Stručnjaci nisu predvidjeli pad Sovjetskog carstva, a nisu ni njegovi lideri. Propalo je ono što smatralo nepojedivim i dogodilo se ono što je bilo nezamislivo za mnoge, sve dok se doista nije dogodilo. Nije se to dogodilo samo sa SSSR-om; takvu su sudbinu imale i niz drugih država.
Tijekom 1970-ih, kada se činilo da su na vidiku velike revolucije – a nisu bile, društveni znanstvenici pokušali su osmisliti prediktivne modele koji bi pomogli u tome da se predvidi ili spriječi politički kolaps ako se uspije identificirati prijelomna točka u narodnom nezadovoljstvu ili ako se pronađu znakovi “razočaranih očekivanja”.
To nikad nije uistinu upalilo. Sam Lenjin je rekao da “nije dovoljno da niže klase odbiju živjeti na stari način; potrebno je također da više klase ne mogu više živjeti na stari način”. Države – čak i srednjovjekovne i ranomoderne države poput Francuske Luja XVI. – obično mogu poraziti unutarnje neslaganje. Rulje koje su bacale kamenje imale su male šanse protiv vojnika koji su koristile sačme, a šansu su im još manje protiv suzavca, vodenih topova i tenkova, piše Robert Tombs za Telegraph.
Zašto padaju države?
Da bi carstvo propalo, obično je potrebna neka vanjska sila koja ne samo da potkopava prestiž i sposobnost zastrašivanja, već slabi njihovu represivnu sposobnost. U većini slučajeva radi se o vojnom neuspjehu. Ponekad je učinak jasan i izravan, kao kad su rusko i njemačko carstvo 1917. i 1918. srušili njihovi vojnici koji su odbili boriti se i napustili svoje vladare.
Ponekad je neizravnije, kao kad su Britanci shvatili da, nakon iscrpljujućeg rata, više ne mogu upravljati golemim, raznolikim i sve manje popustljivim carstvom. Tako je 1946. lord Wavell zaključio da više nemaju dovoljvno resura ni prestiža. Francuzima je trebalo više vremena da dođu do tog zaključka, a onda je nespremnost vojnih obveznika i njihovih obitelji da ratuju u Alžiru ranih 1960-ih okončala vizije stalne francuske imperijalne “zajednice”.
U svim tim slučajevima nije bio presudan potpuni poraz ili fizičko uništenje oružanih snaga, već percepcija da se borba ne može dobiti.
Čini se da je Rusija očito na tom putu: ali kada bi mogao doći trenutak istine? Ona je već ranije prošla kroz ovo. Godine 1917. moćno je carstvo kobno oslabila Njemačka, a 1989. surovost Hladnog rata. Kako piše Tombs, moćno je carstvo dva puta umiralo, ali je uskrsnulo u nekom drugom obliku, pod drugim vođom, iako bez nekih velikih teritorijalnih dijelova. A što sada – hoće li Putinov pokušaj da zauzme dijelove nekadašnjeg carstva dovesti do propasti države?
Najbolja šansa za Ruse i njihovu budućnost bilo bi kreiranje postimperijalne demokratske nacionalne države, odbacujući imperijalne ambicije Putina i njemu sličnih. Ostaci propalog carstva s jedne strane mogu biti pozitivni (kultura, jezik, zakoni, infrastruktura, institucije), ali s druge strane i veoma negativni jer takav pad ostavlja kaos, nasilje i borbu za vlast. Nema bezbolnog ishoda.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare