Prijedlog zakona o osobnoj asistenciji na ovotjednoj sjednici Vlade resorni ministar Piletić predstavio je kao epohalni iskorak koji će donijeti sigurnost i pravo na socijalizaciju i bolji život osobama s invaliditetom. U Točki na tjedan gostovale su Laura Soče, 24-godišnja studentica teologije i Brigita Perković, 29-godišnja studentica programskog inženjerstva - obje osobe s invaliditetom.
Na pitanje o tome što bi rekla ministru Piletiću da mu ona mora argumentirati zašto joj treba osobni asistent, iako je njezina majka njen negovatelj, Laura kaže: “Moja majka je moj njegovatelj, ali ono što bih ja njega pitala – Pričate o socijalizaciji i integraciji, a konstantno nas sputavate. Vi nas dovodite do toga da mi 24 sata moramo biti prikovani sa svojim roditeljima. Pa gdje je tu razum? I mi bismo željeli svoj život. I mi bismo se željeli socijalizirati i integrirati u društvo, a ne da meni kao uspješnoj studentici mama sjedi na fakultetu”.
Brigita nam objašnjava kako je to izgledalo bez asistenta: “Dok nije bilo asistenta su me roditelji vodili na fakultet, brat me je vodio, i to smo gledali da se kojim slučajem ne bi desilo da on mora duže raditi taj dan da ja ne bi kasnila na fakultet, a i prijatelji su znali uskakati. Prihvatljivije je ako dođe asistent ili neka mlađa osoba jer nitko ne bi da je mama baš u blizini u tim godinama. Od 2016. godine imam asistenta i on je sa mnom četiri sata. Rekla bih da to nije dovoljno. Ima dana kada mi je potrebno duže, a ima dana kada mi je možda i dovoljno to. Ima dana kada si moram oduzeti satnicu da bih stavljala u dan kada mi je to jako potrebno”.
Laura ima asistenticu na osam sati: “Nije isto, s asistenticom možete pričati drugačije nego s mamom, imate različite teme koje ne možete pričati s mamom. Mama je tu uvijek za mene, ali nije isto bez asistenta. Ja funkcioniram užasno bez asistentice jer ona mi pomaže u svemu. Što se tiče čitanja i prilagodbe knjiga jer su neke u PDF-u pa mi ona to prebaci u Word ili mi čita ako ne može u Word. A gdje je ono slobodno vrijeme koje bih ja isto željela. Ja imam asistenticu na osam sati, ali i to je nedovoljno. Meni treba još jer neka na fakultet ode šest sati, što ćemo s ovih slobodnih sat vremena, to prođe u trenutku”, kaže Laura.
Na pitanje o tome koliko bi joj se promijenio život bez asistenta, Brigita odgovara: “Abnormalno bi mi se promijenio život jer bih se doslovno sve morala dogovarati s mamom, dok ovako sama planiram svoje vrijeme – odlazak na fakultet, na kavu, u shopping, doslovno sve sama planiram kada ću otići”.
U javnoj raspravi se spominjala i odredba da čak i one osobe koje imaju roditelja njegovatelja bi mogle dobiti asistenta iznimno uz dozvolu zavoda za socijalnu skrb na 22 sata mjesečno. Laura se pita: “Gdje su ostali moji dani na fakultetu. Koja je to država. Jako sam ljuta jer nas konstantno sputavate. – Mjesečno – Pa ne idemo mi na fakultet mjesečno. Idemo svaki dan i želimo svaki dan imati svoje slobodno vrijeme. I svaki dan želimo barem na tih osam ili četiri sata da i roditelji imaju vrijeme za sebe”.
Brigitini planovi su da bi željela upisati i diplomski: “Zapravo me ovaj zakon sputava u tome. Ako bude prihvaćen u ovom obliku za mene je to kočnica. Imam osjećaj da ovaj zakon koči nas mlade u našim ambicijama. Mi ćemo se možda u obitelji uspjeti sve dogovoriti, ali puno lakše bi bilo s asistentom”.
Laurin plan je nakon pete godine obrzovati se dalje: “Ako prođe ovaj zakon koji Vlada donosi, to bi bila tolika prepreka da bih ja trebala zarobiti mamu sa mnom – da nema svoj život, nego da ide sa mnom na fakultet. Ali ja neću odustati, ne samo zbog mene, nego zbog svih osoba osoba s invaliditetom, koje to zaslužuju”, ističe Laura pa dodaje: “Nadam se da će nas čuti. Poslušajte nas! Izdvojite vrijeme za nas. Imamo što za reći. Ja ne mogu ništa drugo reći nego da se nadam da će u našim institucijama proraditi ljudskost i razum jer ovdje se ne radi o nikakvom politikanstvu, nikakvom svjetonazoru nego o ljudskosti i tome da pokažu koliki su ljudi. Stoga mi ostaje jedino nada da će u njima prevladati razum”.
Brigita dodaje: “Definitivno smatram da bi se oni trebali staviti u našu kožu i prisjetiti se kako je njima bilo dok su bili mladi i dok su studirali i da bi trebali ponovno sjesti i razmisliti o svemu”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!