Ako usporedimo opću atmosferu tijekom izbjegličke krize 2015. i ove koja se danas odvija pred našim očima odgovor na pitanje iz naslova bio bi: Nisu.

Kada čujemo naše političare i vidimo kako institucije brzo i učinkovito rade u pružanju zaštite ukrajinskim izbjeglicama pa se prisjetimo istih tih političara i institucija nakon 2015. onda bi odgovor na pitanje iz naslova opet bio: Nisu.

Kada razgovarate s ljudima koji su i tada i sada prvi priskočili u pomoć, za njih pak nema razlike. U njih dobrote ima za sve – bez obzira na boju kože, podrijetlo, jezik…..

Katerina i Mustafa imaju puno toga zajedničkog iako se nikada nisu upoznali. Oboje su s obiteljima pobjegli od rata i sigurnost našli u Hrvatskoj. I oboje jednako govore o svojim iskustvima.

“Ovdje su nas ljudi odmah primili. Ovdje u Varaždinu su nas svi prihvatili, ponudili pomoć. Svi nam žele dobro i hvala im puno na tome”, kaže Katerina Dergiljova koja je sa sinom, koji ima autizam, pobjegla iz Harkiva od svakodnevnog granatiranja.

Dok je njezin put do sigurnosti trajao tri dana, Mustafin je trajao tri godine. Sirija, kamp u Grčkoj i konačno Hrvatska. Kako je došao putem mehanizma preseljenja postupak dobivanja azila nije bio mukotrpan.

“Država mi je dala kuću, nakon dvije godine to je završilo, pa sam iznajmio stan, kod mene je bilo sve ok, sve ok, našao sam posao, četiri godine radim u moja firma, isti posao, ja sam zavarivač”, kaže nam Mustafa.

Mnogi nisu bili te sreće, mnogi koji su pobjegli iz država u kojima nominalno nema rata, ali ni života, našli su se na putu pendreka grčkih, hrvatskih policajaca na zidovima tvrđave Europe.

Jesu li zbog toga građani Europe rasisti?

Sociologinja Snježana Gregurović s Instituta za migracije i narodnosti smatra da nisu.

“Ljudi drugačije reagiraju kada je rat doslovce u susjedstvu, nego kada se to događa u zemlji koju prosječni građanin ne može locirati ni na karti pa se manje može poistovjetiti sa situacijom tamo”, razlaže razloge zbog kojih je danas atmosfera prema ukrajinskim izbjeglicama povoljnija nego što je to bila 2015.

Ako zamislimo da su 2015. i 2022. svojevrsne probe onda smo u tih sedam godina nešto i naučili, ali ne dovoljno. Klimatske promjene, posljedice kolonijalne politike europskih zemalja, vječne nesigurnosti – sve su to razlozi zbog kojih možemo očekivati da će sve više ljudi htjeti doći u Europu. Dok se ona nama ne čini savršena, za mnoge je ona ideal mira, blagostanja, poštovanja ljudskih prava. Sa svakom krizom vidimo koliko EU to uistinu jest. Ili nije?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.