U državnom sustavu kronično nedostaje psihologa i kliničkih liječnika, posebno za djecu, upozorila je psihologinja koja radi privatno, a njezini kolege ističu da si malo tko može priuštiti privatnika zbog velikih troškova. Istovremeno, podaci o maloljetničkoj stopi suicida i mentalnih poteškoća ukazuju da je problema sve više, a stručnjaka sve manje.
U pozadini naizgled bezbrižnih hodnika hrvatskih škola, krije se zabrinjavajuća statistika: 53% više djece nego prethodne godine, zvalo je Hrabri telefon zbog suicidalnih misli, a čak 43% ih se samozljeđivalo.
Pedagog zagrebačke osnovne škole Zvonimir Radić zaključuje da se s djecom nešto događa: “Služba školske medicine radi screening mentalnog zdravlja osmih razreda i oni su nam napomenuli povećan broj djece koja trebaju pomoć i s ozbiljnim problemima. Neki su govorili o samoozlijeđivanju. Zasad nismo dobili dojavu o suicidalnim mislima pokušavamo ih usmjeriti na neke institucije i druge stručnjake izvan škole jer kad imate dva ili tri stručna suradnika na 400 učenika ne možete ih obuhvatiti sve”.
A ovo je primjer škole koja je čak i dobila dozvolu za zapošljavanje psihologinje. No, samo na pripravništvo od godinu dana. Ravnatelj Denis Žvorc kaže – bez psihologa bilo bi još izazovnije. “Kada otkrijemo te neke probleme koji se tiču mentalnog zdravlja, tu moramo uključiti i roditelje. Mi radimo i s roditeljima onda i s djecom, s roditeljima da prihvate da dijete ima problem koji se mora riješiti”.
Sličnu ideju imalo je i ministarstvo koje želi osposobiti 10 tisuća od 80 tisuća učitelja da prepoznaju kako nešto s djetetom u vrtiću i školi nije u redu. U Centru za zdravlje mladih kažu – u redu, ali nedovoljno. Jer na posljedice pandemije smo upozoravali.
Tea Brezinšćak iz Centra za zdravlje mladih kaže: “Unatoč tome što su posljedice sve veće, sustav taj dio ne prati i u situaciji smo da sve nam je teže pružiti djeci i mladima podršku kakva im je doista potrebna. Potreban je veći broj stručnjaka koji se trenutno bore za preopterećenošću jer ne uspijevaju odgovoriti na sve potrebe djece”.
Na termine terapija se ponekad čeka i mjesecima. Po vlastitoj savjesti u prekovremenima se uzima roditelje i djecu na prekratak susret.
Brezinšćak nastavlja: “Vjerujem da sa puno stručnjaka dijelim jedan osjećaj iscrpljenosti tuge i bespomoćnosti u tome da ne uspijevam pružiti u onom što mislim da bi trebala obiteljima djece. Postoji taj dio straha od profesionalne pogreške budući da mi radimo s većim brojem pacijenata nego što je to uobičajeno. Prelazimo tako preko vlastitih granica.”
Svega toga svjesna je i političarka zeleno-lijevog bloka Ivana Kekin, po struci psihijatrica.
“Nema političke volje, jer da ima političke volje da se bavimo problemima mentalnog zdravlja djece i mladih i da je to visoko na listi prioriteta, onda bi došlo do plana u kojima bi obrazovali psihologe i stručnjakae. Jer ne možete vi zaposliti psihologa i stručnjaka u vrtiću i školama ako ih nemate. Dapače, vi po bolnicama u RH čekate na pregled po godinu dana. Mi smo u ozbiljnoj krizi o kojoj se ne govori.”
Ali zato govore oni koji su svoju najveću bol proživjeli. Bloger i osnivač “Rokotok” pokreta Domagoj Jakopović Ribafish doživio je gubitak djeteta, a pomoć je dugo tražio: “Od petog psihijatra s kojim sam radio uspio sam doznati što treba raditi da se vratim u normalu. Fali ljudi koji znaju svoj posao, fali kvalitetnih ljudi, fali radnika, ne samo tu nego u svakom segmentu. I ja samo pozivam ljude da se bave nečim što vole”.
Jakopović baš kao i svi naši sugovornici u svemu ovome želi pomoći: “Nitko nema istu priču, većini nas se dogodilo nešto ružno, nekima od nas nešto užasno. Svi biraju kako će postupati s tim. Prvih godinu dana ja nisam htio izaći sa svojom pričom, ali nakon što mi se rodila ideja da slobodno vrijeme posvetim klincima i roditeljima koji su možda u sličnoj situaciji, neki boljoj neki goroj. Čisto da pričaju sa tim klincima, da pričaju s nekim tko im može pomoći. Ja sam najnesretniji čovjek na svijetu, ali ako moja tragedija može nekom pomoć – tu sam.
Sve te priče upozoravaju one koji mogu promijeniti nešto i na zakonodavnoj razini, da budu baš kao i Domagoj – hrabri i odlučni da djeci i sustavu bude bolje. Jer tek tada, nešto će se promijeniti.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!