Ususret drugoj obljetnici od početka ruske agresije na Ukrajinu, posjetili smo Korenicu, grad u kojemu danas živi 250 Ukrajinaca. Donosimo priču o sudbinama ljudi koji su bili prisiljeni započeti novi život daleko od doma.
Prije dvije godine prekinuti su brojni dječji snovi…
“Ja nisam vjerovala. Pa kako može doći do rata u 21. stoljeću…Ne može biti nikakvog rata, a zatim smo sami to osjetili u Hersonu”, rekla je 13 godišnja Kira Matiušina.
“Ja sam bio u svojoj kući u Kamenjskom kad je početo rat, bio mi je rođendan. Bilo je teško. Nisam to očekivao”, kazao je srednjoškolac Oleksij.
“To je na početku bilo smiješno, a poslije… Poslije smo plakale. Tata i mama su pitali s kim ćemo ostati. Tata je pitao hoćeš sa mnom ostati, a ja sam rekla da ću s mamom i Mašom“, ispričale su Marija i Katarina Tkačenko.
Uz pomoć dobrih ljudi Kira je dobila klavir i tako, barem dijelom nastavila slijediti snove i planove koje je gradila u Ukrajini.
“Jako me zanimalo kako će moj život ići dalje. Mi smo imali svoje planove, ali oni su se srušili pa uopće ne znamo što dalje raditi. Nismo imali novca da bismo uzeli hotel ili još nešto”, rekla je Kira.
Njezin otac i tada trudna majka, izbjegli su iz Ukrajine. Zajedno s drugih 250 Ukrajinaca, mir i novi dom pronašli su u Korenici.
“Hrvatska je slična Ukrajini. Puno je lijepe prirode, ali želim ići kući. Gledam ulice po kojima sam hodala i želim doma. Kad završi rat želim otići kući”, rekla je Kira Matiušina.
Prema podacima MUP-a, za raseljene osobe iz Ukrajine do danas je izdano preko 23 i pol tisuće iskaznica privremene zaštite.
“Ovdje svi Hrvati znaju što je rat i znaju kako je teško i zato su pomogli i nama i djeci”, rekao je koordinator Ukrajinaca u Korenici Andrij Ilkov.
Djeca idu u školu, za njih su organizirane sportske aktivnosti i tečajevi hrvatskog, ali i ukrajinskog jezika. Ukrajinci su osnovali i svoje kulturno prosvjetno društvo u Lici.
U Korenici živi i radi i Katerina. Ljudi su je ovdje dobro prihvatili. Ali razmišljati o obitelji koja je ostala u Hersonu nije lako…
“Tata je još u Ukrajini. Loša je situacija jer ima puno vojnika. Ruski vonici su na drugoj strani rijeke Dnjepar. To je jako blizu našeg grada. Puno ima porušenih zgrada i svaki dan se granatira, raketira i to… Pišem im svaki dan… Hoću se vratiti kući u Ukrajinu”, rekla je Katerina Kvaša.
Iako su zahvalni na gostoprimstvu, san o povratku svom starom životu dijele svi.
“Vjerujete li da ćete se vratiti jednom kući?
“Da…Ja čekam. Čekam svog supruga da bude otpušten iz službe”, kazala je Alina Sierova.
“Sve je dobro, ali doma je najbolje”, rekao je Andrij.
A dok povratak doma ne bude moguć, preostaju uspomene na sretnije djetinjstvo.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!