Svijet se ovih dana ponovno prisjeća Kubanske krize iz 60-ih godina prošlog stoljeća, a povijest nas uči da nitko ne bi trebao biti ležeran kada se radi o nuklearnim prijetnjama.
U listopadu 1962. godine, SAD i Rusija došle su do samog ruba nuklearnog armageddona. Tu epizodu iz povijesti nazivamo Kubanskom krizom, a radi se o potencijalno katastrofalnom 13-dnevnom obračunu do kojeg je došlo tek 144 kilometra od obale američke savezne države Floride, piše za Politico urednik Jamie Dettmer.
Nijedna strana nije htjela da do katastrofe dođe. Nijedna strana nije planirala sukob. Prljava mala tajna politike je sljedeća: uz sve priče o strategijama, vlade i politički čelnici vrlo često su poprilično loši u šahu. Prečesto se njihove odluke temelje na pogrešnim ili nedostatnim informacijama, kao i pristranim pretpostavkama koje se ubrzo raspadnu. Kako je jednom rekao njemački maršal Helmuth von Moltke, “nijedan plan ne izdrži kontakt s neprijateljem.” Prečesto vođe izmišljaju poteze u hodu, a to se, čini se, dogodilo i prije 61 godine.
Neki iskusni promatrači današnjice kažu da ni ruski predsjednik Vladimir Putin nije imao nikakav plan osim zauzimanja Kijeva kada je pokrenuo punu invaziju na Ukrajinu prošle godine. Mislio je da će taj cilj ostvariti za nekoliko dana jer su mu tako rekli šefovi obavještajnih službi. Putin se nastavlja prilagođavati u hodu, a strah od nuklearne eskalacije vezane za rat u Ukrajini još uvijek je prisutan.
Vojni povjesničar Max Hastings u svojoj knjizi o Kubanskoj krizi navodi da je administracija tadašnjeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja kaotično pokušavala saznati koji je plan sovjetskog vođe Nikite Hruščeva, pretpostavljajući da Hruščev plan ima, piše Politico.
“Neobične i neobjašnjive situacije”
Ispostavilo se da to nije točno i da je Hruščev jednako – kao i Amerikanci – pokušavao pronaći rješenje za izlazak iz ove, kako je opisao britanski premijer Harold Macmillan, “neobične i neobjašnjive situacije.” Stvar je spašena isključivo zdravom razumu Kennedyja, koji je okrenuo leđa svojim temperamentnim dužnosnicima gladnima apokalipse.
Kennedy je “prihvatio strategiju koja je naglašavala odlučnost i njega samog, ali i njegove nacije, a odbio je smjerove koji su mogli dovesti do katastrofe,” pisao je Hastings, no katastrofa je bila vrlo blizu. Kada je cijela strašna situacija završila, američki ministar obrane Robert McNamara naglasio je kako su krive procjene mogle dovesti do armagedona.
Drugim riječima – nikada ne smijemo isključiti ljudski faktor usred krize.
Listopad 1962. sada je svima na umu, pogotovo kada se uzmu u obzir konstantna upozorenja ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog kako Rusija možda razmišlja o tome da raznese nuklearnu elektranu Zaporižje.
“Sigurno znamo da je Rusija razmišljala da izdaleka detonira nuklearku jednom kada ju preda nama,” rekao je Zelenski prošlog tjedna. Borbe u blizini druge najveće nuklearne elektrane u Europi već mjesecima izazivaju strahove zbog visoke opasnosti od potencijalne radioaktivne eksplozije.
Naravno, nije svima na umu samo Zaporižje. Putin često upozorava o “mračnim posljedicama” za bilo koju naciju koja bi se petljala u njegovu invaziju na Ukrajinu, a njegovi najviši pomoćnici iznose stravične nuklearne prijetnje, najeksplicitnije još od vremena Hladnog rata.
Bivši ruski predsjednik i trenutni zamjenik čelnika ruskog nacionalnog vijeća sigurnosti, Dmitrij Medvedev, prošle srijede je iznio još jednu u nizu prijetnji, izjavivši da bi rat mogao “biti završen u nekoliko dana” kada bi Rusi učinili ono “što su Amerikanci učinili 1945. kada su nuklearnim bombama napali dva japanska grada, Hirošimu i Nagasaki.”
Neki zapadni dužnosnici odmahuju rukom
Ipak, neki ukrajinski i zapadni dužnosnici, kao i mnogi analitičari, odmahuju rukom na ovakve prijetnje, navodeći da se njima tek želi zastrašiti zemlje Zapada i ograničiti njihovu podršku Kijevu.
Na primjer, Institut za proučavanje rata tvrdi da je posljednji u nizu monologa Medvedeva vjerojatno trebao zastrašiti zemlje članice NATO-a uoči summita u Vilniusu. U nedavnom istraživanju, Keir Giles iz think-tanka Chatham House tvrdi da Moskva nuklearnim prijetnjama želi ograničiti odgovor Zapada na rat, pišući da su “čelnici zemalja Zapada upravo ruskim narativima o nekontroliranoj eskalaciji opravdavali svoju nevoljkost za pružanje ključne vojne pomoći Ukrajini.”
“Taj uspjeh rezultat je stalnih činjenice što zapadni promatrači i političari ne razmišljaju o tome koliko su ruske prijetnje nerealne… Ključno je da reakcije na rusku retoriku budu temeljene na procjenama o tome koliko je ona realna, a ne na paralizi izazvanoj strahom,” tvrdi Giles.
Ipak, on zaključuje da “upotreba nuklearnog oružja od strane Rusije ostaje kao ne nemoguća opcija, no ipak iznimno malo vjerojatna”, kao i da će rusko vodstvo vjerojatno odustati od takvog scenarija zbog straha od “teških posljedica zbog kršenja nuklearnog tabua.”
Ipak, Rusija je već prekršila čitav niz tabua – samom invazijom, zvjerstvima počinjenim u okupiranim gradovima, uništenjem brana, napadima na civile i njihove domove i, naravno, otmicom tisuća ukrajinske djece. Zbog ovog posljednjeg je Međunarodni kazneni sud izdao nalog za uhićenje Vladimira Putina i njegove povjerenice za (ironično) prava djece, Marije Aleksejevne Lvove-Belove.
Čini se da je očito da tabui više nisu onoliko moćni koliko su nekad bili. Trebaju li, prema tome, vođe Zapada zaista računati na moć tabua? Trebaju li pretpostaviti da Putin nije suicidalan, da bi se njegovi podređeni umiješali ako bi on postao takav, ako bi naredio upotrebu taktičkog nuklearnog oružja? To su sve poprilično velike pretpostavke, a cijena pogrešne prosudbe mogla bi se mjeriti u stotinama tisuća života, ako ne i više.
“Očajnički pokušavaju shvatiti Moskvu”
Moderni vođe, slično kao i Kennedy i njegovi suradnici, očajnički pokušavaju shvatiti Moskvu. Prisjetimo se samo početka prošle godine kada je većina europskih čelnika, zajedno s ukrajinskim predsjednikom, odbacivala anglo-američka upozorenja o vjerojatnosti pune invazije.
Naravno, uvijek se može ispostaviti da su nuklearne prijetnje isprazne. David Kramer, pomoćnik državnog tajnika u administraciji američkog predsjednika Georgea W. Busha koji je dugo proučavao Putina, već dugo tvrdi da se ruski vođa predomišlja i izmišlja poteze u hodu.
“Nešto od toga dolazi iz očaja, ali on također i traži rupe u poziciji Zapada,” rekao je Kramer za Politico prošle godine. Cilj takve strategije je da svi budu na rubu i nervozno promatraju što će on sljedeće učiniti, u nadi da će Zapad ostati neodlučan.
Takva strategija funkcionira. Trenutno i ukrajinski i zapadni dužnosnici kažu da ih neće zastrašiti i – što je još važnije – da neće pokleknuti pred nuklearnim ucjenama. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg također često ponavlja da će savez nastaviti podržavati Ukrajinu usprkos ruskoj “opasnoj i nepromišljenoj nuklearnoj retorici.” Ipak, administracija američkog predsjednika Joea Bidena ne želi učiniti ništa što bi moglo dovesti do nuklearne katastrofe, zbog čega pažljivo važu koje oružje poslati Ukrajini, što frustrira Kijev.
Sam Zelenski je već nekoliko puta upozorio da Putin možda ne blefira. “Možda je to realnost,” rekao je on prošle godine, dodajući da svijet mora nastaviti pritiskati Moskvu i upozoravati ju da ne eskalira.
Iza zatvorenih vrata, ne upozoravaju samo ukrajinski saveznici Putina da o nuklearnoj eskalaciji ne bi smio niti razmišljati. Kineski dužnosnici kažu da je predsjednik Xi Jinping tijekom državnog posjeta Moskvi u ožujku osobno upozorio Putina da ne koristi nuklearno oružje.
“Ukrajinci su uvjereni da je Kina poslala prave poruke,” rekao je Adrian Karatnycky, viši suradnik u Eurasia centru pri Atlantic Councilu. Ministarstvo vanjskih poslova Kine, u sklopu nedavnog posjeta delegacije Ukrajini, izjavilo je da “Kinezi naporno rade kako bi uvjerili Ruse da nuklearnu elektranu Zaporižje stave pod punu kontrolu Međunarodne agencije za atomsku energiju.”
“Kina želi pokazati da je ona moćan međunarodni posrednik i velika sila po ovom pitanju, a ovo bi za njih bio veliki izvor ponosa,” kaže Karatnycky. Ipak, sama činjenica da Xi Jinping pritišće Vladimira Putina oko nuklearnog oružja pokazuje da je i on zabrinut oko toga kako bi njegov saveznik mogao reagirati na poraze na fronti.
Svi bismo oko toga trebali biti zabrinuti, čak i ako su šanse za nuklearnu eskalaciju malene. Uostalom, riječima savjetnika za nacionalnu sigurnost tijekom Kubanske krize: “Rizik može biti vrlo malen, ali svejedno opasno velik.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!