Od zajedništva do ratne simbolike: Kako je doček sportaša izgledao 1998., a kako danas?

Nisu ni dočeci sportaša što su nekada bili

U godinama kada je slika možda bila tehnički lošija, slavlje je bilo čišće od političkih poruka. Na trgovima su se pjevale pjesme koje su povezivale, a ne razdvajale. Doček brončanih nogometaša 1998. godine obilježile su “Mare i Kate”, “Djevojka sa sela” i “Sedam gora i sedam mora” – pjesme koje su tada prirodno pratile sportski uspjeh i slavlje naroda.

Ako vam se čini da je tada “zrak bio lakši”, niste jedini. Sociolog Krešimir Krolo ističe da su izbor pjesama i izvođača u to vrijeme odražavali drukčije društvene prioritete.

Slavlje je, kaže, bilo narodno i pučko, povezano sa širim društvenim događajem. Bilo je inkluzivno i otvoreno, takvo da su se u njemu mogle prepoznati različitosti, bez simboličkog isključivanja.

Od zajedništva do ratne simbolike

Danas se, međutim, slika mijenja. Od pjesama koje su slavile zajedništvo došli smo do ratne simbolike, HOS-ovih obilježja i poruka koje izazivaju podjele. Krolo taj pomak objašnjava procesima militarizacije društva, političkim pripremama za izbore, ali i širim osjećajem globalne nestabilnosti i nesigurnosti.

Problem, upozorava, nastaje kada se u pokušaju podizanja “borbene spremnosti” – bilo za političke ciljeve, bilo za ozbiljnije društvene sukobe – ne razmišlja o dugoročnim posljedicama. Takav pristup može ostaviti duboke tragove i dovesti do unutarnje polarizacije društva.

Zaključuje kako u aktualnim raspravama o nastupima Marka Perkovića Thompsona problem nije u njemu kao izvođaču, već u dojmu da bez njega slavlje više nije moguće. A upravo usporedba s nekadašnjim dočecima pokazuje kako je moguće slaviti sportski uspjeh bez političkog naboja – uz pjesme koje zbližavaju, a ne razdvajaju.

Na kraju, velikih sportskih uspjeha – a time i velikih dočeka – ne bi bilo da reprezentacije ne dišu i ne igraju kao jedno. Različite pozadine, različiti korijeni i osobnosti, ali isti cilj: zajedno do medalje, zajedno pred navijače. Vrijedi se zato barem na trenutak prisjetiti vremena kada je sport bio sport, a slavlje doista zajedničko.