Ima li iskrenog pomirenja i trajnog, čvrstog mira bez istine i pravde? Negdje, sigurno, nema. Kod nas, međutim, istina i pravda vode pravo u rovove. Pokazuje to obilježavanje svakog traumatičnog datuma iz bliske prošlosti, a takvih, hvala na pitanju, ima koliko treba: više nego subota, nedjelja, vjerskih i međunarodnih praznika...

„Na koji način se dolazi do istine i koje su to forme, preko kojih tijela, ostaje pitanje. Sigurna sam da je istina u ovoj zemlji prijeko potrebna da bi se mogla graditi budućnost, kao i da bi se mogle sagledati određene stvari iz prošlosti“, rekla je predsjednica Vlade Republike Srpske, Željka Cvijanović, nakon banjalučkog sastanka sa federalnim kolegom Fadilom Novalićem, državnim prvim ministrom Denisom Zvizdićem, te zamjenikom šefa Delegacije EU u BiH Rencom Davidijem i ministarom financija RS-a Zoranom Tegeltijom.

„Ne vidim nikakvog razloga da se ne ulazi u takve procese koji sigurno mogu unaprijediti međusobnu saradnju i povećati nivo povjerenja i saradnje svih nivoa vlasti i svih građana i naroda u BiH“, dodao je predsjedavajući Vijeća ministara, Denis Zvizdić.

Inače, u Banja Luci su se svi lijepo našli i družili nekim osmim, skroz mirndoposkim povodom, ali, kada su već tu, malo su, uopćeno, popričali i o zahtjevu Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske, da se formira komisija za, kako je navedeno, „ispitivanje istine“ o stradanju Srba u Sarajevu od 1992. do 1995. godine. Bilo je to samo dan nakon što su oko bivše Dobrovoljačke ulice, mahom Bošnjaci, obilježili datum ključne bitke u odbrani Sarajeva, a u njoj, Dobrovoljačkoj, Srbi pogibiju vojnika tadašnje JNA, koja će osamnaest dana kasnije – 20. maja 1992. – i formalno prestati biti narodna, te dobiti ime Vojska Jugoslavije.

Da su Željka Cvijanović i Denis Zvizdić morali iskreno reći šta misle o stradanju u Sarajevu od 1992. do 1995. i događajima u Dobrovoljačkoj, potukli bi se državni premijer i entitetski ministar financija. Prosto, Zvizdiću bi bilo neugodno udariti ženu. Mogućnost da nekadašnji neprijatelji sagledaju „određene stvari iz prošlosti“ i na osnovu onoga što će tamo vidjeti povećaju „nivo povjerenja i saradnje svih nivoa vlasti i svih građana i naroda u BiH“, jednaka je onoj da iz Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske, zatraže formiranje komisije koja će „ispitati istinu“ o Srbima u, ali prvo oko Sarajeva, pa u njemu, od 1992. do 1995. godine.

Da nije bilo onih oko Sarajeva, namještenih za pucanje, ne bi bilo ni stradalih u Sarajevu. Ne znači to, naravno, kako su ama baš svi poginuli sarajevski Srbi stradali od granata i snajperskih metaka sa Jevrejskog groblja, Špicaste stijene i drugih, zaboravljenih mjesta, ali znači da bi Mušan Topalović Caco ostao bas gitarista bez dana ratnog staža i krivnje za zločine nad civilima i ponekim zarobljenikom.  

Mogu Srbi, ko im brani, kao što mogu Bošnjaci, Hrvati, Sejdić i Finci, istraživati posljedice bez da se dotaknu uzroka, ali jedino što će postići jeste da se neće pomaći sa polaznih tačaka na kojima svakako mirno i odvojeno žive u svojim, nazovimo ih, nedovršenim istinama.

Nije, da mi to ponovimo, uopće sporno kako je određeni broj sarajevskih Srba – koliki, nevažno je, jer je suština ista – dvostruko stradao: od Vojske Republike Srpske koja je držala grad u opsadi i od onih vojnika Armije BiH koji su, u slobodno i u vrijeme između dva granatiranja, neke od preživjelih pobacali u Kazane prerezanog vrata i probušenog potiljka. Uzrok, naravno, nije nimalo olakšavajuća okolnost za užasne posljedice, niti amnestira ubojice, ali se bez prvog ne može govoriti o drugom ukoliko je namjera o ukupnom „ispitivanju istine“ ozbiljna.

No, Organizaciju porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske, ne zanima to što zarobljenih ne bi bilo da nisu bili u uniformi i pod oružjem, kao što ne bi bilo nestalih, osim onih što su rekli da idu po cigare i nisu se pojavili dvadeset godina sa kutijom Marlborao, plastičnim upaljačem i kusurom u džepu.

Naši narodi i narodnosti strahovito liče u tome što ih ne zanima istina kao takva, već istina kao opravdanje, a ta je uvijek djelimična i sa mogućom dramatičnom završnicom u sukobu za ispravljanje krivih navoda. Zato, kada Željka Cvijanović kaže da ne zna kako se dolazi do istine, ona ustvari poručuje da je bolje i ne pokušavati. Lako je, užasavajuće lako pretpostaviti kako bi funkcionirala i koliko bi trajala nekakva zajednička komisija za utvrđivanje činjenica: raspala bi se nakon deset minuta. Jedino što ne možemo pogoditi ko bi prvi prevrnuo stol i sve poslao u majčin spolni organ. To, ipak, ovisi o dnevnom redu.

Nekada će, možda, ali uskoro sigurno neće, u BiH živjeti neki Srbi koji će priču o stradanju sunarodnjaka u opsjednutom gradu, započeti od opsade; zatim neki Bošnjaci koji će biti spremni prihvatiti dokaze kako je BiH bila žrtva agresije, ali je rat u njoj imao i elemente građanskog i vjerskog sukoba; te Hrvati koji neće tvrditi da su HVO i Herceg-Bosna nastali zato Čitluk bude u Bosni i Hercegovini, a HNK „Zrinjski“ ne igra i Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, zajedno sa „Dinamom“, „Hajdukom“, „Rijekom“, „Slaven Belupom“…

Historiju, znamo, pišu pobjednici, a istini približavaju njihovi dobronamjerni, daleki potomci. Pobjednika među nama nema, samo su nam porazi različiti. Istina množena sa najmanje tri, ne služi pravdi, već treba biti korektivi nedovršenih bitaka.

Zato je, eto, društvo laži, nepravde i, ipak mira, vrhunac ovih generacija i onih njihovih nasljednika, što su poput neke sarajevske djece, drugog maja glumili juniorski sastav „Zelenih beretki“ kod Drvenije, ne razumijući da srpske majke također plaču; dok se njihovi vršnjaci u Banja Luci nisu pitali šta je to bilo oko Sarajeva od 1992. do 1995., već samo šta se dešavalo u njemu – isključivo onim Srbima što su ih promašile granate, a sustigli ih Cacini zločinci.