Na Svjetski dan AIDS-a netko će samo uzeti informativnu brošuru, netko će ići na koncert podrške oboljelima, a netko će zabrinut otići na prvi razgovor s Majom Erceg, savjetnicom za one koji sumnjaju da su zaraženi, piše DW.

Priču Đurđice Klancir objavljenu na Deutsche Welleu prenosimo u cijelosti:

Maja Erceg, tridesetogodišnja psihologinja s ozbiljnim radnim iskustvom, u hladno zagrebačko jutro otvara vrata Centra u središtu Zagreba: malo prozračuje, kuha kavu… Još nema nikoga osim nje. Zaštitna vrata s bijelim rešetkama miče u stranu, pa ostaju samo staklena kroz koja se lijepo vidi pozitivna, topla unutrašnjost: jastuci za sjedenje, ukrasi, posteri na zidovima… izvana su tek bijelo obojani izlozi s natpisom Check Point. Nigdje nije istaknut veliki natpis: Ovo je mjesto gdje sve možete saznati o HIV-u, testirati se, dobiti prvu pomoć. Zašto to nigdje uočljivo ne piše? Da ne privlači pozornost onih koji tu ne bi trebali doći, onih koji imaju problem s time da postoje ljudi koji imaju problem. A oni koji trebaju doći već znaju adresu napamet. To su oni koji su se prvo interesirali na besplatnom info telefonu ili putem maila na stranicama Hrvatske udruge za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa (HUHIV). Ovaj Centar je povezan sa savjetovalištem i odjelima u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević”.

„Na testiranje uglavnom dolaze nenajavljeno, ali neki se i najave. Često im treba dugo vremena da se konačno odluče na taj korak, a neki ljudi donesu odluku na mah i ne žele onda odustati. Imali smo slučaj da nam se dovezla iznenada cijela obitelj s drugog kraja Hrvatske. Došao je s njima u autu i pas jer nisu stigli organizirati čuvanje. Htjeli su testiranje i kada je pala odluka, nisu htjeli odugovlačiti niti trenutka više“, prisjeća se Maja jedne od situacija. Naravno, ne želi nam reći je li priča imala happy end.

Edukacija u svakoj prilici

Maja Erceg je nevjerojatno smirena osoba. Blaga. Sa čarobnim osmijehom. Onakva kakvu si zamišljate da mora biti osoba koja bi trebala biti uz ljude kada im je teško. A je li teško njoj? „Hm. To je dio mog životnog poziva”, oprezno govori Maja. „Volim raditi s ljudima i stjecati nova iskustva, imam priliku učiti od svakog korisnika i pritom raditi na sebi.”

Kakav je bio njezin susret s prvim slučajem? „Kao i sa svakim drugim pacijentom. To je kronična bolest kao svaka druga. Nema razloga za dramu: netko ima dijabetes, netko visoki tlak – a netko HIV.”

A što kažu njezina obitelj, prijatelji? Ima li onih koje njezin posao intrigira, pa je pokušavaju ispitivati „kako je to zapravo kad netko ima HIV”? „Moja obitelj je to primila bez ikakvih problema, prijateljima koji su u istoj ili sličnoj struci je to isto posve normalno, ali uvijek se nađe poneki novi poznanik koji se začudi „gdje ja to radim“, ali mislim da ih brzo razoružam svojim jednostavnim odgovorima. Iskoristim svaku priliku – da educiram ljude!”, kaže Maja s osmjehom.

Još je puno predrasuda

Udruga pokriva cijelu Hrvatsku, oboljele od HIV-a, ali i hepatitisa, a u udruzi ih je zaposleno – troje. „Savjetujemo, organiziramo besplatna testiranja, detektiramo probleme oko kojih onda pokušavamo alarmirati sve one koje treba da se organiziraju masovnije akcije. Sve je više vidljivo da jako mnogo mladih ne zna dovoljno o spolno prenosivim bolestima. Rekla bih čak da po tom pitanju Hrvatska nazaduje. A spolni odnosi bez odgovarajuće zaštite dovode do mnogih ozbiljnih spolnih oboljenja, ne samo hepatitisa i HIV-a te nastojimo pokrenuti što više akcija da se sve više mladih educira o tome.”

Maju Erceg, koja dnevno komunicira s onima koji tek sumnjaju da su zaraženi, ali i s oboljelima od HIV-a i članovima njihovih obitelji, pitala sam o mogućnosti da razgovaramo s nekom od oboljelih osoba. Nije li dobro da hrvatska javnost počne prihvaćati da je to bolest „iz susjedstva”, da je to kronična bolest koje se ne treba plašiti ili sramiti?

Maja Erceg odgovara da je ona kao savjetnica upoznata s rizicima kojima se oboljeli izlažu ako izađu u javnost. A u većini slučajeva, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, izuzev možda Finske ili Nizozemske, pokazuje se da osobe koje otvoreno govore o svojoj bolesti imaju problema u svojoj okolini. „Nismo specifični. Ali jesmo zatvoreni. Kod nas je još uvijek veliki problem osuda svih drugačijih, puno je predrasuda i osobe koje su oboljele ne žele riskirati i izlagati se stresu. Bilo je slučajeva da su osobe koje su dolazile u naš centar, nakon što se u njihovoj sredini počelo nagađati – bile izložene šikaniranju, da im je prijetio gubitak posla. Neki su morali odseliti zbog toga u drugi grad, drugu sredinu. To su sve traume koje bi trebalo izbjeći.“

Različite reakcije zaraženih

U Hrvatskoj je do sada ukupno oko 1.300 oboljelih, a svake godine zabilježi se novih 90 slučajeva. Svake godine je sve više oboljelih, ali Maja Erceg upozorava na oprez oko interpretiranja: to ne znači nužno da ljudi više obolijevaju nego da se i više testiraju u odnosu na ranije razdoblje.

Većina zaraza, i to oko 90 posto, i dalje se događa zbog neadekvatne zaštite prilikom spolnog odnosa, a ostatak otpada na – dijeljenje igala i šprica, a nešto je i slučajeva iz razdoblja prije 1993. kada je bila moguća zaraza i putem transfuzije krvi. Od spolnih odnosa najrizičniji je analni spolni odnos, neovisno o spolu, bez kondoma ili uz kondom koji nije adekvatno korišten.

Kako reagiraju oni koji su sumnjali pa saznaju, crno na bijelo da imaju HIV? „Kako tko. Toliko je različitih reakcija. Bilo je slučajeva da osoba nije uopće sumnjala, više onako, ajmo se testirati. Došlo bi cijelo društvo. I onda: šok za onoga tko to nije imao ni u primisli. Netko tko je sumnjao, bio uvjeren da ima, doživljava to kao potvrdu svojih sumnji, doima se kao da je već spreman za tešku vijest. Ali ima i suza. Netko plače odmah, netko tek za mjesec dana.”

Ima i onih teških situacija kada se oboljeli plaše priznati onima koje vole. „Priznaju partneru, ali ne mogu to nikako priznati – roditeljima. Ima takvih slučajeva“, govori Maja. Naravno, ima i drugačijih priča, kada je roditelj brižna podrška, kada su svi uspjeli reći svima kojima žele i moraju reći.

Kako je Maji kad razgovara s osobom nakon teške vijesti? Zastaje malo, ali onda ipak kaže: „Kao kad priopćavate bilo kakvu dijagnozu ili tešku vijest.“ Srećom, liječenje je toliko uznapredovalo da se borba s ovom bolešću danas mnogo lakše izdržava, HIV je danas kronična cjeloživotna bolest, a oboljeli uz redovnu kontrolu i liječenje imaju normalan životni vijek. Redovno zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj pokriva gotovo sve modernije lijekove, a ako osoba nema osiguranje, onda se odmah uključuje socijalna radnica koja im pomaže u ostvarivanju prava.

Strah od stigme

No, ima ono što ne mogu riješiti nikakvi lijekovi. To je strah od stigme, od osude, od prezira. Ljudi u Hrvatskoj još uvijek HIV i AIDS vezuju uz neodgovorno ponašanje, kao nešto što se događa drugima, onima koji žive „nemoralno“, i strah od osude članova obitelji pa i okoline je izrazito velik. Tu nastupaju savjetovalište, razgovori, ljudska pomoć… „ Postoji i grupa za samopodršku, stariji članovi već dugo komuniciraju u grupi, podržavaju se uzajamno, ali im se priključuju i novi članovi”, objašnjava Maja. Tu su i ona i druge kolegice i kolege, koji dežuraju na telefonu i uz mail, kao i vanjski suradnici udruge. Nisu samo podrška onima koji su već oboljeli nego često i prvi savjetnik onima koji sumnjaju, koji se tek pitaju bi li se trebali testirati.

Mogu li im se javiti partneri, članovi obitelji? „Naravno. Vrlo često razgovaramo s partnerima, odgovaramo na njihove upite, dvojbe…bodrimo ih kada im je teško.” Je li bilo slučajeva maloljetnih osoba? „Da, a javljaju se i roditelji. Maloljetnici se mogu testirati samo u prisustvu roditelja ili skrbnika.”

Majina udruga, kao i svake godine povodom Svjetskog dana AIDS-a, u suradnji s raznim institucijama organizira brojne aktivnosti: već tradicionalno druženje s građanima u HUHIV šatoru na Cvjetnom trgu 01.12., edukacija mladih i budućih zdravstvenih djelatnika, nacionalna javnozdravstvena edukativna kampanja, a ove godine promoviraju i mobilnu aplikaciju „Spolno zdravlje” koju su izradili u partnerstvu s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo. Udruga je također suorganizator Pozitivnog koncerta: zvijezde će pjevati kao znak podrške oboljelima od AIDS-a i prenositi edukativne poruke o odgovornom spolnom ponašanju. Na pitanje – jesu li sigurni da sve te tisuće mladih znaju zašto se koncert zove „pozitivni” – Maja odgovara s osmjehom: „Ako ne znaju, saznat će tamo. Naši volonteri će im dijeliti besplatne kondome i brošure o sigurnom seksu.”