"Mlade visokoobrazovane ljude ne možete zadovoljiti plaćom od četiri tisuće kuna. Ni sama ne znam koliko je do sada profesora iz škole otišlo. Uzmu neplaćeno i više se nikad ne vrate."

Na cesti koja vodi do Iloka, najistočnijeg hrvatskog grada, zanimljiv je uzorak asfaltnih zakrpa raznolike kvalitete i starosti, zapravo, cijela cesta sastoji se od zakrpa i vapi za novim slojem asfalta. Iločani se godinama već nadaju izgradnji brze ceste. No ona godinama ne dolazi. Umjesto toga – Iločani odlaze. Nezaposlenost, niska cijena rada, nesigurnost radnog mjesta, sve su to uzroci zbog kojih napuštaju grad koji bi mogao biti biser Srijema.

Ilok je prvenstveno vinogradarski kraj. Od većih gospodarskih subjekata uz nadaleko poznate Iločke podrume tamo je i imamo malih privatnih vinarija s izuzetnim vinima kao npr. traminac i graševina.  Imamo i dvije tvornice tekstila, Iteks i Tiko, koje zapošljavaju par stotina, uglavnom žena. Postoji još i nekoliko vrhunskih ugostiteljskih objekata, obiteljskih gospodarstava i uglavnom poljoprivrednika,” kaže za Deutsche Welle o gospodarskim subjektima u Iloku, gradonačelnica Budimir, nestranačka osoba koja je čvrstim konsenzusom od oko 60 posto glasova prije pet mjeseci došla na čelo najistočnijeg grada u Hrvatskoj. Zatekla je praznu blagajnu, dugove i realitet da se ljudi iz Iloka ubrzano iseljavaju. Bez obzira na zatečeno stanje, odlučna je u stavu da nema mjesta za malodušnost.

Na zadnjem popisu stanovnika 2011. godine Ilok (sa Šarengradom, Babskom i Mohovom) je brojao oko 6.000 stanovnika, gradonačelnica (oprezno) procjenjuje da ih je sada oko 5.000. Iako je i to krajnje konzervativna procjena, činjenica jest da je i to ogromno smanjenje za tako malu sredinu koja ima niz problema od kojih su neki stariji od dva desetljeća.

Naime, nakon rata veliki dio industrije se nikad nije oporavio, a dobar dio ljudi izbjeglih 1991. se nikada nije vratio. Nakon što su se iscrpili u ponovnoj izgradnji svog života, naišla je skoro desetogodišnja ekonomska kriza poslije koje je ostalo malo mjesta za optimizam.

“Iseljavanje je trend u cijeloj Hrvatskoj. Kod nas je problem što smo imali depopulaciju za vrijeme rata. Drugi val iseljavanja se dogodio nakon povratka iz prognaništva, kada zbog slabijeg gospodarskog oporavka nije bilo posla. Ovaj posljednji val vidim samo kao pojavu koja se događala i drugim zemljama nakon ulaska u Europsku uniju,” kaže gradonačelnica koja se i sama nakon 12 godina “pečalbe” u Austriji ipak odlučila 2013. vratiti se u rodni grad. Dobar posao liječnice, godine “naknadnog” truda zbog nostrifikacije diplome i stažiranja, sigurnu egzistenciju i uloženo vrijeme zamijenila je za život u rodnom Iloku.

Neiskorišteni turistički potencijal

Ona smatra da je jedan od glavnih razloga koji tjera Hrvate iz cijele zemlje da isele niska cijena rada. “Moramo biti realni: nema tog demografskog modela koji bi mogao nadomjestiti ovakvih 20-25 godina unazad,” kaže gradonačelnica koja se ipak nada da je prvi val prošao i da će se pomalo smanjiti iseljavanje. No, napominje i da bi Republika Hrvatska trebala izdvojiti malo više za Slavoniju, Baranju i Srijem jer je tu situacija najgora i problemi su najveći, ali je isto tako svjesna da je to pitanje za neku višu politiku od one lokalne.

Nekretnine se prodaju u bescjenje, kuća od preko 90 četvornih metara s više od 500 kvadrata okućnice, priključena na vodovod, kanalizaciju, plin, struju, i s urednim vlasništvom, može postati vaša za 15.000 eura. Drugim riječima, radite li posao online ili ste u mirovini, volite prirodu i čisti zrak, Ilok je mjesto u kojem želite živjeti. No, Iločanima je dosadilo siromaštvo i nesigurnost. Vrtić košta 500 kuna – slično kao i u Osijeku ili Zagrebu, radna mjesta u tekstilnoj industriju su većinom na minimalnoj plaći od 2.600 kuna, a na pitanje o uvjetima rada, svi izbjegavaju odgovor.

Otišlo 500 obitelji

Renata Banožić, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice u Iloku, ima jedan od najboljih pregleda demografskih kretanja, kod nje, naime, sva djeca iz grada dolaze po knjige. Prema njezinim rječima, broj djece je manji za trećinu – najmanje. “Prošetajte gradom pa vidite hoćete li sresti majku s kolicima negdje?!”, kaže ravnateljica.

Ona sama je majka troje djece, i ona i suprug su zaposleni, nemaju egzitencijalnih briga kao većina Iločana, ali Renata Banožić se pita: “Kako da ja budem sretna, ako su svi oko mene nesretni?”

“U Iloku još imamo ljude koji nemaju tekuću vodu u kući. Svi koji su radno sposobni i koji su iole snalažljivi odavno su otišli. U zadnjih nekoliko godina otišlo je 500 obitelji s jednim ili dvoje djece”, priča ravnateljica knjižnice: “Mlade visokoobrazovane ljude ne možete zadovoljiti plaćom od četiri tisuće kuna. Ni sama ne znam koliko je do sada profesora iz škole otišlo. Uzmu neplaćeno i više se nikad ne vrate.”

Prema njezinoj procjeni, Ilok trenutno nema više od 3.000 stanovnika. Iako imaju hostel, hotel, nekoliko privatnih iznajmljivača i postoji značajan smještajni kapacitet, on je prema svemu sudeći neiskorišten.

Na pitanje, ima li nešto pozitivno u Iloku, Banožić samo rezignirano uzvraća proupitanjem: “Je li pozitivno što je sve u Bačkoj Palanci jeftinije?”

To je još jedna posebnost graničnih mjesta. U Srbiji se ne kupuje jedino kruh i mlijeko, a za sve ostalo se prelazi most preko Dunava jer su cijene s druge strane puno povoljnije. I usluge su jeftinije pa to dodatno ubija bilo kakvo pokretanje posla u Iloku. Posljedično – mnogi su zatvorili svoje radnje. “U Iloku nema mjesta na kojem možete kupiti cipele”, žali se ravnateljica knjižnice u razgovoru za Deutsche Welle.