Pukovnik Hrvatske vojske Danijel Borović, umirovljeni vojni pilot, bio je gost Sandre Križanec u Novom danu N1 televizije. Borović je s našom urednicom razgovarao o obilježavaju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti koji se slavi u ponedjeljak, a prisjetio se i ratnih dana kada se Hrvatska branila od velikosrpske agresije.
Borović se nakon osnovne škole odlučio za pohađanje vojne škole jer mu obitelj nije mogla platiti obrazovanje u području koje ga je zanimalo. “Kad sam se već odlučio za vojnu školu, onda sam odlučio najviše što se moglo. Išao sam u gimnaziju u Mostaru, zatim na akademiju u Puli. Od naše cijele grupe, 150-180 ljudi, nas 19 je određeno za pilote MIG-ova. Išli smo godinu dana na obuku u Beograd, na obuku za MIG-21, koji je tada bio vrh vrhova”, prisjeća se. Nakon obuke u Beogradu, dobio je prekomandu u Bihać, na najtajniji vojni aerodrom gdje je ostao 10 godina kao pilot-lovac i instruktor mladim pilotima. Tu ga je zatekao i početak Domovinskog rata.
Rat se počeo “kuhati” u Sloveniji. Borović kaže kako se nije slagao s onim što se događalo pa je simulirao bolovanje. Kaznu zbog tog bolovanja nije dobio, ali nakon događaja u Sloveniji ljude se počelo distancirati prema nacionalnosti, zatražilo se izdvajanja Hrvata, muslimana i Slovenaca. “Tada nije bilo informacija kao danas. Nije bilo interneta i modernih tehnologija. Tada je bilo teško, bila je informacijska blokada, ljudima se u to vrijeme bilo teško snaći”, kaže.
Informacije o događajima u Hrvatskoj dobivao je do supruge, dok se još moglo telefonirati. Kada je mogao, čuo se i s drugim prijateljima pa je tako saznao i za raketiranje Varaždina u rujnu. “To su bili prekretni momenti koji su mi učvrstili volju da čekam pravi trenutak”, kaže.
Stvaranje HRZ-a
Borović je, kad je kucnuo pravi čas, uzeo avion i preletio u Hrvatsku. “Malo je takvih slučajeva. Nakon prvog preleta Rudolfa Perišina, bili smo cijelu karijeru zajedno, pooštrene su mjere, tajne službe, kosovci, svi su pratili, a fokus je bio na pilotima. Mi smo bili maknuti od letenja u to vrijeme. Kontakt prema Zagrebu je bio Slavko Hodak, Hrvat, u nekim kontaktima smo uspjeli doći na to da me nema namjeru razotkriti. Shvatio sam da on ima kontakte sa Zagrebom i da traže nekoga tko će preletjeti jer taj prvi avion nismo dobili, on je ostao u Austriji”, prisjeća se.
Borović kaže kako je cilj da Hrvatska dobije prvi borbeni avion kad bude međunarodno priznata.
“Očito da je diplomacija u tajnosti radila, ali nitko nije mogao pretpostaviti kad će se to dogoditi. Pitao sam nekoliko pilota Hrvata, ali svi su imali malu djecu pa sam na kraju rekao Hodaku da ću ja biti taj kad se ukaže prilika. Rečeno mi je da se pripremim za prelet jednog dana i tad smo prekinuli kontakt jedan s drugim. Morao sam se pripremiti na način da me ne otkriju. Uspio sam dogovoriti sa svojim komandantom da me ne planira jer nakon Perišina više nisam dobio let jednosjedom. Onda je prošla 1991. i krajem siječnja sam dobio taj let. Bili su to neobično dani, bilo je puno primirja pa se letjelo zbog obuke, u obuci ne smije biti prekida. Došao je taj drugi mjesec. Inzistirao sam da neću poletjeti dok mi ne zbrinu suprugu i sina. Problem je, nakon Perišina, bio to što ih nisam mogao poslati prije. Mi smo morali čekati zadnji trenutak i oni su imali samo dva sata prednosti da ih ta ekipa izvuče iz okruženja”, govori Borović objašnjavajući da su prepreke bile na sve strane. Supruga i sin su se uspjeli probiti, putovali su dva dana. Dva policajca su ih pokupila iz zgrade, autobusom su otišli preko Une, s pričom da je ona supruga nekog srpskog inspektora koja bolesno dijete vodi u Sarajevo jer u Bihaću ne pružaju tu uslugu.
Borović je pak za pola sata stigao iz Bihaća u Pulu. Imao je višemjesečni prekid u letenju jednosjedom i, prema pravilima, nije uopće smio letjeti sam. U Puli nisu znali kakav će avion doći, pista je bila uništena, komunikacije nije bilo jer su bile presječene žice i minirana pista. Plan koji su imali nije uspio. Borović se prisjetio i kako je na kraju sletio. “Kasnilo se s polijetanjem, umjesto da sletim u 17.20, ja sam krenuo u 17.33. Već je pao mrak, ali nema odustajanja. Kako god bude, moraš ići. Krenuo sam u neizvjesnost i sletio u nemogućim uvjetima. Kasnije su rekli da za takav podvig treba biti hrabar, oprezan, a pomalo i lud”, smije se. Zbog Borovićevog slijetanja, oglašena je i opća opasnost, ali, srećom, uspio je sletjeti na, kako kaže, crnu ploču. “Ludost je uopće odlučiti se za to. Samo četvorica pilota u cijeloj onom državi su preletjeli. Nitko drugi nije ni pokušao ništa napraviti. Ta četvorica su živjela u Bihaću, gledali smo se kroz prozor, to je ta priča stvaranja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva”, govori.
Borović kaže kako se po dolasku u Hrvatsku stavio na raspolaganje vojsci.
Optužnice iz Srbije
Zbog preleta je, govori, osuđen na 20 godina, ali nikada nije vidio ni optužnicu ni presudu. “Zbog toga nikad nisam mogao posjetiti ni Srbiju ni prijatelje u Bosni, nisam ni pokušavao”, kaže.
Iz Srbije je dobio optužnicu i zbog događaja na Petrovačkoj cesti, na kojoj, kaže nikad nije bio. “To su Srbi iskonstruirali neku optužnicu i to stoji već godinu i pol. Ni tu optužnicu nisam vidio jer je Hrvatska nije priznala. Onda su Srbi počeli neke sudske postupke, zadnji je bio u siječnju 2023. pa je sudac rekao da traži originalni dokument, oni su to valjda skinuli sa stranica Vlade. I odvjetnik je rekao da ne shvaća na temelju čega su ta četvorica odabrana… Da bi netko zapovjedio pilotima da gađaju civile… To je van pameti, tko bi to uopće išao zapovjediti”, govori.
Kraj karijere
Borovićeva karijera nije išla tijekom kojim se inače događaju stvari.
“Iz nekih razloga nisam bio podoban. Nisam se htio stranački angažirati, htio sam biti profesionalac u vojsci. Očito to nekima nije odgovaralo. Perišin i ja smo dobili čin bojnika, kasnije pukovnika. Perišin je poginuo, posthumno je dobio čin generala. Ja sam ostao pukovnik. Kad sam vidio da su me svi već ‘prešišali’, otišao sam u mirovinu. U normalnim vojskama, kad odlazite u mirovinu, dobijete čin više, to se zove časni otpust, ni tu mi nisu izašli u susret”, govori.
Rafalei
Kako izgleda današnje Hrvatsko ratno zrakoplovstvo? Borović kaže da je kupnja Rafalea korak naprijed.
“Dobro je da smo nakon više desetljeća došli u fazu da se nešto nabavi”, kaže. Dodaje da su i ranije rađene studije o tome što treba nabaviti koje su završavale u ladicama.
Biti pilot borbenog aviona je “vrh vrhova”, kaže Borović i dodaje da je oko 0,5 posto populacije u mogućnosti postati pilot. Usprkos gorkom kraju svoje pilotske karijere, Borović i dalje voli zrakoplovstvo pa je pozvao sve mlade da pokažu interes za to.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
#related-news_1
