Tako šupačkih i bijednih epizoda kao što su današnje - kad se Srbijom šire glasine kako azijski izbjeglice siluju, pljačkaju i pale, Makedonija na njih šalje vojsku s dugim cijevima, a Hrvatska im poručuje im da se vrate odakle su došli – malo je stoga u cjelokupnoj suvremenoj povijesti tih naroda...
Prošlog petka, na vrhuncu nove seobe naroda na Balkanu – dok se Srbijom širila glasina kako azijski izbjeglice pale, pljačkaju i siluju, Makedonija na njih slala vojsku s dugim cijevima, Hrvatska im poručivala da se vrate odakle su došli, a istarski liberalni antifašist Damir Kajin objašnjavao kako Istra i Pula ne žele imigrante – na nekom od kablovskih kanala gledao sam dokumentarni film o Ivanu Milatu, najzloglasnijem serijskom ubojici u povijesti Australije.
Vrlo detaljno, s mnogo sugovornika i svjedoka, u australskom dokumentarcu rekonstruirane su dvije godine straha, za kojih je policija u šumi Belanglo u Novom Južnom Walesu otkrivala iskasapljena tijela nestalih mladih autostopera, a Australija se okovana užasom pogledavala tražeći po svojim mirnim predgrađima čudovište koje su mediji nazvali „backpacker murderer“. Sve dok na koncu, u proljeće 1994., ubojica nije otkriven i uhvaćen – bio je to Ivan Marko Milat, pedesetogodišnji cestovni radnik iz Eagle Valea, predgrađa Sydneya. Nakon spektakularnog suđenja zbog ubojstva sedmero mladih autostopera osuđen je na sedam doživotnih robija, koje danas služi u glasovitom australskom zatvoru Goulburn.
KOLUMNA
Sve otada, Ivan Milat u Australiji funkcionira kao metafora, ikona zla, o kojoj su napisane mnoge studije i knjige, te snimljeni bezbrojni filmovi, serije i dokumentarci. Ovaj kojega sam gledao bio je među boljima: više nego detaljima zločina i načina na koji je Milat svoje žrtve mučio, silovao i ubijao – jednoj od njih i odsjekavši glavu – dokumentarac se bavio dubokim korijenima zla, ispričavši tegobni život njegova oca Stjepana, teškog fizičkog radnika i alkoholičara s četrnaestoro djece, i Ivanovo odrastanje s brojnom, nasilnom braćom u kući punoj ispražnjenih boca i napunjenih pušaka. Baš sve, ukratko, iz australskog smo dokumentarca saznali o Ivanu Milatu, najzloglasnijem serijskom ubojici u povijesti te zemlje, osim činjenice da je – Hrvat.
Ni riječi o Milatovu porijeklu
Nijednom jedinom riječju nije u tom dokumentarnom filmu spomenuto Milatovo hrvatsko porijeklo: čak ni iz priče o ocu, mada klasičnoj immigrant song – „our only goal will be the western shore“ – nismo saznali da je riječ o Hrvatu što je u Australiju došao iz tadašnje Jugoslavije, iz Blata na Korčuli. Njegov sin Ivan pri tom je precizni fotorobot iz svake pojedinačne predrasude o drugoj generaciji bjelosvjetske emigracije – stasiti crnomanjasti kvartovski kabadahija iz ogromne, problematične obitelji, s neobičnim imenom i prezimenom, hajdučkim brkovima, zlatnim lancem, omanjom bibliotekom policijskih prijava i rigidnim stavovima o Aboridžinima, crncima i azijatima.
Sve se, na koncu, događa ranih devedesetih, kad svijet i Australija pričaju o krvavom ratu na Balkanu, i kad Hrvati ne samo da nisu nepoznata geografsko-kulturna činjenica, već su u anglofonom svijetu na prilično zlu glasu: u vrijeme kad u šumi Belanglo izranjaju leševi mladih turista, australska štampa javlja o hrvatskim zločinima u Bosni i Hercegovini, logorima za muslimane i rušenju Starog mosta, a u vrijeme kad je počelo suđenje koje će bez daha pratiti cijela Australija, tamošnji mediji uz detalje Milatovih užasnih zločina javljaju i o užasnim hrvatskim zločinima nakon Oluje.
Sve je, ukratko, u priči o Ivanu Milatu vodilo njenom početku, i trebao je zapravo titanski napor da se ispriča bez spomena njegova porijekla, da se dakle objašnjenje iskonskog zla ne potraži i u povijesnom i kulturnom miljeu iz kojega dolazi. Na raspolaganju su bili svi elementi takve priče: useljenička obitelj veličine nacionalne manjine – s ocem pijancem i zlostavljačem, sinovima što godinama teroriziraju cijelo predgrađe, i najgoremu među njima, psihopatskim ubojicom – iz dalekog nekog primitivnog naroda čija vojska upravo tih dana proganja, ubija, ruši, pali i trpa u logore. Da su pri rekonstrukciji ubojičinog backgrounda autori samo naveli te činjenice, bez donošenja ikakvog suda, ni sam hrvatski ambasador u Canberri ne bi se usudio pisati protestnu notu. Štoviše, prilično lako – bez viška straha od etičke policije – autorima se moglo zamjeriti što su ih preskočili.
Australiji nije kriv ubojičin gen
Pa ipak, u dokumentarnom filmu o Ivanu Milatu njegovo imigrantsko, hrvatsko porijeklo nije spomenuto nijednom jedinom riječju. Saznali smo čak i porijeklo žrtava – od sedmero ubijenih, troje su bili njemačke, a dvoje engleske nacionalnosti – ali ne i porijeklo ubojice. Iz nekog nama teško dokučivog razloga, autorima to nije bilo važno. Što se njih tiče, Ivan Milat bio je ljudsko biće koje živi u Australiji. Cestovni radnik, maloumni rasist, poremećeni sociopat i masovni ubojica, ali ljudsko biće, s imenom, prezimenom i greškom. Iz obitelji ljudskih bića – brojne, bučne i nasilne, ali ljudi što žive u Australiji. Od oca ljudskog bića – vrijednog radnika, obiteljskog zlostavljača i alkoholičara, ali ljudskog bića što živi u Australiji.
Takvoj Australiji, začudo, nije bio kriv Milatov hrvatski gen, već socijalne službe koje nisu pravovremeno reagirale na nasilje u obitelji Milatovih, policija koja nije ozbiljno shvatila prijave susjeda i država koja dopušta magazine oružja u garažama. Velikih, disfunkcionalnih skupina ljudskih bića s divljom djecom ima i drugdje po Australiji, ima ih i britanskog, unatrag dvadeset koljena čistog porijekla, a ima ih i malezijskog, indijskog ili hrvatskog. Etničko porijeklo najzloglasnijeg ubojice u povijesti Australiji je stoga važno koliko i marka automobila kojim je lovio svoje žrtve. Zapravo i manje, jer saznali smo da je vozio Toyotin Land Cruiser.
Više od činjenice da je Milatov otac Stjepan po nacionalnosti Hrvat, australskim su sociolozima, psiholozima, novinarima i publicistima bile važnije okolnosti u kojima je živio i radio, kao ratni veteran i radnik bez posla, prisiljen cijelu veliku obitelj zaposliti na neuspješnoj obiteljskoj farmi. Više od hrvatske krvi sina Ivana, važniji su im bili psihološki krajputaši njegova života – od dječačkog svjedočenja sestrine smrti u automobilskoj nesreći, do odlaska fatalne Marilyn, koja se trudna s Ivanom udala za njegova starijeg brata Borisa. Iz nekih nama teško dokučivih razloga, piscima priče o serijskom ubojici ti su detalji bili ponešto važniji od činjenice da je bio Hrvat.
Gledao sam, rekoh, taj dokumentarac prošlog petka, na vrhuncu nove seobe naroda na Balkanu, i samo po sebi nametnulo se te večeri zamisliti priču o nekom od azijskih nesretnika s naših granica, koji svoje četrnaestero djece prehranjuje kojekakvim poslovima, dok mu sin u košmaru obiteljskog nasilja, alkohola i unutarnjih demona izrasta u serijskog ubojicu i ikonu zla. Kolike bi bile realne šanse da već u prvoj riječi novinskih naslova ne saznamo da je ubojica Kurd?
Istog dana, recimo, čitali smo o šestoro uhapšenih i šesnaestero ozlijeđenih u masovnoj tučnjavi u Ogulinu, i prvo što smo saznali bilo je da je riječ o Romima: „Krvava romska tučnjava u Ogulinu“! Možete li uopće zamisliti priču o njima, cijeli recimo jednosatni dokumentarac o njihovu tegobnom životu i antičkim obiteljskim dramama, a da se uopće ne spomene da su Romi? Možete li zamisliti da su imali ijedan, makar najgluplji razlog za masovnu tučnjavu, osim svog romskog porijekla? Možete li, na primjer, priču o Draganu Paravinji ispričati ne spomenuvši nijednom riječju da je Srbin?
Je li moguće da nisu svi useljenici psihopati, silovatelji…
Da, čuo sam još na početku: Australija nije drevna europska Hrvatska, mlada je to nacija i mlada država, koju su sagradili emigranti, štoviše upravo kriminalci. Točno, o tome vam i govorim: zašto, naime, milijuni ljudi i hiljade Hrvata žele tamo? Kako nam to zemlja Australija, cijela od imigranata, ružnih, prljavih, zlih i prokletih, izgleda tako uređena i obećana? Je li moguće da nisu svi useljenici psihopati, silovatelji, pedofili i masovni ubojice? Je li moguće da nisu svi Hrvati poput Ivana Milata?
O, da – i među nesretnicima iz Sirije, Iraka ili Afganistana, kao i među australskim Hrvatima ili hrvatskim Srbima, ima psihopata, silovatelja, pedofila i masovnih ubojica, ali nijedan od njih, uči nas priča o Ivanu Milatu, nije definiran svojim etničkim porijeklom. Kad bi, naime, bilo tako, onda bi i u vijesti o masovnoj tučnjavi na otoku Viru, koju su novine objavile dan prije one tučnjave u Ogulinu, stajalo koje su nacionalnosti sudionici, pisalo bi valjda u naslovu – „Krvava hrvatska tučnjava na Viru“. Pisalo bi valjda onomad, kad je splitski ivan milat u marjanskoj šumi zaklao i plitko zakopao meksičku backpackericu Selenu Macedo Graciano, da je „Hrvat silovao i zaklao Meksikanku“.
Loša vijest za ksenofobe
Imam zato novost za Damira Kajina: njegova mirna i spokojna Istra, koju rado vidi kao hrvatsku Toscanu, zapravo je i upravo mala hrvatska Australija, historijski prihvatni centar za azilante, cijela od došljaka, izbjeglica i imigranata koji su tu najdalje druga ili treća generacija. Kad kaže kako ne želi imigrante u Istri i Puli, Kajin poništava samu Istru: da je to rekao prije sedamdeset godina, Pula bi danas bila prazan grad.
Za njega i hrvatske ksenofobe imam lošu vijest – da, i među izbjeglicama na hrvatskim granicama ima psihopata, silovatelja, pedofila i masovnih ubojica. Najbolje da vam odmah kažem: neki od njih ili njihove djece u razmjerno će bliskoj budućnosti ukrasti, zapaliti, silovati i ubiti. Mogu to predvidjeti jednakom stopostotnom sigurnošću kojom vam odmah mogu reći i to da će već sutra usred katoličke Hrvatske neki Hrvat katolik ukrasti, zapaliti, silovati ili ubiti. Jednakom, najzad, sigurnošću kojom se ratnih devedesetih, kad su Europu preplavili hrvatski prognanici – stasiti crnomanjasti muškarci iz problematičnih obitelji, s neobičnim imenima, hajdučkim brkovima i zlatnim lancima – moglo predvidjeti da će neki od njih dilati kokain ili ubijati ljude.
I kojom se desetljećima ranije, kad su je preplavili imigranti iz komunističke Jugoslavije, moglo pretpostaviti da su među njima i teroristi koji će otimati avione, podmetati bombe i ubijati nevine ljude. Kojom se, najzad, takve stvari mogu pretpostaviti i danas, kad usred izbjegličke apokalipse stotinu hiljada Hrvata u Njemačkoj očajnički traži isto ono što očajnički traže i nesretnici iz Azije kojih se tako panično boje: bolji život.
Tako šupačkih i bijednih epizoda kao što su današnje – kad se Srbijom šire glasine kako azijski izbjeglice siluju, pljačkaju i pale, Makedonija na njih šalje vojsku s dugim cijevima, a Hrvatska im poručuje im da se vrate odakle su došli – malo je stoga u cjelokupnoj suvremenoj povijesti tih naroda, vječnih izbjeglica koji su cijeli dvadeseti vijek pred nacizmom, komunizmom, gladi, siromaštvom, peronosporom i ratovima bježali na zapad. Gdje su i danas milijuni njih i njihove djece.
Uključujući i onog sijedog čovjeka u australskom zatvoru Goulburn, u ćeliji broj 9 izdvojenog odjela maksimalne sigurnosti.
