Krajem rujna, nakon niza lažnih referenduma održanih u okupiranim dijelovima Ukrajine, ruska vlada službeno je proglasila četiri ukrajinske regije dijelom Rusije. Aneksija je uslijedila nakon naredbe o "djelomičnoj" mobilizaciji u Rusiji koja zapravo ubrzano postaje masovna, a mnogi Rusi osjećaju užas i nervozu. Ovim potezima rat u Ukrajini eskalirao je na novu razinu na kojoj su ulozi drastično porasli.
Ruski predsjednik Vladimir Putin eksplicitno demonstrira da će napraviti što god treba samo da pobijedi, čak i ako to znači da će riskirati narušavanje vlastitog režima. Slijepo vjerujući u vlastitu ispravnost, Putin bi mogao posegnuti i za nuklearnim oružjem ako događaji u Ukrajini nastave potkopavati njegove ambicije. Ključno pitanje je je li ruska elita i šire društvo spremno slijediti svog predsjednika na putu u pakao ili je Putin svojim katastrofalnim kockanjem u Ukrajini kraj zagarantirao samo sebi, piše portal Foreign Affairs.
Ultimatum
Ukrajinska protuofenziva, pokrenuta krajem kolovoza, potpuno je promijenila Putinove kalkulacije o načinu na koji bi se Rusija trebala boriti. Njegov prethodni plan, temeljen na ideji da se Kijev neće usuditi izvesti punu ofenzivu na ruske položaje, sadržavao je pretpostavku da Kremlj ima više nego dovoljno vremena učvrstiti kontrolu nad okupiranim teritorijima, a da će ukrajinska vlada, iscrpljena ratom i uništene ekonomije, prije ili kasnije morati kapitulirati.
VEZANE VIJESTI
Strateški dio Putinova plana ostao je isti. Njime se predviđa da će Kijev pasti, budući da je najvažnija svrha ovog rata zaustaviti ono što Putin vidi kao “antiruski” geopolitički projekt Zapada, kao i osigurati dugoročnu rusku prisutnost na teritoriju Ukrajine. Taktike koje će Putin koristiti da postigne svoje ciljeve, međutim, iz temelja su se promijenile. Zbog krivih kalkulacija Kremlja, vojne prijetnje ruskim položajima u Ukrajini dosegle su točku na kojoj je Kremlj morao svijetu izdati ultimatum: Ili će Rusija pobijediti u Ukrajini ili će posegnuti za nuklearnom eskalacijom.
Ovaj ultimatum ima tri dijela: Prvi je proglašenje dijelova Ukrajine ruskim teritorijem. Aneksija četiri regije – Luhanska, Donjecka, Hersona i Zaporižja – znači da je Rusija umjetno rat kojim želi uništiti Ukrajinu kao nezavisnu zemlju pretvorila u obrambeni rat protiv stranih vojski. Aneksija je čin protesta protiv miješanja Zapada u sukob u Ukrajini. Ona vojnu pomoć Zapada Ukrajini želi prikazati kao nešto što je praktički isto kao i agresija na Rusiju.
Aneksijom ovih teritorija, Putin šalje direktnu poruku Zapadu: Ako nastavite pomagati Kijevu, bit ćete uvučeni u izravni sukob s Rusijom, a to je ono što, vjeruje Putin, zemlje Zapada žele izbjeći. Ovaj potez također osvjetljava još jednu važnu promjenu u tome kako Kremlj shvaća trenutnu situaciju. Prije protuofenzive iz Kijeva, Moskva nije vjerovala da bi pomoć Zapada mogla drastično utjecati na odnose moći na bojišnici i stvoriti uvjete u kojima Ukrajina može vojno zaprijetiti Rusiji. Sada se to promijenilo.
Nuklearna ucjena
Drugi dio Putinovog ultimatuma je opcija korištenja nuklearnog oružja, koja je sada ponovno tema. Nakon što je ljetos ublažio svoju retoriku, Putin se opet vratio ponavljanju ultimativne prijetnje da bi tako utjecao na politiku Zapada prema Ukrajini. U travnju, kada su se ruske snage povukle nakon propalih ofenziva na Kijev i Černihiv, Kremlj se okrenuo nuklearnoj ucjeni, a Putin je govorio da je njegova vlada spremna dopustiti upotrebu nuklearnog oružja “ako to bude potrebno”, praktički svaljujući krivnju za ruske promašaje na Zapad. Do svibnja, pak, takva retorika se utišala; Putin je zaključio da je Ukrajina osuđena na poraz, čak i uz pomoć koju prima sa Zapada.
Sada kad se ruska vojska ponovno muči, komentatori i dužnosnici još jednom zagovaraju korištenje nuklearnog oružja u Ukrajini. TV ekrani i društvene mreže prepune su zveckanja nuklearnim oružjem. Na dijelu aplikacije za informacije Telegram u kojem se podržava Kremlj dijele se stotine objava kojima se opravdava “legitimno pravo Moskve da koristi taktičko nuklearno oružje u Ukrajini” ili pokušava uvjeriti svijet da je Putin zaista spreman upotrijebiti nuklearno oružje u slučaju daljnje eskalacije.
Količina objava u kojima se inzistira da “on to može”, “mora” ili “hoće” nije tek dio osmišljene kampanje zastrašivanja Zapada, već i demonstracija rasta odlučnosti među onim najodanijim, najambicioznijim zagovarateljima rata u ruskoj eliti i društvu koji su uvjereni da se rat mora dobiti po svaku cijenu.
Bez obzira na to blefira li Putin ili ne, prijetnja nuklearnim oružjem stvara viša očekivanja među elitom o tome koliko daleko je on spreman ići, ali i dramatično smanjuje prostor za manevre u teoretskom budućem političkom pregovaranju oko Ukrajine. Da bi prestao govoriti o nuklearnom oružju, Putin bi morao vidjeti nekakav uspjeh ruske vojske, kao i signale iz Washingtona da će Zapad umanjiti svoju ulogu u sukobu. Ako se ti zahtjevi ne ispune – a sigurno je reći da neće – Rusija će se okrenuti nuklearnoj opciji: to je nova stvarnost koju Putin želi stvoriti i tako od čitavog svijeta napraviti svog taoca.
Totalni rat
Podizanjem uloga kroz aneksiju ukrajinskih regija i prijetnje nuklearnim ratom, Putin je također dodatno eskalirao učinivši obične ruske građane dijelom rata. Njegova naredba za mobilizaciju iz rujna uhvatila je Ruse nespremne. Tijekom ljeta i u prvoj polovici rujna, ankete su pokazivale optimizam u ruskom društvu, rast zamora ratnom retorikom i smanjenje interesa za rat u Ukrajini. Iako je dio establišmenta koji podržava rat, skupa s vojskom, zahtijevao da Putin naredi mobilizaciju što je prije moguće, oni u predsjednikovoj administraciji zaduženi za unutarnju politiku pokušavali su umanjiti priče o ratu u javnosti. Željeli su umiriti ljutite, agresivne nacionaliste koji su zagovarali da Moskva okupira Kijev. Sada je mobilizacija nepovratno promijenila milijune života.
VEZANE VIJESTI
U posljenjoj anketi, 47 posto Rusa izjavilo je da zbog djelomične mobilizacije osjećaju “anksioznost, strah i užas,” 23 posto bilo je “u šoku,” a 13 posto osjećalo je “bijes i gorčinu.” Samo 23 posto ispitanih izjavilo je da osjećaju “ponos prema Rusiji”. Čak i ako mobilizacija nije pokrenula masovne prosvjede, sigurno je narušila povjerenje javnosti u državu i državne medije.
Ako gledamo dalje od pitanja kako će mobilizacija utjecati na unutarnju situaciju u Rusiji, ova drastična politička odluka otkriva mnogo o Putinovim prioritetima. Predsjednik se usudio objaviti po svemu sudeći najnepopularniju političku odluku u 22 godine svoje vladavine, bez obzira na to što će masovna mobilizacija raspiriti bijest, ogorčenost i društvene napetosti koje predstavljaju prijetnju političkoj stabilnosti. Ova odluka stavlja upitnik na bilo kakvu buduću slogu javnosti i vlasti po pitanju rata.
Donedavno je većina Rusa prihvaćala dogovor koji je ponudio Kremlj: Putin će se boriti za “povijesnu pravdu” protiv ukrajinskih “nacista”, oslanjajući se na “profesionalce” i dobrovoljce da bi odvratio strateške prijetnje koje za Rusiju predstavlja aktivnost Zapada u Ukrajini. Takav cilj naišao je na značajnu društvenu podršku, ali pod jednim vrlo bitnim uvjetom: da se u ruske borbe ne uključuju obični Rusi, koji su svoje živote nastavili živjeti više-manje po starom od početka invazije.
Mobilizacijom je ovaj ugovor pretvoren u pepeo. Odabravši mobilizaciju usprkos značajnom bijesu javnosti, Putin je pokazao da će, ako mora birati između postizanja ciljeva u Ukrajini i smirivanja ruskog društva, odabrati ovo prvo i žrtvovati podršku kod kuće u ime geopolitičke pobjede u Ukrajini. Time je eksplicitno pobio argumente da će Putina u donošenju riskantnih odluka spriječiti strah od kolapsa političke podrške među Rusima. Istina je da je on potpuno fokusiran da svoje kockanje u Ukrajini pretvori u pobjedu, bez obzira na sve.
Otrovna pilula
Putinov nuklearni ultimatum i naredba za mobilizaciju stavili su značajan pritisak i na rusko društvo i na sve nervoznije ruske elite, koje sada moraju odlučiti koji od gubitničkih scenarija je manje tragičan: slijediti razbješnjelog vođu do kraja svijeta, pobjeći od Putina i tako ozbjeći osvetu Zapada, ili čekati da Rusija izgubi.
Putina to stavlja u dosad neviđenu ranjivu poziciju. Njegovu opsesiju Ukrajinom nikad nije do te mjere dijelila većina ruske elite, a njegova spremnost da žrtvuje tisuće ruskih života ne sviđa se pretjerano njegovim glasačima. Čini se da on želi progurati scenarij u kojem je on jedini koji ima sposobnost platiti koju god cijenu treba, boriti se pod parolom “sve ili ništa.” Predsjednikovi manični postupci vrlo jasno mirišu na suicidalnu ogorčenost.
Ipak, bilo bi pogrešno pretpostaviti da se stvari ne mogu pogoršati. U ovom trenutku, koliko god se činio stjeran u kut, Putin još uvijek misli da može pobijediti. U njegovim očima, mobilizacija bi trebala pomoći ruskoj vojsci da izbaci ukrajinske snage iz novopripojenih teritorija i uvjeri Zapad da se ogradi od Ukrajine, što će Kijev osuditi na predaju i otvoriti mogućnost da Rusija stvori nekakav privid normalnog života u anektiranim regijama.
Što će se dogoditi kad stvari još jednom krenu ukrivo? Što kada ruske snage ne uspiju poraziti Ukrajince, kada Zapad poveća svoju vojnu pomoć i demonstrativno ignorira Putinovu ucjenu, kada ljudi u novim teritorijima nastave pružati otpor ruskim okupatorima, kada počnu napadati visoke dužnosnike i administrativne zgrade u terorističkim napadima? Tada će doći ključni trenutak u kojem će Putinu ostati jedna opcija: nuklearna.
To će također biti i trenutak odluke za ruske elite koje se još uvijek ne usuđuju previše razmišljati o najgorem scenariju. Politička situacija unutar Rusije mogla bi polako doseći točku u kojoj će se visoki dužnosnici usuditi odbiti poslušnost, podići glas i ući u sukobe. Ukrajina bi za Putina mogla postati otrovna pilula: pokušavajući ju progutati, osuđuje sam sebe na propast.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare