Na papiru svašta, u životu ništa. Bezbroj puta govorili smo u Točki na tjedan o, zdravom razumu teško dokučivim, svakodnevnim preprekama s kojima se suočavaju djeca s posebnim potrebama i njihovi roditelji. Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Kao da su nevidljivi.
Ovo je Ante Mikulić. Ima 6 godina i Cornelia de Lange sindrom, rijetku genetsku bolest. Rođen je bez šaka, ne govori, ne hoda. Iako je riječ o djetetu s najtežim, dakle 4. stupnjem oštećenja, Ante na teret HZZO-a, ima pravo na jednu jedinu rehabilitacijsku terapiju – i to dva puta mjesečno po pola sata!
Zamislite što to dijete može postići, kako može napredovati s vježbanjem i terapijom od dva puta mjesečno po pola sata? Ništa. U startu diskvalificiran, stavljen sa strane, marginaliziran, diskriminiran. A to je po hrvatskim zakonima zabranjeno, kažnjivo. I što ćemo sad?
Antina majka kucala je u njegovih 6 godina na dovoljno vrata da možemo biti sigurni da neće stati. Odlučna da osigura svom, ali i drugoj djeci s teškoćama, sve ono sto im kao ljudskim bićima u ovoj državi koju nazivamo domovinom treba i na što imaju pravo.
I na tom putu i u tom kucanju, ako treba i po vratima premijera u Banskim dvorima, treba im dati punu potporu. Jer društvo je onoliko jako koliko je jak njen najslabiji član. A činjenica da sustav djetetu s ovakvim oštećenjima ne želi pružiti pristojnu rehabilitaciju, sramota je HZZO-a, ministra Beroša, Piletića pa i samog premijera Plenkovića.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!