Nakon što su građani i ekološka udruga Eko Karašica počeli prosvjedovati zbog smrdljivog zraka u Belišću, pokazalo se da je lokalna industrija za proizvodnju papira ugovorila posao prerade otpadnog mulja s tvrtkom Livit u vlasništvu bivšeg ministra gospodarstva i predsjednika HNS-a Ivana Vrdoljaka, a istraživanje do "korijena" projekta otkriva da je tvrtku osnovala Energia Naturalis u vlasništvu Pavla Vujnovca i potom je ubrzo prepustila Vrdoljaku koji je u vrijeme dogovaranja posla u Belišću bio i savjetnik gradonačelnika Belišća, Dinka Burića.
Posljednje službeno mjerenje kvalitete zraka koje je naručio Grad Belišće za razdoblje od 6. do 20. ožujka ove godine, na lokaciji “odlagalište Staro Valpovo”, utvrdilo je da su vrijednosti amonijaka i merkaptana bile ispod graničnih vrijednosti, ali je zato sumporovodik u ta dva tjedna u čak 17 termina mjerenja bio iznad dopuštenih granica, a za orijentaciju – u cijelih godinu dana je dopušteno 24 prekoračenja.
A kako se te službene brojke osjećaju u stvarnosti?
“Ovisno o vremenskih uvjetima, smrdi jače ili slabije. Ponekad je smrad neizdrživ, izbezumljuje, tjera nas da držimo zatvorene prozore, djeca se ne mogu igrati na otvorenom…”, tako nam opisuju oni koji žive blizu lokacije na kojoj se mjerilo. “Sumporovodik je bezbojan, otrovan plin, s karakterističnim mirisom trulih jaja”, predstavljaju u udžbeniku taj famozni H2S, kemijski spoj koji već dugo izbezumljuje stanovnike Belišća i Valpova, gradića usred Slavonije, posebno one koji su bliže pročištaču otpadnih voda u vlasništvu tvornice za proizvodnju papira, DS Smith. Iz pročišćivača voda izlazi i industrijski mulj koji nastaje pri proizvodnji papira, ali i komunalni mulj iz gradske komunalne mreže – jer u Belišću još nisu izgrađena dva pročišćivača za svaku vrstu otpadnih voda zasebno.
A tu su i pogoni tvrtke Livit, na parceli lokalnog komunalnog poduzeća Kombel, koja se bavi preradom mulja. Radi se o masi, laički rečeno, krcatoj kemikalijama koja nastaje u industrijskom procesu, koju se ili uništava, obično spaljuje ili obrađuje, odnosno, pokušava pretvoriti u koristan, neštetan materijal. I to zbrinjavanje je, dakako, unosan posao.
Danas se zbrinjavanje mulja plaća od 120 do 150 eura po toni, a upravo u belišćanskoj tvornici papira, DS Smith, nastaje i najveća količina takvog mulja u Hrvatskoj. U lokalnoj eko udruzi, Eko-Karašica, saznajemo brojke: u Belišću nastaje oko 25 tisuća tona godišnje, odnosno 60 do 65 tona mulja dnevno. Za komparaciju, čak i u Zagrebu nastaje manje, 55 tona takvog mulja dnevno.
Građani Belišća su se zbog zabrinutosti za to što izlazi u otpadnim vodama iz industrije papira i zbog kvalitete zraka koji udišu organizirali još 2013. godine u eko udrugu, tražili su odgovore, tražili su mjerenje kvalitete zraka, 2021. godine su održani i prvi prosvjedi, jer se uz smrad iz pročišćača voda “nadogradio” i smrad iz pogona Livita, ali i lokalna vlast i predstavnici industrije nastojali su ih umirivati obećanjima da će se donijeti rješenja, ali pomaka – nema. Zapravo se, smatraju, sve više kompliciralo. I sve više smrdi. Iz udruge smatraju da mulj koji se skladišti oko pogona tvrtke Livit, pomiješan i industrijski i komunalni, nije stabiliziran na odgovarajući način, da tek tu “odležava” i da je to tajna širenja smrada. Inspektoratu su slali i fotografije rasutog mulja koji nije bio prekriven nikakvom zaštitom.
No, nasuprot njih je cijelo klupko politike i biznisa i svi redom izbjegavaju utvrditi i imenovati odakle točno smrdi i tko je za to odgovoran.
Misterij porijekla smrada
Danas je DS Smith u Belišću u vlasništvu međunarodne korporacije, DS Smith Packaging South East GmbH, sa sjedištem u Austriji, no Upravu čine domaći menadžeri (Ana Soldo i Toni Bilić), a mulj obrađuje tvrtka Livit sa sjedištem u Zagrebu, u vlasništvu Ivana Vrdoljaka, bivšeg ministra gospodarstva i predsjednika HNS-a.
Posao u Belišću vodi direktor, voditelj postrojenja na terenu, Damir Sebenji – i on na upit N1 kategorički tvrdi da njihovo postrojenje nipošto nije izvor “neugodnog mirisa”, da tvrtka nikada nije kažnjena zbog širenja neugodnog mirisa, da Grad Belišće redovno provodi mjerenja kvalitete zraka te da nema “nedozvoljenih odstupanja koja bi se pojavljivala više od dozvoljenih granica ponavljanja”. Neobična interpretacija podatka da je u dva tjedna čak 17 puta bila prekoračena vrijednost sumoporovodika, a u cijelih godinu dana bi se smjelo prekoračit samo 24 puta.
Sebenji također naglašava da se neugodan miris pojavio davno prije izgradnje njihovih postrojenja u Belišću, da je postrojenje izgrađeno u neposrednoj blizini komunalnog odlagališta otpada, da ima sve potrebne dozvole za rad te da je “izgrađeno po najvišim standardima zaštite okoliša”. Priložene su i fotografije postrojenja u kojem je, kažu iz tvrtke, “sve kompjuterski vođeno”.
A kako se uopće tvrtka bivšeg iznimno utjecajnog ministra koji je ostavio neizbrisiv trag na energetskoj slici Hrvatske našla u Belišću?
Industrija papira u Belišću ima dugu povijest, a lokalni političari obično su bili na strani moćne industrije koja donosi prosperitet kraju. Bivši gradonačelnik, Zvonko Borić, odustao je 2012. godine u nejasnim okolnostima od kupnje aparata za mjerenje kakvoće zraka, a 2013. godine nasljeđuje ga novi gradonačelnik, Dinko Burić, bivši visokorangirani političar, jedno vrijeme i saborski zastupnik HDSSB-a, stranke koju je u Osijeku osnovao Branimir Glavaš, kontroverzni političar i zapovjednik obrane kojem se još uvijek sudi za ratni zločin. Dinko Burić je u međuvremenu postao nezavisan političar i sada je već treći put izabran za gradonačelnika Belišća.
Vrdoljak – Burićev savjetnik za gospodarstvo
Po svemu sudeći, upravo je Burić bio karika za spajanje Belišća, industrije papira DS Smith i privatne tvrtke bivšeg ministra Vrdoljaka. Znali su se još iz Osijeka, gdje su obojica bili vijećnici u Osječko-baranjskoj županiji, a kontakt očito nije uspjela narušiti ni pripadnost na prvi pogled različitim ideološkim grupacijama. Zanimljivo je da su uoči parlamentarnih izbora 2020. godine pokušali i politički zajedno nastupati: HNS je tada pokušao udahnuti život stranci osnivanjem tzv. Slavonskog pokreta u kojem su se HNS-u pridružili i neki lokalni političari pa i Dinko Burić iz Belišća. No nisu požnjeli nikakav uspjeh na izborima.
U tom trenutku je Vrdoljak već imao “gažu” u Burićevom Belišću. Naime, 2019. godine bio je i član Savjeta za gospodarstvo Grada Belišća. Upravo u vrijeme kada se povela rasprava kako rješavati narastajući problem mulja. Na žalost, do zaključenja teksta nam nisu stigli odgovori iz Grada iz kojih bismo saznali i je li ta “gaža” bila plaćena, honorirana ili se radilo o volonterskom odnosu. Doduše, sudeći prema budućem raspletu, što god da je bilo – urodilo je financijskim plodom.
Bila je to godina u kojoj je Ivan Vrdoljak još bio predsjednik HNS-a, stranke koja je bila bitan koalicijski partner HDZ-a, a u Plenkovićevoj vladi imao je i ministra (Predraga Štromara na mjestu ministra graditeljstva), ali po svemu sudeći već se pripremao i za novi poslovni zamah. Kao član Savjeta za gospodarstvo općine Belišće sigurno je bio u prilici savjetovati gradonačelnika Burića i oko mogućih rješenja za zbrinjavanje otpadnog mulja, a gradonačelnik Burić je u jesen 2019., na 26. sjednici Gradskog vijeća, objavio vijećnicima zanimljiv plan.
Burić je vijećnicima dao na razmatranje i usvajanje prijedlog Odluke o utvrđivanju od posebnog interesa za gospodarstvo grada Belišća rješavanje okolišne problematike zbrinjavanja mulja koji nastaje u procesu proizvodnje papire iz starog papira u tvrtki DS Smith Belišće. Gradonačelnik je tom prilikom obrazložio vijećnicima da je “tijekom prve polovice godine u pitanje došlo produženje okolišne dozvole” tvrtki DS Smith – za koju je bilo nadležno tadašnje Ministarstvo zaštite okoliša i energetike – zbog mulja.
“Neizdavanje novog Rješenja o okolišnoj dozvoli tvrtki DS Smith, direktno ili indirektno, postalo je objektivna prijetnja daljnjem nastavku, a time i uopće nastavku rada ove tvrtke te dovođenje u pitanje sudbine gotovo 400 radnih mjesta ljudi zaposlenih u ovoj tvrtki”, navedene su u zapisniku riječi gradonačelnika Burića.
Ukratko, problem privatne tvrtke koja unatoč dobrim poslovnim rezultatima nije uspijevala ili nije željela sama uložiti u zadovoljavanje ekoloških standarda, gradonačelnik je predstavio kao problem lokalne zajednice, kao prijetnju za radna mjesta, a odmah je naveo kako postoji i rješenje.
“Radi se o tehnologiji koja mulj pretvara u građevinski materijal. Uvjet je da treba ishoditi od Ministarstva državne imovine suglasnost na Rješenje o prijenosu prava građenja u korist Kombela d.o.o. i buduće partnerske tvrtke”, rekao je Burić.
Dakle, umjesto da kao gradonačelnik potakne privatnu tvrtku da sama riješi problem ekološkog zbrinjavanja mulja – ili da sama angažira izvođača za taj posao, gradonačelnik se odlučuje aktivno uključiti i “srediti” da se na državnoj zemlji omogući izgradnja pogona za zbrinjavanje mulja lokalnom komunalnom poduzeću – Kombel – i “budućem partneru”.
U tom zapisniku se, doduše, kao partner spominje tvrtka “Moon stone”, a jedan od vijećnika, Dragan Anočić (HDZ) pitao je kako je moguće da gradska komunalna tvrtka preuzima na sebe takvu obavezu i kako je moguće da se kao partner navodi tvrtka “o kojoj se ne može naći ništa na internetu”, a pitao je i gradonačelnika zašto mulj predstavlja kao posve neopasan. Burić je potom ustvrdio da je “studija tvrtke ovlaštene od Ministarstva zaštite okoliša” ustvrdila da “to nije opasno za okoliš kao ni za zdravlje ljudi”. A što se tiče angažiranja Kombela rekao je da “vjeruje da će od navedenog biti i financijske koristi za Kombel i u budućnosti”.
Projekt kraljevskog akademika Bednjičkog
Gradonačelnikova većina je glatko izglasala Odluku i 2020. Kombel počinje graditi na državnom zemljištu pogone, no misteriozno nestaje tvrtka “Moon stone” koja se provlačila kroz zapisnike Gradskog vijeća. O njoj se danas može naći da je registrirana u Luxembourgu (kao Moon Stone International Investment S.A.), a od od 2015. do 2018. godine član Uprave je bio Ivan Bednjički, kasnije član uprave druge luksemburške tvrtke, Praimgest S.A..
No, nema sumnje da je Ivan Bednjički bio prezenter ideje i da je ona nastavila svoj “život” kroz druge tvrtke. Danas se on predstavlja kao suradnik tvrtke Livit i ističe titulu “akademik” jer je član – Srpske kraljevske akademije nauka i umjetnosti, a među svojim referencama izdvaja i da je 2013. godine dobio nagradu Ruske Federacije. Valja napomenuti da Kraljevska akademija nije službena srpska akademija, SANU, nego jedna alternativna inačica osnovana u spomen na srpsku monarhističku tradiciju.
Projekt Ivana Bednjičkog iz “Moon stone” nastavio je, dakle, živjeti kroz domaće tvrtke. Prvo je registrirana tvrtka Eko Livit d.o.o., a kasnije se ona transformira u Livit. Prva je tvrtka bila u vlasništvu tvrtke Energia naturalis d.o.o., tvrtke čiji je vlasnik Pavao Vujnovac, a kao direktori su bili upisani Sabina Škrtić, Ivan Vrdoljak i Srećko Ferenčak, i to je bila nesumnjivo zanimljiva kombinacija jer su se pod istom kapom našli dugogodišnji kreatori politike HNS-a i poduzetnik čiji je uspjeh u energetici, na uvozu plina, posebno procvao upravo u vrijeme dok je ministar bio Ivan Vrdoljak. A onda su Energia naturalis i Sabina Škrtić ubrzo nestali iz strukture tvrtke. U siječnju 2021. tvrtka Eko Livit postaje samo Livit, kao jedini vlasnik upisuje se Ivan Vrdoljak i započinje posao obrade mulja.
Tvrtka Livit 2022. godinu završila je sa 7,7 milijuna kuna prihoda, ali i nešto više od 9 milijuna rashoda pa je zaključno završila s otprilike dva milijuna gubitka.
Sebelji: “Rezultat naše prerade je građevni materijal”
Damir Sebenji, direktor Livita koji vodi pogone na terenu, u pisanim odgovorima na upit N1, danas međutim, interpretira odnos tvrtke Livit i lokalnog komunalnog poduzeća, Kombel, značajno drugačije nego što je to bilo najavljivano vijećnicima kada je trebalo dići ruke za preuzimanje državnog zemljišta. Nije nam jasno odgovorio tko je izgradio pogon, ali je naveo da Livit plaća najam zemljišta.
“Naše postrojenje je izgrađeno na lokaciji komunalnog odlagališta otpada i za to imamo Ugovor s tvrtkom Kombel o najmu zemljišta, na smetlištu, površine 1 ha, i za to tvrtki Kombel plaćamo 10 tisuća eura mjesečno”, stoji u odgovoru i dodano je da lako možemo provjeriti da se danas u Slavoniji za taj iznos može kupiti jedan hektar vrijednog zemljišta koje nije na smetlištu.
Iako je gradonačelnik Burić vijećnicima objašnjavao da se treba omogućiti lokalnom poduzeću Kombel da se uključi u posao zbrinjavanja mulja, iz Livita sada tvrde da Kombel nema ništa s time, odnosno, da im samo iznajmljuje zemljište, a oni imaju direktan ugovor s tvrtkom DS Smith.
“S tvornicom DS Smith tvrtka Livit ima sklopljen ugovor za obradu i preradu mulja”, piše direktor Sebenji i kategorički tvrdi da oni nigdje ne odlažu nestabilizirani mulj, nego ga obrađuju i prerađuju u postrojenjima prema licenci Luxverte Tehnologies od koje su i kupili postrojenja, a takva tehnologija se još može naći i u Sloveniji. Radi se o tehnologiji koju je osmislio i zaštitio licencom upravo ranije spominjani Ivan Bednjički, akademik Srpske kraljevske akademije, rodom iz Celja, “sa stručnim obrazovanjem iz područja rudarstva i geotehnologije”, koji posluje i u Hrvatskoj, preko tvrtke Livium.
“Rezultat naše prerade je kompozitni građevinski materijal, a ne mulj, za koji posjedujemo hrvatsku tehničku ocjenu HTO 21/002 koju nam je nakon opsežnih ispitivanja dodijelio Institut akreditiran od strane RH“ te da se taj materijal može potpuno slobodno upotrebljavati u “prostoru za namjene navedene u HTO-u”.
Sebenji tvrdi da je njihov način prerade neopasnog otpada odličan primjer kružnog gospodarenja otpadom kako to i nalažu hrvatski zakoni i direktive EU-a. Pojasnio je, također, da oni “kompozitni građevni materijal do skidanja statusa otpada” odlažu na njihovom “privremenom odlagalištu koje je ograđeno ogradom i zemljanim nasipom, a cijeli prostor je zaštićen nepropusnom PVC folijom, kako je to inspekcija i konstatirala”.
Sebenji izdvaja prekršajni nalog od 26. listopada 2022. u kojem se, prema njegovoj interpretaciji, vidi da nisu kažnjeni zbog nikakvih loših mirisa i onečišćenja već zbog formalnih razloga. Radi se o utvrđivanje činjenice da nisu evidentirali “neopasni otpad” kako je to predviđeno nadležnim propisima, a sada će to biti riješeno jer je upravo Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja donijelo Pravilnik o ukidanju statusa otpada – koji je kasnio godinu dana.
Livit: “Na piku smo zbog pritiska konkurencije”
Iz Livita tvrde da mnogi drugi gradovi u Hrvatskoj pa i Zagreb, odlažu mulj u zoni pročistača voda i na zemljištu bez ikakve zaštite “i nikome ništa”, a njih se, kažu, stavlja na pik zbog “pritiska konkurencije”, no naglašavaju da će sada, nakon donošenja Pravilnika njihov “kompozitni građevni materijal” imati formalni status te će ga moći prodavati za “protupoplavne nasipe, za prekrivanje lakše opterećenih puteva, za dnevnu prekrivku na komunalnim odlagalištima otpada…”.
Na upit koliko im je ukupno Inspektorat za zaštitu okoliša “ispisao” kazni, odgovoreno nam je da su prema prekršajnom nalogu iz listopada prošle godine platili kaznu od 800 eura te da su dobili još dvije kazne, jednu od 4800 eura, a drugu od 13.300 eura – ali na te kazne su uložili žalbe.
No, iz odgovora Inspektorata saborskom Odboru za zaštitu okoliša, na predstavku ekološke udruge i građana, dobiva se i “druga strana” slike o postupcima obrade mulja pod kapom tvrtke Livit. U proteklih godinu dana, nakon prijava građana i udruga zbog širenja neugodnog mirisa, Inspektorat je proveo sedam nadzora, a u listopadu i prosincu 2022. godine su izdana dva rješenja i dva prekršajna naloga.
“U listopadu 2022. godine tvrtki Livit d.o.o. je rješenjem naređeno sprječavanje pojave neugode uzrokovane mirisom u obavljanju postupka gospodarenja otpadom na način kako je to određeno Dozvolom, odnosno Elaboratom koji je sastavni dio Dozvole, a početkom prosinca 2022. godine izdano je rješenje kojim je naređeno uklanjanje otpada ključnog broja 19 12 12 nastalog obradom otpadnog mulja i pepela uskladištenog na lokaciji protivno Dozvoli u roku od 60 dana. Po naredbi inspekcijskog rješenja iz listopada 2022. godine tvrtka je postupila na način da koristi mikrobiološki preparat za uklanjanje neugodnih mirisa, a na inspekcijsko rješenje iz prosinca 2022. godine uložena je i žalba i ona je na razmatranju u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja”, naveli su u odgovoru Inspektorata koji je upućen saborskom Odboru.
A tu je i napisano da je Inspektorat, kada je 17. veljače ove godine, kontrolirao izvršenje rješenja iz prosinca prošle godine – utvrdio da rješenje nije izvršeno, odnosno, da je “otpad nastao obradom otpadnog mulja i pepela i dalje skladišti na lokaciji, da je na istoj uskladišteno 3.698 tona obrađenog otpadnog mulja”, te da se on dalje odvozi – kao građevni materijal.
Ispektorat traži akciju zbog “dodijavanja mirisom”
Iz istog izvješća saznajemo da je gradonačelnik Belišća, Dinko Burić, na “pisani zahtjev” Inspektorata proveo mjerenja kakvoće zraka zbog “dodijavanja mirisom”, a tu su i rezultati.
“Mjerenja uz uređaj za pročišćavanje otpadnih voda dovršena su i prema rezultatima dobivenim tijekom trajanja mjerenja na ovom području zabilježeno je 75 prekoračenja satnih graničnih vrijednosti za sumporovodik, dok su koncentracije ostalih onečišćujućih tvari bile u okviru dopuštenih”. Dakle, 75 prekoračenja, a godišnje smije biti – 24. Zbog toga je zrak u Belišću ocijenjen zrakom druge kategorije kvalitete.
“Na području uz odlagalište otpada tvrtke Kombel i pogon tvrtke Livit prema podacima iz do sada tri provedena mjerenja zabilježena su 22 prekoračenja satnih vrijednosti sumporovodika”, napisali su 2. ožujka iz Inspektorata, a onda je uslijedilo još i mjerenje s kojim smo započeli tekst.
“Obzirom na onečišćenje zraka sumporovodikom iznad dopuštenih vrijednosti i druge kategorije zraka Grad Belišće sukladno odredbama Zakona o zaštiti zraka ima obavezu donijeti akcijski plan za poboljšanje kvalitete zraka”, napisano je u odgovoru Inspektorata. Radi se o Zakonu koji dopušta i odlučnije postupanje prema onečišćivaču pa i obustavljanje “aktivnosti koje pridonose riziku prekoračenja”, ako je – onečišćivač poznat. Također, “onečišćivač je dužan provesti i financirati mjere za smanjivanje onečišćena zraka utvrđenih u kratkoročnom akcijskom planu”.
Ali u slučaju Belišća svi ovi nasuprot građana i udruga odlučno izbjegavaju utvrditi odakle točno smrdi, odnosno, odakle dopire taj nesnosni sumporovodik.
Iz Grada Belišća nam je nakon tjedan dana od poslanog upita odgovoreno da je gradonačelnik na bolovanju, no nitko drugi nije odgovorilo na pitanja koja se tiču funkcioniranja Grada. Pitali smo i o rezultatima mjerenja kvalitete zraka i o tome što bi Grad mogao i morao učiniti, ali i o poslovnom aranžmanu s tvrtkom bivšeg ministra Vrdoljaka, odnosno, je li suradnja gradonačelnika Burića i ex ministra Vrdoljaka bila presudna oko ulaska tvrtke Livit na područje Belišća. A možda i danas utječe na oklijevanje gradske vlasti kada treba odlučnije rješavati problem onečišćenja zraka.
Upite o problemu zbrinjavanja mulja i odnosu s tvrtkom Livit uputili smo i tvrtkama Kombel i DS Smith, no, do zaključenja teksta, nismo primili odgovore.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare