Mons. Marin Barišić, nadbiskup metropolit splitsko-makarski, vodio je euharistijsko slavlje u Sinju povodom blagdana Velike Gospe. Donosimo dio njegove propovijedi.

‘Dome i Domovino naša gdje si? Kakva smo djeca? Može li majka Marija danas u našoj stvarnosti, promatrajući naš dom i Domovinu, radosno kliknuti „Veliča duša moja Gospodina?“ Ili bolno primjećuje: „vina nemaju?“ Ovo „vina nemaju“ ne odnosi se samo na materijalnu oskudicu, nego još više na duhovno siromaštvo. Nedavno smo mogli čuti i pročitati da je pojava rastava u Hrvatskoj u porastu. Kao neslavan slučaj spominje se naš grad Split. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, a kojeg su prenijeli gotovo svi portali, 2016. godine u Splitu bilo 779 vjenčanja, a je 466 rastava. Zaista, ove brojke nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Ni Crkvu ni društvo, ni medije ni kurikularne reforme, ni gospodarstvo ni politiku, ni obrazovanje ni odgoj.

Majku Mariju, kao i sve nas, naš dom i Domovinu isto tako zabrinjava napuštanje svoga zavičaja. Uvijek se događalo da su neki odlazili iz svoje domovine zbog materijalne oskudice, trgovine, rada, studija…Poznato nam je da su u onim vremenima mnogi napustili svoj dom i domovinu ne samo zbog ekonomskih razloga, nego i iz političkih progona i želje za slobodom. I Marija je sa svojom obitelji doživjela napuštanje domovine i odlazak u Egipat. Na sreću, vremena represije su iza nas. Očekivali smo da će se mnogi naši iseljenici vratiti i zajedno s nama izgrađivati Lijepu našu u slobodi i blagostanju. No, svjedoci smo da već dugi niz godina dom i Domovinu napuštaju toliki mladi pa i čitave obitelji. Tako smo neki dan u medijima mogli pročitati da je samo u Njemačkoj 441 tisuća Hrvata i ljudi hrvatskog podrijetla, a prosječna dob im je 38 godina. A kolika nam je prosječna dob u Domovini? Umjesto da Hrvatska bude svečana svadbena povorka budućnosti života, sve češće smo nalik na sprovodne povorke. Uostalom zar nam nisu češći sprovodi nego rođenja? I školske klupe nam to pokazuju. Samo prošle godine u Njemačku je otišlo 55 tisuća ljudi. Doista naša Domovina za kojom su tolike generacije čeznule, a mnogi svoje živote položili, nalazi se u ozbiljnoj krizi između odlaska iz Domovine i napuštanja doma – pojava rastave.

Domovina je svetinja, sveta baština. Patrija – patrimonij – očev dar. To se može reći za našu zemaljsku domovinu, kao i za nebesku. Za domovinu, zemaljsku i nebesku, i život se žrtvuje. U Isusu Kristu i po Mariji obje su međusobno povezane. Čudi nas naša gospodarska kriza jer imamo vrijedne radnike, dobre ljude, pametne učenike, nagrađivane inovatore, uspješne sportaše. Prije svega, naši mladi i naše obitelji imaju pravo na budućnost u svojoj Domovini. Skoro smo se pomirili s činjenicom odlaska. Svi to spominjemo kao nešto što nije dobro. Nije dobro tražiti dobro drugdje, a doma ga ne imati. Poznata nam je ona starih Latina: „Ubi bene, ibi patria.“ (Gdje je dobro, tu je Domovina.) Ono „bene“ ne znači samo ekonomsko dobro nego uključuje i bogatstvo duhovnih i moralnih vrednota, dobrote i plemenitosti, ljepote zavičaja, lica i srca. Živimo u vremenu gdje se dobro poistovjećuje sa materijalnim vidom, ali se nadamo da će u cjelovitom dobru i materijalni i duhovni vid biti sve prisutniji u Lijepoj našoj. Nadamo se da će se mnogi od onih koji danas odlaze jednog dana povratiti doma, gdje će biti i dobro i lijepo, jer jedino smo doma doma, a svugdje drugdje samo i uvijek stranci. Domovina nije samo teritorij: ravnice, polja, šume, njive, mora, rijeke, jezera, otoci…već su dom i domovina i: vjera, jezik, identitet, kultura, duhovne i moralne vrijednosti, povijesno pamćenje, jubileji, mir, pravda, solidarnost, praštanje, opće dobro. Dom i domovina danas su prije svega radno mjesto, pristojna primanja, rad i molitva, obitelj i slavlja, suživot i zajedništvo; dom i domovina su među nama invalidi domovinskog rata i toliki branitelji koji su dali svoj život za našu slobodu i budućnost novih naraštaja. Oni koji ovako vide svoju domovinu mogu reći: ni pod cijenu teže ekonomske krize ne napuštam. Ostajem doma. Ostajem se boriti.

Braćo i sestre uvijek su nas povezivale u snažno zajedništvo izvanjske opasnosti. Vrijeme je da nas ne dijele već ujedine naše unutarnje poteškoće. Katastrofa je kada nam vatra ugrozi naselja i proguta maslinike. Ali je još opasnije i žalosnije gledati kako neodgovorno izazivamo požare kojima se „spaljuju“ mogući zajednički programi općeg dobra. Kada sam na vlasti mislim jedno, ali kada sam u oporbi imam drugu varijantu. Nažalost, politikanski se gleda samo na rejting svoje stranke. „Ja i moja stranka“ nije Hrvatska. Hrvatska smo svi zajedno. Potrebno je mudro i razborito prevesti u našu sadašnjost onu izreku: „Moguće je i nemoguće!“ Ne možemo sve riješiti odmah i sada. Dogovoreni plan i program za opće dobro ostvaruje se zajednički i postupno. Važno je imati i vidjeti zajednički cilj. S ciljem pred očima i najsporiji napreduje brže nego oni najbrži bez cilja. Na istom smo brodu. Hodočasnici s ciljem. Bez cilja smo lutalice. U toj povezanosti s ciljem naša zemaljska domovina je prostor hodočašća, znak koji nas upućuje i otvara preko svih granica do punine otvorenosti našega života i svega stvorenoga u uskrsloj dimenziji nebeske domovine.

#Sinj: magr. Barišić-"Kada sam na vlasti mislim jedno, ali kada sam u oporbi imam drugu varijantu." Pljesak vjernika za ovo. #N1info

— Jelena Tešija (@JelenaTesija) August 15, 2017

Ali braćo i sestre, u nadi da će doma biti „dobro“, a ljepota je uvijek tu, daleko više od gospodarske krize opasnija je već spomenuta pojava napuštanja doma – tj. raspuštanja doma, a to je rastava braka. Kako je tužno i bolno čuti riječi djeteta koje kaže: tata nas je napustio, ili mama je otišla od nas. Poštovani roditelji, vaša djeca ne žele biti podijeljena i rastrgana između oca i majke, već žele biti zagrljena. Zato nas sve više zabrinjava to da doma, tamo gdje smo postali jedno tijelo i jedna duša, gdje smo najujedinjeniji, dolazi do podjele i rastave. Bračni drugovi jedno drugom okreću leđa, postaju tuđinci. Ljubav prelazi u ravnodušnost, svađu, osvetu, mržnju. Ako je Hrvatska podijeljena u svojoj temeljnoj i nosivoj stanici života i zajedništva – u braku, ne urušava li se u svojem najvažnijem i svetijem dobru – savezu bračne ljubavi? Kad god se dijelimo tamo gdje trebamo biti zajedno, ne sluti na dobro. Tu nije dobro ni kada je ekonomski dobro.

Svjesni smo da je brak danas višestruko ugrožen. Egoizam i individualizam su opasne hridi na moru života, na kojima se danas razbija i nasukava svaki oblik zajedništva, a naročito bračno zajedništvo. Nažalost, u braku i obitelji ima pojava nasilja, fizičkog ali i ranjavanja duše. Poteškoća ima. Možda će ih biti i više, ali pitanje je kako se nosimo s poteškoćama. Jedno je sigurno: s Majkom Marijom, čije Uznesenje na Nebo danas slavimo, možemo rasti u veće zajedništvo. Stvoreni smo na sliku Božju, a brak je najizvrsniji znak – sakrament tog zajedništva. Bog je zajedništvo – sloga Oca, Sina i Duha Svetoga. Presveto Trojstvo nije tri „ja“, svako za sebe, nego tri puta „ja“ – svatko u svakome. Bez zajedništva negiramo bit svoga „ja.“ Nitko se ne može ostvariti sam za sebe, bez Drugoga i drugih. Bez zajedništva i solidarnosti, nenormalni smo. Nema nas. Nema ni braka ni obitelji, ni doma ni domovine. Sjećamo se one izjave: pakao – to su drugi, moj bližnji. Kažu da su u paklu jedni drugima okrenuti leđima. Opasnost je da bračni drugovi jedno drugom okrenu leđa, da im brak postane pakao – prokletstvo umjesto blagoslova i raja. Čovjek je osoba, a osoba dolazi od riječi „prosopon“, što znači „prema licu“, okrenutost i zajedništvo licem u lice. Stoga ne čine nam drugi, nego mi sami sebi, svojim egoizmom i individualizmom, stvaramo paka.

Pitamo se je li onih 466 razvedenih u Splitu prošle godine i drugih razvedenih u domovini Hrvatskoj imalo priliku čuti i razmisliti, te pokušalo nemoguće učiniti mogućim – spasiti svoj brak. Koliku su pomoć susreli u svojoj sredini ili su ostali sami, napušteni i bespomoćni. A možda je jedna riječ, jedan obični pohod i pogled mogao dati drugi ishod ovim dramama. A najveću pomoć svim bračnim drugovima u krizi jeste svi vi koji svjedočite radost života u zajedništvu bračne ljubavi. Na sreću nema izgubljenih slučajeva i nemogućih stanja. Pomirenje i praštanje ponovno okreću lice prema licu. S ruba, pa čak i iz ponora pakla bračnih odnosa, ovdje na zemlji moguće je izaći i doživjeti iznenađujući raj bračnog zajedništva. Koliki su supruzi rekli jedno drugom: hvala ti, ti si me spasila, ti si mi blagoslov. Spas je to za njih, za djecu, za dom i domovinu’, kazao je, među ostalim, mons. Barišić.