Čini se da su danas svi zabrinuti zbog poremećaja pažnje.
Margaret Sibley, profesorica psihijatrije i bihevioralnih znanosti na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Washingtonu, specijalizirana za rad s adolescentima i odraslima koji imaju poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD), navodi da su ona i njene kolege zatrpani klijentima koji zapravo nemaju ADHD, ali su zbog slabe koncentracije uvjereni da ga imaju.
Stopa dijagnoza poremećaja pažnje i hiperaktivnosti je u porastu u Sjedinjenim Državama, a objave na TikToku i drugim platformama društvenih medija uvjerile su još više ljudi da imaju problema s pažnjom. Čak i među ljudima koji nisu tražili medicinsku pomoć, čini se da postoji osjećaj – vjerojatno pojačan redovnim studijama o smanjenju raspona pažnje. Nedavno istraživanje u Velikoj Britaniji pokazalo je da oko polovica odraslih misli da im je raspon pažnje sve kraći, a mnogi nastavnici kažu da se ista stvar događa i s djecom, prenosi RTS.
Adam Braun, ko-direktor Centra za pažnju, učenje i pamćenje na Sveučilištu „Sv. Bonaventura“ u New Yorku kaže da postoji dobar razlog za zabrinutost. Po njegovom mišljenju, nedostatak pažnje je dosegao razinu „epidemije“. Ali ima i dobrih vijesti, dodaje. To je epidemija koju možemo preokrenuti.
Suvremeni pogled na stari problem
Ometanje pažnje nije ništa novo. Fokus prirodno raste i pada ovisno o nizu faktora, od toga koliko je netko spavao prethodnu noć do toga koliko je zainteresiran za zadatak. Ali „koktel“ anksioznosti svojstven suvremenom načinu života može dovesti do posebno snažnog popuštanja pažnje, kaže Sibley.
Veći dio ljudi ljudi bez kroničnih problema s pažnjom vjerojatno bi se mogli prilično dobro usredotočiti ako bi dobili zadatak u tihoj, praznoj prostoriji – ali vjerojatno bi imali lošije rezultate ako bi odradili isti zadatak u prostoriji u kojoj ljudi pričaju i svira glazba. U suvremenom životu, kaže Sibley, mi u suštini svo vrijeme živimo u prostoriji punoj smetnji, zahvaljujući sve zahtjevnijim potrebama posla i života kod kuće, društvenim stresorima poput pandemije i stalnom iskušenju mobilnih telefona, društvenih medija i interneta.
Ekrani predstavljaju jedinstveno minsko polje ometanja, sa svojim stalnim protokom informacija, kaže Gloria Mark, profesorica informatike na Sveučilištu u Kaliforniji, i autorica knjige Attention Span: A Groundbreaking Way to Restore Balance, Happiness and Productivity. U svojoj srži, internet je napravljen tako da koristi način na koji ljudi razmišljaju, kaže profesorka Mark, tako da nije iznenađenje što ljude privlači. „Nije tajna samo u činjenici da postoje algoritmi koji privlače našu pažnju, već i osjećaj da moramo odgovarati i provjeravati.“
Ljudski mozak želi novost, uzbuđenje i društvenu povezanost, a uređaji udovoljavaju tim željama. Provjera obavijesti koje trepere na ekranu može omogućiti mali udar dopamina, stvarajući osjećaj nagrade koji vas tjera da se vraćate po još.
Kada se prepustite iskušenju i prekinete rad kako biste provjerili svoj telefon, vaš mozak također mora promijeniti brzinu da zaustavi ono što je ranije radio i prijeđe na novi zadatak, objašnjava Braun. Ovaj proces negativno utječe na ukupnu brzinu i kvalitetu vašeg rada u kratkom roku, pokazuju istraživanja, a dugoročno, „što se više bavite prebacivanjem sa zadatka na zadatak, vaš mozak više želi lutati i tražiti novu stvar“, dodaje Braun.
Drugim riječima, mozak nam se privikava na stalne promjene i upušta se u njih po navici – stoga nije čudno što stalno provjeravate svoj telefon čak i dok gledate svoju omiljenu televizijsku emisiju.
Zaista, istraživanje prof. Glorije Mark potvrđuje da se sve više predajemo digitalnom iskušenju. Početkom dvijetisućitih, ona i njen tim su pratili ljude tijekom korištenja elektronskih uređaja i bilježili svaki put kada se njihov fokus pomakne na nešto novo. To se događalo otprilike svake dvije i pol minute, u prosjeku. U nedavnom ponovljenom istraživanju, kaže ona, prosjek je pao na oko 47 sekundi.
Problem možda nije trajan
Usprkos privlačnosti tehnologije, Barbara Shinn-Cunningham, direktorica Instituta za neurologiju na Sveučilištu Carnegie Mellon, kaže da nije uvjerena da gubimo sposobnost fokusa. Umjesto toga, kaže ona, koristimo uređaje upravo na način na koji tehnološke tvrtke žele od nas. Stalno. „Nisam siguran da to mijenja način na koji naši mozgovi funkcioniraju“, kaže Shinn-Cunningham.
Zaista, teško je objektivno utvrditi koliko netko može održati pažnju i kako se ona mijenja tijekom vremena. Čak su i dijagnostički kriteriji za ADHD – značajni i kronični problemi pažnje koji ometaju nečiji svakodnevni život – donekle subjektivni. Među ljudima koji ne ispunjavaju te kriterije, slika je još mračnija.
Jedan članak iz časopisa iz 2016. doveo je u pitanje široko rasprostranjene pretpostavke o pažnji, kao što je da se studenti mogu usredotočiti na predavanje samo 10 do 15 minuta. Nakon pregleda literature, autor Neil Bradbury, profesor na Institutu Rosalind Franklin, pronašao je nekoliko studija koje su objektivno pokazale da studenti imaju ograničenu sposobnost fokusiranja. Mnoga istraživanja koriste oblike ponašanja – kao što je uzimanje bilješki – kao zamjenu za pažnju, kaže Bradbury, ali ponašanje nije nužno isto što i sam fokus.
„Zaista ne postoji dobra definicija što znači pažnja“, kaže Bradbury. „Ako nemate dobru definiciju s kojom se svi slažu, zaista je teško doći do toga kako je izmjeriti, jer zaista ne znate što mjerite.“
U mnogim slučajevima, kaže Bradbury, čini se da sposobnost učenika da obraćaju pažnju ovisi o tome koliko im je zanimljiva materija koju uče i koliko je dobro predstavljena, što čini mjerenje njihove inherentne pažnje teškim i „malo besmislenim“.
Istraživanja također pokazuju da okruženje ima značajan utjecaj na pažnju, kaže Sibley, što sugerira da se promjenom okruženja može poboljšati fokus.
Kako vratiti fokus?
Za ljude s ozbiljnim, kroničnim problemima fokusa, te modifikacije mogu uključivati rad sa stručnjakom za mentalno zdravlje i/ili uzimanje lijekova. Ali većina ljudi koji imaju povremene probleme s koncentracijom mogu sami poraditi na tome.
Po Braunovom mišljenju, postoji jedna osnovna stvar važnija od bilo koje druge: „Uklonite uređaj. U trenucima kada se trebate koncentrirati, uzmite taj uređaj i ostavite ga što dalje od sebe.“ Okretanje telefona licem nadolje nije uvijek dovoljno; istraživanja govore da dok god nam je telefon u vidnom polju bit će nam otežano fokusiranje, a zujanje samo jedne obavijesti može potpuno uništiti koncentraciju.
Također je važno naučiti kako se ponašati u blizini ekrana, a da mu ne dozvolite da vam poremeti koncentraciju. Ovaj proces se uglavnom svodi na mišićnu memoriju. Kao što smo navikli stalno provjeravati svoj telefon, možemo steći naviku da ne gledamo svo vrijeme u njega, kaže Braun.
Također je važno procijeniti svoje prioritete i usmjeriti svoju energiju tamo, umjesto da pokušavate podijeliti svoje ograničeno vrijeme i pažnju u milijun pravaca, napominje prof. Sibley.
„Pažnja je usmerena ka cilju“, slaže se Gloria Mark. Njeno istraživanje je pokazalo da ljudi ustraju na određenom zadatku, ako ih redovno podsjećaju što žele postići. Nešto krajnje niskotehnološko, kao što je ceduljica na koju ćete napisati svoj cilj i ostaviti je u vidnom polju, može biti od velike pomoći, kaže Mark.
Mark također preporuča da vizualizirate kako želite da izgleda vaša bliska budućnost i da to koristite kao motivaciju u sadašnjem trenutku. Ako možete jasno zamisliti kako bi bilo lijepo završiti posao do 17 sati, a da zatim odete u šetnju s prijateljima, možda ćete biti koncentriraniji tijekom uobičajenog popodnevnog pada energije. Dovoljno spavanje, redovne pauze i provođenje vremena vani također su od pomoći.
„Ako znamo što se događa, onda možemo poduzeti mjere da pomognemo našoj pažnji i pamćenju“, naglašava Braun. „To ne samo da je moguće, već je i ostvarivo – ali je i naporno.“
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!