Nitko nije bolji u izigravanju žrtve od Austrije. Tijekom 20. stoljeća, Austrija se vanjskom svijetu predstavljala kao nevini promatrač koji radi ono što mora kako bi preživio u varljivoj globalnoj okolini.
“Austrija je uvijek bila apolitična”, inzistira Herr Karl, lik arhetipskog austrijskog oportunista kojeg je najveći satiričar Austrije Helmut Qualtinger utjelovio davne 1961. “Nismo mi nikada bili politički nastrojen narod.”
Prisjećajući se suradnje Austrijanaca s nacistima, Herr Karl je pun samosažaljenja: “Prikupili smo nešto keša, morali smo preživjeti… Kako smo se mučili!”
Ruski rat u Ukrajini gorki je podsjetnik na činjenicu da je Austrija još uvijek zemlja u kojoj žive Herr Karlovi, ljudi koji su na svačijoj strani, koji izražavaju odanost zapadnim idealima, a istovremeno potiho traže načine da nastave profitirati od prijateljskih odnosa s Moskvom, piše dopisnik Politica, Matthew Karnitsching.
Najočitiji primjer tog licemjerja je ovisnost Austrije o ruskom prirodnom plinu, koji čini oko čak 55 posto ukupne potrošnje u zemlji. Iako je udio pao od početka 2022., kada je iznosio visokih 80 posto, Austrija je još uvijek ovisna o Rusiji, za razliku od većine drugih zemalja EU-a.
Ako nekom austrijskom vladinom dužnosniku slučajno to napomenete, pripremite se na plačni monolog o tome kako se zemlja – jedna od najbogatijih na svijetu – trudi nositi s ekonomskim burama izazvanima ratom. Nakon toga dočekat će vas litanija primjera o tome kako su druge EU-a zemlje krive za mnogo gore ponašanje, barem što se tiče odnosa s Moskvom.
Neizrečeni, ako već ne i neizbježni, zaključak je sljedeći: Prava žrtva ovdje je Austrija.
Mit o austrijskoj poziciji žrtve dugo već je lajtmotiv tabloida diljem zemlje, koji čitateljima služe bogate porcije svih mogućih načina na koje ih svijet, a pogotovo Bruxelles i Washington, pokušavaju potkopati.
Vanjski nadzor
Ranije ovog rujna, europski predstavnik u Austriji Martin Selmayr završio je na radaru tabloida, ali i vlade, jer je izrekao neugodnu istinu: Milijuni koje Beč svakog mjeseca isplaćuje Rusiji za plin zapravo su krvavi novac.
“Ponaša se kao časnik kolonijalne vojske”, bijesnio je Andreas Mölzer, desničarski komentator najprodavanijeg austrijskog tabloida Kronen Zeitung.
“Eurokrati se ponašaju kao da jednostavno mogu Austrijancima govoriti što da rade”, zaključio je Mölzer.
Ipak, ako je austrijska povijest od pada Habsburškog carstva 1918. godine išta pokazala, to je da je Austriji potreban vanjski nadzor. Ako ih se ostavi same, Austrijanci počnu slušati svoje najgore instinkte.
Ako želimo razumjeti implikacije takvih instinkta, ne treba ići dalje od 1938. godine, no ni drugih primjera ne nedostaje: Entuzijastična podrška bivšem glavnom tajniku UN-a Kurtu Waldheimu na predsjedničkim izborima 1986., iako su postojali čvrsti dokazi da je Waldheim lagao o svojoj vojnoj službi obavještajnog časnika za naciste; odugovlačenje zemlje pri plaćanju reparacija ropskim radnicima koje su tijekom rata izrabljivale austrijske tvrtke; otpor prema ideji vraćana vrijednih umjetnina koje su nacisti ukrali Židovima.
Ne može se reći da Austrijanci uče iz svojih grešaka. Do danas, Austrijanci rijetko slušaju moralni glas u sebi osim onda kada ih na to natjera netko izvana, bilo silom, bilo izazivanjem srama.
Ipak, treba se naglasiti da je Zapad podjednako kriv za moralne nedostatke Austrije.
Temeljni dokument za austrijski kult žrtve takozvana je Moskovska deklaracija iz 1943., u kojoj su savezničke sile Austriju prozvale “prvom slobodnom zemljom koja je pala kao žrtva Hitlerove agresije.” Iako tekst navodi da Austrija snosi određenu odgovornost “koju ne može izbjeći” zbog kolaboracije s nacistima, Austrijanci su se nakon rata uhvatili za riječ “žrtva”.
U narednim desetljećima zemlja se oslanjala na svoju nevjerojatnu prirodnu ljepotu i pomalo izblijedjeli carski šarm kako bi stvorila međunarodni imidž alpske idile, snježne kugle prepune lipicanera i veselih ljudi koji uživaju u Wiener schnitzelu i sacherici.
Prigodna izlika
Ključni element te svjetlucave fantazije bila je neutralnost Austrije, nametnuta od strane Sovjetskog Saveza 1955. kao uvjet za prekid okupacije od strane saveznika nakon Drugog svjetskog rata. U to vrijeme, Austrijanci su neutralnost smatrali nužnim zlom potrebnim za povrat pune suverenosti.
Ipak, tijekom Hladnog rata, neutralnost je postala gotovo religija. Popularno je razmišljanje bilo da je upravo neutralnost, u kombinaciji s vještim pristupom sovjetskim vođama, Austriji omogućila da izbjegne sudbinu svojih susjeda, članica Waršavskog pakta.
Danas austrijska neutralnost nije ništa drugo nego prigodna izlika za izbjegavanje odgovornosti.
Austrijska vlada desnog centra inzistira da je zemlja po pitanju Ukrajine neutralna samo što se tiče vojne aktivnosti, a ne političkog principa. Drugim riječima, neće slati oružje u Kijev, ali podržava europske sankcije i dopušta da oružje na ruti do Ukrajine prolazi austrijskim teritorijem.
Istovremeno, mnoge austrijske kompanije još uvijek živahno posluju s Rusijom, a zbog toga ih se kod kuće ne kritizira.
Deseljeća fetišizacije neutralnosti austrijsku su populaciju uvjerila da je njihovo bogomdano pravo ne zauzimati stranu. Mnogi od njih blaženo su nesvjesni članka povelje o EU-u koji govori o međusobnoj obrani, pod kojim zemlje članice pristaju pomoći jedna drugoj u slučaju “oružane agresije.”
Taj mentalitet objašnjava zašto austrijske političke stranke – uz jednu iznimku, a to je liberalna stranka Neos – odbijaju uopće i spomenuti, a kamoli debatirati o neutralnosti Austrije i sigurnosnim implikacijama te pozicije.
U ožujku, baš kada je ukrajinski predsjednik Zelenski započeo virtualni govor pred austrijskim parlamentom, članovi Slobodarske stranke na stolove su postavili znakove s natpisima “Neutralnost” i “Mir” i zajednički napustili prostoriju.
Ekstremna desnica nije usamljena u svom neodobravanju Zelenskog. Više od polovice zastupnika Socijaldemokratske stranke bojkotiralo je govor kako ne bi uzrujali Rusiju.
Geografska lutrija
Andreas Babler, koji je preuzeo kormilo Socijaldemokrata u lipnju, ima dugu povijest suprotstavljanja ne samo NATO-u, već i austrijskom sudjelovanju u bilo kojoj obrambenoj inicijativi Europske unije.
Prije tri godine, Babler je EU karakterizirao kao “najagresivniji vojni savez koji je ikada postojao”, dodavši da je blok “mnogo gori od NATO-a.”
To je nevjerojatna tvrdnja, pogotovo uzevši u obzir da je NATO jedini element koji je spriječio da SSSR Austriju proguta tijekom Hladnog rata. NATO savez je i dan danas glavni temelj sigurnosti Austrije, i to iz jednog jednostavnog razloga: Jedina zemlja s kojom Austrija graniči koja nije članica saveza je Švicarska.
Austrijska neutralnost i dobra geografska pozicija znače da zemlja na obranu ne troši gotovo ništa: Prošle godine uložili su samo 0,8 posto svog BDP-a u obranu, što je za 0,1 posto manje od godine ranije. Nalaze se na dnu EU tablice, uz Luksemburg, Maltu i Irsku.
Prije nekoliko godina je ministar obrane čak predložio da se u potpunosti odustane od “nacionalne obrane” kako bi se vojska mogla posvetiti izazovima poput pomaganja nakon prirodnih katastrofa i borbama protiv cyber prijetnji. Ideja je na kraju odbačena, no sama činjenica da ju je netko predložio – a taj netko je osoba koja je odgovorna za vojsku – ilustrira koliko ozbiljno Austrija shvaća svoje sigurnosne potrebe.
Tijekom protekle godine vlada je obećala da će povećati ulaganja u obranu, no ti planovi još uvijek su daleko ispod onoga što bi zemlja morala ulagati kada bi bila članica NATO-a.
Jednostavno rečeno, Austrija živi o trošku svojih susjeda i SAD-a i to će i nastaviti činiti dok ju se ne prisili na promjenu smjera.
Sraz s realnošću
Upravo zbog svega ovoga, Austrija mora čuti još više direktnih izjava poput one Selmayrove, a ne manje.
Nekoliko tjedana prije komentara o krvavom novcu, taj diplomat za jednu je bečku novinu izjavio da je “europska vojska NATO”, naglašavajući da će pristupanjem Švedske i Finske u savez izvan njega ostati samo Austrija i šačica otočnih država.
Taj udar stvarnosti ugasio je nade Austrije da može izbjeći plaćanje svog dijela za EU obranu čekanjem da Bruxelles stvori vlastitu vojsku.
Ipak, sama retorika neće Austriju natjerati da promijeni smjer. Gotovo 80 posto Austrijanaca podržava neutralnost zato jer je ona toliko udobna. Europska unija i SAD trebaju ju učiniti neudobnom.
Trenutno većina Austrijanaca vidi samo pozitivne strane neutralnosti; no to je samo zato jer Zapad nije želio zemlji nametnuti posljedice. To se mora promijeniti.
Kritičari agresivnijeg pristupa prema Beču tvrde da će on samo ojačati odlučnost javnosti da sačuvaju neutralnost i ojačaju krajnju desnicu. To je možda istina u kratkom roku, no povijest stranih pritisaka na Austriju, pogotovo iz Washingtona, pokazuje da intervencije na kraju daju rezultate.
Ako bude prisiljena birati između izolacije i ostanka u okrilju Zapada, Austrija će uvijek izabrati ovo drugo.
Iako nijedan austrijski sigurnosni dužnosnik to neće javno izreći, malo njih gaji iluzije o nužnosti drastične promjene. Više od trećine priznaje da neutralnost Austrije više nije održiva, pokazuje studija objavljena ovog mjeseca od strane austrijskog Instituta za europsku i sigurnosnu politku. Trećina vjeruje kako sudjelovanje Austrije u europskim zajedničkim vanjskim i sigurnosnim politikama ostavlja “jak utjecaj” na održivost tvrdnje o neutralnosti – najvjerojatnije ne na dobar način.
Gotovo 60 posto ih vjeruje da zemlja mora bolje surađivati s NATO-om kako bi se mogla boriti uz bok svojim EU saveznicima u slučaju oružanog sukoba.
Problem je u tome što ih nitko na to ne prisiljava.
Ako partneri Austrije nastave izbjegavati sukob, zemlja će vjerojatno nastaviti svoj put prema nečemu što podsjeća na Orbanovu Mađarsku.
Slobodarska stranka, koja želi zamrznuti pomoć Europske unije Ukrajini i ukinuti sankcije Rusiji, sve više vodi u anketama, a nacionalni izbori već su za godinu dana. Susjedna Slovačka je na sličnom putu, što znači da bi Vladimir Putin uskoro mogao imati veliki ulaz u srce Europske unije.
Dosada su EU i Washington šutjeli po pitanju zabrinjavajuće popularnosti Slobodarske stranke, vjerujući da će se Austrija sama trgnuti.
Bez vanjskog pritiska, neće. Zašto i bi? Sa svojim populističkim receptima i retorikom iz pivnice, Slobodarska stranka poziva Austrijance da se vide kao ono što oni najviše žele biti: žrtve.
Riječima slavnog Herr Karla: “Ništa za što su nas optužili nije istina.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!