zemlje da se umješaju u rješavanje sukoba. Rusija više voli da bude glavna sila na terenu, koristeći ovu situaciju kao polugu za unapređenje svojih regionalnih interesa.
Mreža ekonomskih i strateških faktora vezala je Moskvu za Tursku i njenog saveznika Azerbejdžan. S Rusijom pod sankcijama Zapada i zategnutim odnosima sa mnogim ekonomskim partnerima, Moskva postaje sve više ovisna o Turskoj zbog izbjegavanja trgovine i sankcija. Turska je postala glavni posrednik za izvoz ruske nafte i plina i uvoz strateških tehnologija, od kojih su mnoge zabranjene od strane Zapada.
Kao i u ranim danima genocida u Srebrenici, međunarodne mirovne snage ne djeluju prije nego što tisuće ljudi izgube život. Također, to predstavlja opasan presedan za buduće sukobe, pri čemu jedna strana guši suparničku zajednicu prekidom opskrbe hranom, bilo prisiljavanjem na evakuaciju ili prihvaćanjem njenih pregovaračkih uvjeta.
Michael Rubin iz Američkog instituta za preduzetništvo, koji pomno prati regiju, rekao je da brine o riziku od etničkog čišćenja ako svjetske sile ne kontroliraju situaciju i ne prate je.
“Pitanje broj jedan je kako da uvedemo diplomatske ili vojne promatrače u Nagorno-Karabah“, rekao je Rubin. “Genocid se događa u mraku. Ako smo u stanju da osvjetlimo regiju, onda često možemo proaktivno spriječiti najgore ishode.”
Sjedinjene Američke Države nisu nemoćne u ovoj situaciji
Sjedinjene Američke Države mogu pokrenuti humanitarni zračni transport za isporuku zaliha zajednicama u Nagorno-Karabahu ili tražiti dalju akciju Vijeća sigurnosti UN-a, koji se sastao 20. prosinca da bi razgovarao o situaciji. Amerika također ima direktnu polugu nad Turskom i Azerbejdžanom koja može stabilizirati situaciju, koristeći niz diplomatskih i ekonomskih alata.
“Kada je Trumpova administracija Turskoj uvela samo nekoliko sankcija zbog oslobađanja pastora Andrewa Bransona, to je stvorilo ogroman pritisak na (turskog predsjednika) Erdogana“, rekao je Rubin. „Zašto bismo se protivili tome zbog Nagorno-Karabaha?”
Rusija i Turska su imale za cilj dominirati Južnim Kavkazom na račun svojih manjih susjeda. Ali taj model se pokazao neprikladnim da zaštiti ljudski život i mirni poredak zasnovan na pravilima. U vrijeme kada se Zapad natječe s Rusijom oko Ukrajine – prikazano kao borba za demokraciju protiv autokracije – ovo je vitalna arena da se istakne isti smisao i dokaže da Zapad ima stvarni utjecaj u postsovjetskoj regiji.
Što duže Rusija i Turska budu dominirale situacijom, zapadnim silama će biti teže da vrate stvari u ravnotežu. Drugim riječima, stabilizacija Južnog Kavkaza će vremenom postati sve skuplja. SAD i EU su nerazumno prepustile Rusiji da čuva mir na Južnom Kavkazu. Zapadne sile sada moraju ući sa punom diplomatskom težinom kako bi ispravile grešku.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!