Koliko se često u današnje užurbano vrijeme osvrnemo oko sebe i vidimo li ljude kojima treba pomoć? Koji nažalost nakon punog radnog vijeka umjesto u toplom domu ili na izletima, stoje u redovima za pučku kuhinju. A brojke ne lažu. S tim da su zbog porasta životnih troškova na rubu i mnoge obitelji koje žive od malih plaća. Iz dana u dan takvih je ljudi sve više.
Redovi pred pučkim kuhinjama sve su duži posljednjih mjeseci. Na Sveti Duh u Zagrebu korisnici dolaze i nekoliko sati ranije kako bi bili prvi kada u podne krene podjela ručka.
“Mi smo dvije godine bili na 400 obroka ili otprilike 400 i koji obrok više koji smo ovdje pripremali. I evo u zadnjih možda dva mjeseca primjećujemo da smo sad prešli i tu brojku. Znači, već sad idemo prema 450 do 500 obroka. Tako da, zaista, potrebe su velike, sve je poskupjelo. Dakle, itekako to primjetimo, iz nekakve neposredne komunikacije s ljudima koji ovdje dolaze”, kaže nam Vladimir Vidović, voditelj Pučke kuhinje na Sv. Duhu.
“Vrijeđa me kad kažu da mirovine rastu”
S jedne strane grada dolazi Biserka, a s druge njezina najbolja prijateljica Nada. Obje u mirovini, obje u osmom desetljeću, a obje bi bile gladne da nema pučke kuhinje.
73-godišnja Biserka objašnjava: “Ne mogu reći da me na ovo natjerala neimaština, nego minimalne mirovine. Ja sam na minimalnoj mirovini. Vrijeđa me jako kad kažu da mirovine rastu jer mirovine ne rastu u tom smislu kako oni najavljuju i govore. To nema veze s vezom.”
Radila je i Nada, nije niti sanjala kako će jednoga dana čekati pred vratima pučke kuhinje:
“Nije toliko siromaštvo, nego je najedanput šok bio. Dijete sam imala invalida, i to teškog invalida. Bilo je nepokretno potpuno. I dijete mi je umrlo sa 21 godinu, nakon toga je muž umro, roditelji umrli. I s djetetom sam svakako i četiri sata sam radila, i sve, i dobila minimalnu mirovinu s punim radnim stažom.”
Ugrožene brojne skupine
Obje umirovljenice spadaju u kategoriju takozvanih novih siromašnih, a osim umirovljenika ugrožene su i druge skupine društva.
VEZANE VIJESTI
Zoran Šućur, iz Studijskog centra socijalnog rada, rekao je: “Primjerice zaposleni. Ako vi znate da je netko zaposlen u punom radnom vremenu, teško možete zamisliti da bi se on trebao nositi s problemom podmirenja najosnovnijih potreba. Ili se suočavaju neke druge skupine, npr. obitelji s djecom. Poglavito u razdobljima ekonomskih kriza i recesija zbog činjenice da roditelji mogu ostati bez posla ili da dolazi do stagnacije ili pada njihove zarade ili plaća.”
Ove skupine često su nevidljive u društvu kad govorimo o siromaštvu, a u isto vrijeme ponovno se javljaju neki oblici siromaštva za koje smo mislili da su nestali.
“Primjerice beskućništvo. Ili problem da zadovoljite potrebu za ishranom i o tome nam svjedoče upravo i ovi podaci o povećanju broja osoba koje se koriste pučkim kuhinjama ili ostvaruju pomoć od državnih ili nekih drugih nedržavnih institucija, karitativnih i tako dalje”, ističe Šućur.
Prema nekim izračunima samac samo za hranu na mjesečnoj razini treba oko 1.300 kuna. Pa kad se uzme u obzir da s plaćama ili mirovinama koje su manje od prosjeka treba prehraniti cijelu obitelj i podmiriti druge troškove, nije teško zaključiti kako to izgleda.
Vidović naglašava: “Takvih osoba u zadnje vrijeme imamo najviše koji nam ovdje dolaze i s one ljudske strane pa i duhovne strane, to je i nekako najteže promatrati. Radi se o osobama koje su marljivo radile cijeli život i sad su prisiljene dolaziti ovdje. Stid koje osobe osjećaju kad dolaze ovdje je porazan za nas kao čovječanstvo.”
A raditi se mora, čak i ako to znači da ćemo u smiraju života, kao i ovi ljudi, čekati pred pučkom kuhinjom za topli obrok.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare