Komšija Janko još je u srijedu sa svojom familijom otišao na Romaniju kazavši da ima nekog posla. Susjedu Nedžadu ostavio je ključ od stana da mu ga “za svaki slučaj pripazi”. Par godina kasnije vidio sam ga na srpskoj televiziji s puškom na Trebeviću i kokardom na glavi kako daje izjavu: “Ma nek dođu Amerikanci, i njih ćemo pobijediti!”

Ja sam u petak pobjegao sa šestog sata fizike. Kad me drugarica iz razreda pitala gdje idem, slagao sam da moram do rodbine u Bugojno. Tada 15-godišnja Nataša kiselo mi se nasmijala i rekla: “Neće ti ni tamo dugo biti mir”. Nisam uopće shvatio o čemu govori.

Fascinira me i danas da su neki naši susjedi i prijatelji znali da kreće rat i da su samo šutjeli. Rat je počeo u nedjelju.

Iznimka od tog pravila je burazov prijatelj iz specijalne jedinice MUP-a (“Vikićevi specijalci”) koji je mom bratu rekao da se sprema rat i neka ide, ako može, iz Sarajeva. Moj ga brat nije ozbiljno shvatio, a rat je započeo tako što su Srbi iz njegove jedinice preko noći iz baze specijalne policije u Krteljima otišli u staru bazu na Vraca i zapucali po Sarajevu.

Dok je moj Željko tih prvih dana rata branio grad i nas je usput naoružao. Dao nam je hekler i pušku pumpericu, onu za ubijanje medvjeda. Mi nismo imali pojma što bismo s tim. Mama, sestra i ja, bilo mi je 16 godina. Hekler smo dali Murisu, bratovom vršnjaku iz našeg haustora. Nekoliko dana kasnije pumpericu smo dali mužu moje rodice koji je živio u istoj zgradi. Računali smo da će on znati što će s tim, a i kad Srbi krenu na nas njegov je haustor prvi prema Lukavici. Bogme je znao što će s tim. Za nekoliko dana prebjegao je s puškom u Lukavicu i počeo pucati po Sarajevu.

Eto tako počinju ratovi. Prilično jednostavno. Sa susjedima, prijateljima i rodbinom koji odjednom počnu na vas pucati. I tek onaj jedan koji je na vrijeme upozorio brata, ali ga ne shvatite ozbiljno – jer kako bi i zašto, pobogu, sad odjednom svi oni pucali na nas?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.