U doba strahovite konkurencije i oprečnih narativa, kako velike sile poput Narodne Republike Kine, Rusije i Sjedinjenih Država koriste informacije i druge alate za promicanje svojih ciljeva? Koje su sličnosti, a koje razlike u njihovim metodama, sredstvima koja koriste i rezultatima koje postižu svojim strateškim komunikacijskim naporima? O svemu ovome sa Samanthom Custer, američkom stručnjakinjom za strateške komunikacije razgovarala je Mila Moralić.
Možete li nam reći nešto više o glavnim razlikama u strateškoj komunikaciji najvećih svjetskih sila? Koje alate i sredstva koriste za ostvarivanje svojih ciljeva i koje su razlike između demokratskog i nedemokratskog sustava?
Odlično pitanje! Kada govorimo o strateškim komunikacijama, njihova pravila datiraju iz vremena nakon II. svjetskog rata, hladnog rata… Radi se o uporabi alata za komuniciranje meke moći radi pridobivanja inozemne javnosti, lidera, stjecanja prijatelja i saveznika te izgradnje dobre volje. Mislim da se to malo promijenilo u posljednjih deset ili dvadeset godina. Autoritarne sile počele su prakticirati ono što nazivamo oštrom moći. Umjesto da samo nastoje izgraditi dobru volju, razmišljaju i o tome kako uvesti poremećaje ili razdor unutar otvorenih društava, preispitivati demokratske institucije. Dakle, došlo je do određene promjene glede nekih od ciljeva, ali i razine transparentnosti. Nekoć ste kod komuniciranja meke moći znali tko je izvor i što je namjera, sada je to sve manje slučaj. Mislim da to znači da se koriste različita sredstva. U demokraciji si tradicionalno dopuštate uporabu određenih alata, a mislim da se to mijenja u nedemokratskim društvima. Dakle, kada govorimo o strateškim komunikacijama, postoje dvije glavne strategije. Prva se odnosi na plasiranje informacija inozemnoj javnosti, pritom koristite tradicionalne elektroničke medije, društvene mreže itd. Ali imamo i strategiju privlačenja, u kojoj se nastojite uključiti u razgovor, odnosno diskurs s inozemnom javnošću preko veza među ljudima, programa razmjene, obrazovanja i kulture. Zanimljivo je koliko je tehnologija zadnjih nekoliko godina sve promijenila. Prvo su se pojavili internet i društvene mreže pa umjetna inteligencija, a kada to dodamo spomenutom pitanju oštre moći, vidimo pojavljivanje botova, trolova i optimizacije za tražilice koji mijenjaju način konzumiranja informacija. Dakle, situacija je danas prilično drukčija. Što se tiče velikih svjetskih sila, sve donekle dijele slične pristupe u pogledu tradicionalne meke moći, pokušavaju podići razinu svoje privlačnosti kod inozemne javnosti. Ali mislim da sada vidimo određenu razliku u pogledu Kine i Rusije, koje igraju nešto drukčiju igru. Rusiju tradicionalno smatraju “saboterom”. Oni ne žele toliko graditi dobru volju, nego obeshrabrivati i poremetiti naš stav prema demokraciji, institucijama i tradicionalnim savezima sa Zapadom. Kad govorimo o Kini, rekla bih da ima mješoviti pristup. Kina je veoma zainteresirana za izgradnju dobre volje s drugima. Želi da se na nju gleda kao na silu u nastajanju koju će ljudi poštivati, kao mjesto gospodarskog rasta i prilika te da suradnja s Kinom može biti na obostranu korist. No postoji određeni antagonizam u pogledu natjecanja s SAD-om, postoje neki pokušaji potkopavanja konkurencije. A SAD je tradicionalno vrlo transparentan, fokusiran na izgradnju dobre volje, ali pokazuje nešto oštriji pristup kad govorimo o dijalogu s Kinom.
Dakle, nužno je malo promijeniti strategiju kojom se koriste. U doba povećane manipulacije dezinformacijama, što mislite, tko je najaktivniji u tom pogledu i u kojem dijelu svijeta?
Pitanje manipuliranja informacijama vrlo je dobro pitanje jer je tu posrijedi nekoliko različitih stvari. Postoje tradicionalne dezinformacije, dakle lažne informacije kojima je namjera dovesti do konfuzije. No tu su i poluistine, odnosno podesne istine, uokvirene informacije, informacije upakirane tako da pokazuju najbolje strane, a skrivaju sve ostalo. Sve je to do neke mjere manipuliranje informacijama, no ono što doista zabrinjava jest širenje lažnih informacija. Kada je to posrijedi, mislim da su neki od najvećih krivaca zemlje koje nemaju one iste zahtjeve koje demokracije nameću svojim vladama i institucijama. Primjerice, Rusija je među glavnim krivcima za manipuliranje informacijama, u državnim medijima, ali i kooptiranjem lokalnih medija radi širenja preferiranih stavova, neovisno o tome jesu li istiniti, a to zbunjuje ljude. Svjedočimo manjem broju otvorenih dezinformacija sa Zapada ili iz SAD-a, ali sve je veći pritisak, čak i u javnim medijima, da se dobiju klikovi. Postoji tendencija senzacionalizacije vijesti, čega ljudi također trebaju biti svjesni.
A što javnost može učiniti? Što bi bio vaš prijedlog ili savjet javnosti i zajednicama kako bi ostali otporni na ovo?
Kad je riječ o otpornosti na manipuliranje informacijama, držim da je odgovornost prvenstveno na nama samima, trebamo biti osviješteni konzumenti informacija. Treba voditi računa o kredibilitetu izvora, zapitati se je li osoba koja izvještava vjerodostojna. Treba pogledati ton i supstanciju sadržaja i zapitati se je li pretjerano senzacionalistički ili se temelji na dokazima i činjenicama. Nadalje, treba mnogo čitati, imati različite izvore informacija kako biste ih mogli usporediti. Ali i vlade, nadzorna tijela, civilno društvo te sveučilišta imaju ulogu u pozivanju medija na odgovornost i ohrabrivanju odgovarajućih poticaja. U tom smislu treba poticati veću transparentnost glede vlasništva medija te kako to vlasništvo utječe na sadržaj, ili pak tko financira medije i kako to potencijalno utječe na teme i način izvještavanja. Treba voditi računa i o uredničkom integritetu, dakle kojih se standarda pridržavaju novinari i medijske kuće te uzima li se to u obzir pri ocjeni rada i kompenzaciji za novinare. A i sami mediji imaju odgovornost reći što su dobre prakse istraživačkog novinarstva. Hoću li potvrditi svoje izvore, težiti za senzacionalističkim sadržajem ili nečim uravnoteženijem? Držim da svi snosimo odgovornost.
Posrijedi je mnogo posla, a čini se da današnja javnost želi da sve bude brzo i jednostavno, ali to tako više ne funkcionira. Slažete li se?
Upravo tako! I mislim da je u ovom okruženju postalo izazovnije jer smo demokratizirali proces stvaranja sadržaja. Nekidan sam razgovarala s kolegom i rekla mu da čak ni moja generacija nije slušala tradicionalne medije, okretali smo se satiričnim informativnim emisijama, kombinaciji komedije i vijesti. No današnji mladi naraštaj čak ni to ne prati, prate influencere. Ne morate biti stručnjak ni novinar da biste kreirali vijesti, što stvara izazov – kako reagirati na to i potvrditi što je vjerodostojno?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!