Na mjestu kukuruzišta sagrađen je stadion veličine 110x70 metara, uz rekreacijsku zonu s atletskom stazom, dva igrališta za tenis i drvenim natkrivenim tribinama za 1090 gledatelja.
Uredili su ga čelnici Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK), nakon što su od nadbiskupa Antuna Bauera dobili zemljište u povoljan zakup na šest godina.
Nogometni klub Građanski, kojeg je NK Dinamo sljednik, u to doba nije imao vlastiti dom. Prvi trening odradili su na igralištu na Tuškancu, i to godinu dana prije izgradnje HAŠK-ova stadiona.
Gradio se 23 godine
Zbog velikih sportskih uspjeha koje Građanski postiže s godinama uprava kluba odlučuje se zadužiti kako bi sagradili vlastito igralište.
Čine to na zemljištu u Koturaškoj, na mjestu današnje zgrade HEP-a, a novoizgrađeno igralište 19. listopada 1924. otvara predsjednik HSS-a Stjepan Radić.
Na svoju će današnju adresu u Maksimiru igrači Građanskog preseliti 1948. godine, i to ne više pod tim imenom, već kao Dinamo.
Završetkom Drugog svjetskog rata i uspostavom nove države Građanski je raspušten, a sva imovina oduzeta.
Te 1945. godine najpoznatiji predratni zagrebački nogometni klub mijenja ime u Dinamo, a tri godine kasnije sele se na Maksimir jer je ukinut i matični klub tog igrališta – HAŠK.
“U Dinamo prelazi trener i dvanaest igrača Građanskog, nasljeđuju čak i navijače, tzv. Purgere, koji istim žarom prate njihove utakmice” – govori za Večernji list Antonio Jurčev, autor monografije o povijesti maksimirskih naselja “Od Željezničke kolonije do Ravnica”.
Maksimirski stadion Dinamova je kuća, dakle, postao tek 37 godina od osnutka. Maksimirski stadion upao im je taman u vrijeme dok su tražili novu lokaciju jer je igralište u Koturaškoj postalo neadekvatno.
“Maksimir je odlična lokacija jer je to naselje kolijevka zagrebačkog sporta. Na obližnjem jezeru u parku bilo je i prvo klizalište u gradu, tamo je 1923. odigrana i prva vaterpolska utakmica, bili su tamo i golf-tereni. Odmah preko puta parka postojalo je i drveno biciklističko trkalište-velodrom, ali i Sokolski stadion”, govori Antonio Jurčev dodavši da bi bila šteta da se ta tradicija prekine.
I prije nego se današnji stadion izgradio razmatrala se druga lokacija nešto niže od sadašnje.
“Trebao je biti između ulice Svetice i tadašnje Jakićeve, žile kucavice naselja, popularno zvane i Korzo. U današnjim omjerima to bi bilo otprilike na mjestu bazena Svetice”, kaže Jurčev. No i od toga se odustalo zbog neriješenih imovinskih odnosa.
“Trenutačni prostor bio je ujedno i najlošije i najnepovoljnije urbanističko rješenje jer je igralište bilo okruženo ogradama, susjednim zgradama i ulicama, stoga je svaki daljnji građevinski zahvat nužno zadirao u okolne građevine i tuđa zemljišta”, kaže Jurčev.
Već 1946. godine na stadionu je uređeno novo travnato nogometno igralište i 400 metara duga kružna atletska staza, a oko cijelog igrališta podignuta je visoka drvena ograda.
Ta se godina smatra početkom izgradnje stadiona, a da bi dobio današnji izgled, trebalo je nekoliko faza i čak – 23 godine.
Intenzivni radovi na izgradnji tribina počeli su 1953. Prvo je podignuta zapadna, pa sjeverna, potom istočna, da bi južna tribina bila dovršena 1969. godine.
Djelo arhitekata Vladimira Turine i Franje Neidhardta te konstruktora Eugena Erlicha rekonstruirano je za Univerzijadu 1987. godine, iako ne u potpunosti, a s radovima se počelo i dvijetisućetih, no ni tada nisu dovršeni.
Trn u oku Zagrepčana
Stadion je u međuvremenu zbog svog derutnog stanja postao trn u oku Zagrepčana, a brojni su hrvatski nogometaši i funkcioneri govorili da je sramota na kakvom zdanju igra hrvatska reprezentacije.
No, početkom ove godine svečano je potpisan sporazum između Grada Zagreba, Vlade i Crkve kojim se konačno, nakon 27 godina procesa i pregovora, otklonila velika zapreka na putu gradnje novog stadiona u Maksimiru.
Parcela na kojoj se dijelom nalazi maksimirski stadion, a bez koje rušenje starog i gradnja novog zdanja ne bi mogla ni započeti, oduzeta je Katoličkoj crkvi 1945. godine, a 1997.
Crkva je zatražila naturalni povrat nekretnine, odnosno zemljišta.
Ovim sporazumom Crkva je odustala od zahtjeva za povrat i oko 300 tisuća kvadrata predala u posjed Gradu Zagrebu, a zauzvrat Vlada Republike Hrvatske obvezala se da će u sljedeće dvije godine osigurati lokacije za izgradnju ili rekonstrukciju deset crkava ili drugih objekata Katoličke crkve u Zagrebu.
Međutim, ovaj je sporazum tek jedna lasta koja ne čini proljeće, štoviše do novog Maksimira treba preživjeti još jednu sibirsku zimu prepunu birokracije i procedura.
Stadion na Maksimiru neće se moći početi ni rušiti prije kraja 2025. i to u idealnom scenariju.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare