U Zagrebu je na Greencajt festival sudjelovala supredsjedateljica Kluba zelenih Terry Reintke. S ikonom europskih Zelenih ali i #MeToo pokreta u Europi za Točku na tjedan razgovarala je Mila Moralić.

Razgovor bih započela jednom vrlo recentnom temom. Imali smo velike poplave cijeli prošli tjedan u Hrvatskoj, ne samo u Hrvatskoj nego i drugim dijelovima Europe, većinom u Italiji, gdje je bilo i poginulih. Vrlo simptomatično, kad razgovaramo s vlastima i političarima u Hrvatskoj, sada govore da su za sve krive klimatske promjene. To također koriste i kao izliku za neke stvari koje su mogle biti učinjene, ali nisu. Što trebamo kad govorimo o rijekama, očuvanju rijeka i područja uz rijeke na kojima ljudi žive? Smatrate li da trebamo stroža pravila, više regulative, kazni i nadzora? Kako pristupiti ovom pitanju?

Kao prvo, situacija u Italiji, ali i u Hrvatskoj, vrlo je loša i zabrinjavajuća. Istina, do ovih ekstremnih vremenskih događaja dolazi zbog klimatskih promjena i moramo učiniti sve što možemo da to zaustavimo, situacija je vrlo hitna. Ali u isti mah, moramo vidjeti i kako se možemo prilagoditi trenutačnoj situaciji. Imamo dugoročne mjere, klimatske promjene nisu nešto u budućnosti, događaju se sada. Moramo smanjiti emisije ugljičnih prinova, ali moramo se i pobrinuti da u smislu zaštite prirode rijeke imaju kamo otići, da zaštitimo rezidencijalna područja. Isto tako, kao što ste ispravno naveli, moramo provoditi postojeća pravila, jer katkad problem nije samo uvođenje stroge regulative nego i njezino provođenje te se moramo pobrinuti da se općine, regije i države te regulative i drže. Držim da to svakako moramo unaprijediti.

Upravo tako, zato i postavljam ovo pitanje, jer kad razgovarate s vlastima, stvara se dojam da su klimatske promjene nastale prije nekoliko mjeseci i da još nisu imali vremena za prilagodbu. Klimatske promjene trebale su biti ugrađene u naše zakone prije više godina.

Apsolutno! Stvari smo mogli učiniti ranije, to je točno. Ali nije kao da smo se tek jučer počeli prilagođavati ovoj situaciji. Sada, budući da je situacija hitna, moramo se pobrinuti da su na snazi mjere za zaštitu klime, ali i da imamo mjere za zaštitu prirode koje će osigurati da, primjerice, rijeke imaju kamo otići, posebno u močvarnim područjima. Ali, dakako, i za to je potrebna integrirana strategija, što započinje na lokalnoj razini i treba ići sve do europske razine. I mislim da u tom pogledu svakako još treba obaviti mnogo posla.

Prema vašem mišljenju, koji su najveći izazovi u ovom desetljeću kada govorimo o klimatskim promjenama i zelenoj tranziciji? Pobjeđujemo li u ovoj utrci ili zaostajemo u pogledu zelene tranzicije koja se ubrzala nakon početka rata u Ukrajini?

Osobito uz klimatski pokret i europske izbore 2019. godine svjedočili smo zelenom valu. Zelene teme, zaštita klime i prirode iznenada su došle u središte političke rasprave. Ostvarili smo napredak koji je bio vrlo potreban, no to nikako nije dovoljno. Nakon usvajanja niza zakonskih prijedloga u Europskom parlamentu sada svjedočimo napadu na Zeleni plan. Primjerice, imamo vrlo važan Akt o obnovi prirode koji bi trebao zaštiti šume i močvarna područja. Dakle, ne da samo smanjujemo emisije nego da i imamo prirodu koja može upiti emisije iz atmosfere. To je sada izloženo napadu osobito konzervativaca. Držim da je uvijek važno imati holističku viziju: treba promijeniti način proizvodnje energije, uvesti regulatorne mjere, ali zaštita prirode također mora biti u središtu naše klimatske politike.

Uz različite glasove i spomenuto protivljenje iz konzervativnih krugova, hoće li Europa biti dovoljno brza da ovo učini na vrijeme?

Moramo biti dovoljno brzi! Držim da na umu uvijek trebamo imati cilj: želimo smanjiti emisije za 55% do 2030. godine, što nije kraj priče jer nas zatim čeka još dug put do klimatske neutralnosti. S jedne strane, vidimo da se Zeleni plan napada, a s druge strane, držim da nas treba ohrabriti ono što je dosad već učinjeno. Mislim da je baš prošli tjedan više od 70% električne energije u Njemačkoj prvi put dolazilo iz obnovljivih izvora. Dakle, imamo i ove pozitivne naznake da možemo uspjeti i uvijek je važno imati na umu da je moguće provesti ovu zelenu tranziciju, u to moramo uložiti sve svoje napore i boriti se na svim frontama kako bismo uspjeli.

Mnogo se bavite i vladavinom prava u EU-u. Zabrinjavaju li vas trendovi u nekima od europskih država? Vidite li trend koji raste i utječe na druge države EU-a i jeste li zabrinuti zbog europskih izbora? Možemo li očekivati veliku pobjedu krajnje desnice?

Svakako smo zabrinuti jer u određenom broju država članica na vlast su došle koalicije koje čine stranke krajnje desnice. Već smo pokrenuli postupak prema članku 7 protiv Mađarske i Poljske, u kojima smo uočili probleme s vladavinom prava. Te trendove uočavamo i u drugim europskim državama, a osobito nakon brutalne eskalacije rata u Ukrajini važno je da se podsjetimo kako se naša društva temelje na demokraciji i slobodi, što uključuje vladavinu prava. Stoga se moramo suprotstaviti autoritarnim trendovima, ne samo na globalnoj razini, kada se radi o autokratskim režimima poput Rusije, nego i unutar same Europske unije, a za to trebamo Europsku komisiju koja ugovore Europske unije shvaća ozbiljno, a prema tim ugovorima vladavina prava i temeljna prava temelj su našega europskog projekta.

Golemi su problemi, osobito u Mađarskoj, kad govorimo o pravima manjina, u Poljskoj, kada govorimo o zaštiti žena te njihova zdravlja i reproduktivnih prava. Je li to nešto što je moglo biti obavljeno bolje ili strože na razini EU-a? Smatrate li da ne činimo dovoljno da zaštitimo ove europske vrijednosti?

Apsolutno! Mislim da je Europska komisija itekako zakasnila, čemu su razlog i političke pogreške koje su počinjene. Primjerice, Europska pučka stranka dugo je umanjivala teške napade na vladavinu prava u Mađarskoj, primjerice, nije isključila Fidesz i Viktora Orbána, štitila je takve politike. Smatram da smo kasno počeli djelovati, a sada je još važnije vrlo odlučno djelovati, za što ćemo trebati da EK upotrijebi sve raspoložive instrumente: postupke zbog povrede prava kada su, primjerice, prava manjina izložena napadu, postupak prema članku 7… A sad, nakon teške borbe u Europskom parlamentu, imamo i uvjetovanost u pogledu vladavine prava u proračunu, jer ne želimo da autokrati poput Viktora Orbána koriste europski novac kako bi u principu stabilizirali svoje antidemokratske politike.

Spomenimo i migracijske politike i, moramo reći, neuspjeh EU-a da uvede koherentnu migracijsku politiku. Švedsko predsjedništvo na neki je način to izostavilo sa svog dnevnog reda. Očekujete li dogovor tijekom sljedećeg predsjedništva? A zanima me i vaše stajalište o situaciji u Hrvatskoj. Ušli smo u Schengen, no bilo je nekih veoma ozbiljnih zabrinutosti o onome što se zbiva na našim granicama.

Prvo možda treba reći da vladavina prava ne završava na našim vanjskim granicama. Dakle, temeljna prava vrijede i na našim vanjskim granicama te se moramo pobrinuti da se promijeni trenutačni „status quo“ u pogledu nedovoljnog provođenja zakona na vanjskim granicama te da Komisija i u vezi s ovim ozbiljno shvati svoju ulogu. Trebamo i bolji sustav nadzora zaštite ljudskih prava na svim vanjskim granicama. Mislim da je to jedan od ciljeva koji Europski parlament svakako ima kad je riječ o reformi politika vezanih za azil i migracije. A što se tiče dogovora između država članica, Parlament EU-a usuglasio je zajednički stav, sada i države članice to trebaju učiniti. Mogu samo reći da doista želimo upravljanje granicama koje funkcionira, želimo red i da se registriraju oni koji traže utočište u Europskoj uniji, ali moramo se i pobrinuti da ti ljudi mogu doći pod određenim uvjetima i tražiti ostvarivanje svoga prava na azil na humanitaran način, tu i dalje vidim veliku nevoljkost barem jednog dijela država članica i nadam se da ćemo u sljedećih mjesec dana doći do dobrog rješenja.

A pozicija Hrvatske nakon ulaska u Schengen? I dalje postoje ozbiljne zabrinutosti glede tretiranja migranata na našim granicama.

Kao što sam i rekla, držim da se postojeća pravila moraju bolje provoditi, svakako postoji manjak djelovanja, osobito sa strane Europske komisije, ali isto tako, moramo imati instrumente za bolji nadzor, jer su u ovom trenu nevladine organizacije i akteri iz civilnog društva vrlo često oni koji upućuju na probleme, kao i novinari. Zapravo, trebamo državni mehanizam nadzora kako bismo osigurali da se temeljna i ljudska prava štite na našim vanjskim granicama, što uključuje i Hrvatsku.

Magazin Time vas je proglasio osobom godine jer ste pokret #MeToo doveli u Europski parlament, odnosno počeli ste govoriti o tome u Europskom parlamentu. Je li vam bilo teško dovesti tu temu u Europski parlament i mislite li da u institucijama EU-a danas nema spolnog uznemiravanja i diskriminacije te postoje li svi mehanizmi da se to svede na najmanju moguću razinu?

Već je prošlo pet i pol, gotovo šest godina otkako smo pokrenuli ovaj pokret. I da, jedno je točno: podigli smo razinu svijesti. Mnogo se više pozornosti posvećuje problemu uznemiravanja, osobito spolnog uznemiravanja, ali u Europskom parlamentu i svim europskim institucijama i dalje nemamo mjere za pravu strategiju nulte tolerancije na uznemiravanje. Dat ću vam primjer: zalažemo se za reformu sustava za podnošenje pritužbi, jer kad smo pokrenuli ovo pitanje, mnogi od onih koji su doživjeli spolno uznemiravanje rekli su kako im je neugodno obratiti se tijelima za podnošenje pritužbi. Moramo nastaviti inzistirati na sustavu koji doista funkcionira, jer tijekom rasprave o ovom u Europskom parlamentu i dalje se osjetilo da postoji puno srama i zataškavanja te da mnogi ne žele dignuti glas. Držim da oni koji su doživjeli uznemiravanje moraju moći prijaviti ove slučajeve i dobiti pravdu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.