Godišnji samit NATO-a, koji se jučer i danas održava u Litvi, donio je je ugodno iznenađenje jednoj zemlji koja ima želju postati dio Sjevernoatlantskog saveza i ozbiljno razočaranje drugoj. Prva je, naravno, Švedska, s čijim se pridruživanjem savezu konačno slaže i Turska - uvjetno, doduše.. Druga je Ukrajina, zemlja koja se više od 500 dana bori za svoj opstanak protiv nadmoćnog agresora.
Iako samit NATO-a u Vilniusu još nije završen, već je jasno tko ima razloga za slavlje, a tko ostaje razočaran. Švedskoj je put prema članstvu otvoren, a ratom razorenoj Ukrajini nije zatvoren, ali je do daljnjega stavljena na čekanje.
Iako je dobila lako i teško naoružanje, streljivo, vojnu opremu i obuku u vrijednosti od nekoliko desetaka milijardi dolara od članica NATO-a, protiv Rusije se bori sama. Njeni vojnici i dalje ginu svaki dan u pokušaju da oslobode okupirani teritorij svoje zemlje, iako dobro utvrđene ruske snage i dalje imaju nadmoć u avijaciji, artiljeriji, streljivu, pa i ljudstvu.
Ironija, koje su Ukrajinci zasigurno gorko svjesni, leži u tome što je ruski predsjednik i optuženi ratni zločinac Vladimir Putin kao jedan od razloga za invaziju na njihovu zemlju naveo upravo egzistencijalnu opasnost koja Rusiji navodno prijeti od ulaska Ukrajine u NATO.
Kad bismo nekritički prihvatili Putinovo opravdanje o širenju NATO-a kao provokaciji zbog koje je krenuo u osvajački rat, mogli bismo reći da je NATO zapečatio sudbinu Ukrajine kad joj je, skupa s Gruzijom, na samitu u Bukureštu 2008. poručio da će “postati članica”. Ni tada joj, naime, nije uputio službenu pozivnicu niti je uključio u akcijski plan o članstvu (MAP).
Kompromis između SAD-a na čelu s Georgeom W. Bushom, koji je u skladu sa svojom tragično samouvjerenom neokonzervativnom politikom htio uvesti Ukrajinu u NATO unatoč ruskom protivljenju, te Njemačke i Francuske koje su se tome opirale, na neki je način bio najgore moguće rješenje. Obilježio je Ukrajinu kao nešto što Rusija, opravdano ili ne, vidi kao prijetnju, a u isto vrijeme je ostavio izloženu, bez vojne zaštite i koju bi članstvo donijelo.
Ponavlja se tragična pogreška iz 2008.?
“Pogreška koja je napravljena 2008. pod Bushevom administracijom bila je da je Ukrajini i Gruziji rečeno – nemate neposredni put prema članstvu u NATO-u, ali ne zatvaramo ta vrata, jednog dana će se to dogoditi”, sumirala je za Channel 4 vanjskopolitička analitičarka Emma Ashford iz američkog Stimson Centera.
Drugim riječima, izvjesno je da Putin ne bi pokrenuo invaziju na članicu NATO-a, baš ka što to nije napravio u slučaju daleko manjih i slabijih baltičkih zemalja. A Ukrajina se, neovisno o ruskoj i proruskoj propagandi, od onda do danas nije primaknula ni centimetar bliže ulaznim vratima u NATO.
U isto vrijeme, proces komadanja i osvajanja ukrajinskog teritorija – koji je Rusija započela još 2014. aneksijom Krima i okupacijom dijela Donbasa u “građanskom ratu” u kojem je izravno sudjelovala, a proširila i zacementirala aneksijom još četiriju oblasti u otvorenoj invaziji 2022. – bila je de facto garancija da od ukrajinskog članstva nema ništa sve dok ne povrati svoj teritorijalni integritet, odnosno dok rat ne završi.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski stoga nije ni očekivao da će njegova zemlja biti primljena u NATO na ovom samitu. To nije očekivao nitko racionalan i samo uokvirivanje ovog pitanja kao izbora između ulaska Ukrajine u NATO odmah ili nikad klasični je primjer lažne dileme. Zelenski je, međutim, očekivao pozivnicu i konkretan rok ili barem konkretan uvjet za ulazak. Zato i ne čudi njegovo neskriveno nezadovoljstvo što se to nije dogodilo.
“To je bez presedana i apsurdno ako vremenski okvir nije postavljen ni za pozivnicu ni za članstvo. U isto vrijeme se dodaju nejasne formulacije o ‘uvjetima’ čak i za pozivanje Ukrajine”, obrušio se u objavi na društvenim mrežama prije dolaska u Vilnius na čelnike NATO-a, kada je saznao kakvu će formulaciju upotrijebiti u svojoj deklaraciji.
“Čini se da nema spremnosti niti da se Ukrajina pozove u NATO niti da se ona učini članicom Saveza. To znači da se ostavlja prilika za cjenkanje o članstvu Ukrajine u NATO-u u pregovorima s Rusijom. A za Rusiju to znači motivaciju da nastavi svoj teror. Neizvjesnost je slabost. I o tome ću otvoreno razgovarati na samitu”, poručio je.
I zaista, što je Ukrajina dobila nakon 15 godina čekanja u NATO-limbu i neprocjenjive žrtve koju je podnijela u borbi protiv ruskog imperijalizma – istog onog zbog kojeg se savezu pridružila skoro čitava istočna Europa, da joj se ne dogodi ono što se na kraju dogodilo Ukrajini? Prema nacrtu deklaracije iz Vilniusa kojeg je citirao i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, “bit će u poziciji pozvati Ukrajinu da se pridruži NATO-u kada se saveznici u pogledu toga usuglase i kada se ispune uvjeti”. Dakle, isto maglovito obećanje koje je dobila 2008. i koje se može sažeti u dvije riječi: jednog dana. A Rusiji je sada još više u interesu nastaviti rat kako taj dan nikad ne bi došao.
NATO communique is out. The key passage. “today we recognise that Ukraine’s path to full Euro-Atlantic integration has moved beyond the need for the [MAP]…We will be in a position to extend an invitation to Ukraine to join the Alliance when Allies agree and conditions are met.” pic.twitter.com/4Gy9SfKoDb
— Shashank Joshi (@shashj) July 11, 2023
Još je jedna ironija to što je upravo SAD (uz Njemačku) navodno bio glavni protivnik snažnijoj podršci ukrajinskom članstvu, iako je prema proruskom narativu Washington arhitekt agresivnog širenja NATO-a i vojnog okruživanja Rusije. A baltičke zemlje i Poljska, koje su prema tom narativu puke američke marionete, najglasnije su zagovornice pozivanja Ukrajine.
“Dok čekate ovaj autobus, Ukrajina čeka da uđe u NATO”, piše tako ovih dana na autobusima javnog prijevoza u Vilniusu. Litavski predsjednik Gitanas Nauseda posjetio je krajem lipnja Ukrajinu i tamo također jasno poručio da je “mjesto Ukrajine u NATO-u”. Slična sintagma, da je “budućnost Ukrajine u NATO-u”, našla se i u današnjoj deklaraciji – ali, ponovimo, bez ikakvih rokova.
“Mislim da u NATO-u nema suglasja oko toga treba li primiti Ukrajinu u obitelj NATO-a sada, u ovom trenutku, usred rata, ili ne”, kazao je američki predsjednik Joe Biden u intervjuu za CNN prije samita, ponavljajući tako već spomenutu lažnu dilemu. Dodao je da bi članstvo Ukrajine u ovom trenutku značilo da smo “mi ratu s Rusijom, ako bi to bio slučaj”.
Goran Bandov: Plašio bih se saveza u kojem svi dolaze s istim mišljenjem
O značenju i konzekvencama glavnih poruka sa samita razgovarali smo s izvanrednim profesorom i prodekanom Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, Goranom Bandovom. Pitali smo ga je li ovo izraz nedostatka hrabrosti i sloge u savezu te je li Zelenski u pravu što je reagirao razočarano, pa i ogorčeno na dotičnu formulaciju.
“Plašio bih se saveza u kojem svi dolaze na sastanak s istim unificiranim mišljenjem, dobro je da postoje različita razmišljanja, jer to govori da svaki član saveza i dalje razmišlja svojom glavom, vođen interesima svoje države i svojih građana. S druge strane, kad se svi članovi saveza usuglase oko određene formulacije, pronađu zajedničko kompromisno rješenje, onda se očekuje da ih svi prate i implementiraju”, rekao nam je Bandov.
“Članice NATO saveza snažno podupiru Ukrajinu, humanitarno, tehnički i vojno kako bi mogla osloboditi svoj teritorij i upravo su one ključni saveznik Ukrajini kako bi mogla ostvariti taj zadatak. Reakcije predsjednika Zelenskog treba promatrati kao slanje određenih poruka svojoj domaćoj javnosti, koja u ovom trenutku snažno podupire ulazak u NATO te bi mogla izjavu NATO saveza shvatiti kao nedovoljno snažnu potporu ukrajinskim težnjama”, dodao je.
“Kada Ukrajina i Rusija budu uvjerene da su postigle maksimalno što su mogle na vojnom polju, bit će spremnije na pregovore, a o kojim će se temama razgovarati značajno će utjecati pozicije na terenu. Što Ukrajina više oslobodi svojeg teritorija, imat će snažniju pregovaračku poziciju, čega je sigurno i sama Ukrajina svjesna”, zaključuje Bandov.
Ukrajinski ambasador: Povijest NATO-ove politike prema Ukrajini je jedna velika laž
Oleksandr Šerba, bivši ukrajinski veleposlanik u Austriji i aktualni ambasador za stratešku komunikaciju, nazvao je pak u intervjuu za Deutsche Welle ovu odluku razočaranjem, ali i dodao da je “povijest NATO-ove politike prema Ukrajini bila jedna velika laž u posljednja dva desetljeća.”
“Ljudi su govorili da su vrata NATO-a otvorena, ali u stvarnosti su svi znali da nisu jer to je bio način da NATO izbjegne eskalaciju i provokaciju Rusije. Naša nada je bila da će, nakon što je postalo očito da je ova politika udovoljavanja zlostavljaču propala, nakon što je Ukrajina preuzela posao NATO-a u obrani Europe protiv ove lude Rusije i nakon što su 23 zemlje podržale jasni vremenski rok za pristupanje Ukrajine, očekivali smo više od ove finalne izjave na samitu”, argumentirao je Šerba svoju kritiku NATO-a i dodao da ga stav Bidenove administracije, uza svu zahvalnost za dosadašnju podršku Ukrajini, sad podsjeća na “apsolutno promašenu politiku (Baracka) Obame”.
Ukrajini je ipak napravljen određen ustupak u obliku ukidanja Akcijskog plana za članstvo (MAP), što je u utorak potvrdio i Stoltenberg. MAP je faza priprema i reformi pred ulazak u savez koja je, primjerice, u slučaju Hrvatske trajala čak 7 godina, od 2002. do 2009. Ipak, od Ukrajine će se svejedno očekivati određene vojne i političke reforme. Pozivnicu je dobila nakon šest godina u MAP-u.
Osim ukidanja MAP-a, Stoltenberg u sklopu takozvanog trodijelnog paketa za Kijev ponudio i pomoć ukrajinskim snagama u prijelazu na zapadne standarde te uspostavljanje novog vijeća za konzultacije s Kijevom. Tu je i novi, izdašni paket vojne pameći koji su SAD, Njemačka i Francuska obećali, kao i dogovor o obuci ukrajinskih pilota za upravljanje američkim vojnim avionima F-16 koju će navodno provoditi čak 11 članica saveza.
Zelenski je svakako imao pomirljiviji ton na današnjoj zajedničkoj press-konferenciji sa Stoltenbergom kojem se osobno zahvalio i dodao da mu je jasno da se članice “boje sada govoriti o našem članstvu jer nitko ne želi svjetski rat, što je i logično.”
Veseli li se Švedska prerano zbog Erdoganovog popuštanja?
S druge strane, Stoltenberg je slavodobitno obznanio “da je predsjednik (Recep Tayyip) Erdogan prihvatio staviti protokol o pristupanju Švedske” pred turski parlament “što je prije moguće i surađivati s parlamentom kako bi se zajamčila ratifikacija”, nakon sastanka s turskim predsjednikom i švedskim premijerom Ulfom Kristerssonom koji je prethodio službenom dijelu samita.
Erdogan je, podsjetimo, više od godinu dana vitlao vetom na pristupanje Švedske koje su gotovo sve ostale članice prihvatile, pravdajući to navodnom švedskom podrškom i zaštitom tursko-kurdskih terorista i separatista. Mnogi su, međutim, to tumačili kao potajnu uslugu Putinu, budući da Turska od početka rata balansira kao neutralni medijator između dviju strana.
Erdogan je konačno popustio, ali ne prije nego je iznio novi zahtjev – da se “otvori put” Turske prema Europskoj uniji koja, po njegovim riječima, “čeka na vratima EU više od 50 godina”. Švedska je sada obećala da će “kao članica EU-a aktivno poduprijeti napore usmjerene na oživljavanje procesa pristupanja Turske EU”, no malo tko vjeruje da bi Turska zaista mogla uskoro ući u EU. A neki misle i da bi ovakvom iznuđivačkom diplomacijom i sijanjem razdora u savezu mogao Turskoj donijeti više štete nego koristi.
Bandov : Svjesni smo da je put Švedske popločen nizom dogovora iza scene
“Švedska je zbog svoje vrlo aktivne suradnje s NATO partnerima već godinama duboko integrirana u NATO sustav sigurnosti. Njezin formalni ulazak u NATO savez će samo dodatno potvrditi taj prilično uspješni odnos za sve uključene strane. Hoće li se to dogoditi već na narednom NATO samitu ili na nekom poslije tog je zapravo manje važno, no očigledno niz članica NATO saveza i sama Švedska žele da se to što prije ostvari”, smatra Bandov.
Podsjetimo, osim Turske, članstvo Švedske – a u početku i Finske – kočila je i Mađarska. Budimpešta i Ankara su popustile oko Helsinkija početkom ove godine, a što se Stockholma tiče, mađarska vlada na čelu s Viktorom Orbanom sugerirala je da će odobriti švedsko članstvo nakon što to učini Turska.
“Dvije članice NATO saveza izrazile su sumnju u Švedsku spremnost da uđe u NATO. Turska Švedskoj zamjera njezin odnos prema određenim aktivnostima grupa, koje Turska definira terorističkim. Uz Tursku ni Mađarska još nije potvrdila švedski ulazak u NATO, jer zamjera Švedskoj što ona naglašava problematičnu poziciju sloboda medija, vladavine prava i ljudskih prava u Mađarskoj. Turske argumente su članice NATO saveza i Švedska shvatile vrlo ozbiljno i aktivno su radili na njihovom otklanjanju. Istovremeno se na mađarske argumente NATO članice nisu odviše osvrtale, napose što je i službena Mađarska potvrdila da će i ratificirati ulazak Švedske kada to učini i parlament Turske”, pojasnio je Bandov.
“Svjesni smo kako je put Švedske popločen nizom dogovora iza scene, za neke koje javnost zna, ali vjerojatno i nekih koji javnosti još nisu potpuno poznati. Neispunjavanje nekih od dogovora moglo bi još malo zakomplicirati švedski ulazak, no čini se da je svim akterima jasno da Švedska ulazi u NATO savez na nekom od narednih samita.”
“U jednom momentu se kao preduvjet ulaska Švedske u NATO spominjalo i oživljavanje ulaska Turske u EU, čak su održani i određeni sastanci na najvišoj razini oko tog pitanja. No, ulazak u EU sigurno nije trenutno prioritet službene Ankare, više kao argument u pregovorima oko niza drugih pitanja poput nabave oružja. Čini se više kao želja da se ukaže kako je turska politika spremnija izaći u susret i kako je spremnija na kompromis, nego što su europski političari”, ocjenjuje Bandov.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!