Europu dogodine čekaju izbori. Prvi nakon pandemije, tijekom rata i ruske agresije na Ukrajinu. Koliko čujem, europski birokrati već su upregli sve svoje snage kako bi očuvali pozicije, kako bi pokušali procijeniti tko od zastupnika ostaje, a tko odlazi iz parlamenta, koje će teme od onih na agendi Komisije Ursule von der Leyen ostati na agendi i od jeseni 2024. Tko će činiti većinu u tom novom parlamentu? Predizbornih tema ne nedostaje, a jedna od onih o kojima se piše i priča kod nas sve više i ostrašćenije su migracije.
Upravo 3. listopada navršilo se deset godina od dva stravična brodoloma kod talijanskog otoka Lampeduse u kojima je poginulo više od 600 ljudi. Simboličan početak desetljeća koje su obilježile migracije, a obzirom na broj sukoba, posljedica klimatskih promjena i globalne nejednakosti, bila ona demografska, ekonomska ili demokratska, proces migracija bit će povijesni proces koji će obilježiti i desetljeća ispred nas. Političari u kampanjama obećavaju neostvarivo, hvataju se za strahove i emocije, lažu. Dokaz za to bila je recimo kampanja za Brexit, kada su arhitekti ideje izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije upravo na migracijama gradili narative koji su bili ne samo “misleading” kako bi rekli Englezi, nego u potpunosti i s namjerom izmišljeni. Ljudi su dakle svoj glas na referendumu dali onima koji lažu.
Malo je u ovakva tmasta vremena onih koji ili govore realno ili su u stanju anticipirati i pragmatično razgovarati o neminovnim procesima. Što će se dogoditi nakon izbora u EU? Što nakon onih u Americi? I njima na vrata kucaju sužnji koje mori glad s juga.
I dok Europa, u okviru politike džungle i vrta koju je sasvim slikovito opisao ostarjeli visoki povjerenik za vanjsku i sigurnosnu politiku Katalonac Josep Borrell, i dalje misli da se “outsourceanjem” stvari u našem susjedstvu, što se migracija tiče mogu riješiti, puca i opet na istoku. Mjestu na kojem se s početkom rata protiv terorizma počela vježbati demokracija. Skupa vježba trajala je dva desetljeća i okončala je neslavno u prvoj fazi Trumpovim sporazumom s talibanima, a onda Bidenovim povlačenjem iz Afganistana više od pola godine prije najavljenog roka u kolovozu 2021. Talibani su se tada već vratili na vlast, a svi se s mukom sjećamo zastrašujućih snimaka Afganistanaca koji su htjeli pobjeći sa svojim zapadnim poslodavcima. Neki su uspjeli, neki su, u jednom od najstrašnije uprizorenih slika ljudskog očaja u povijesti, padali s krila aviona koji je uzlijetao s piste aerodroma u Kabulu.
Deset godina ranije bila sam pozvana u Dubrovnik pokazati film koji sam upravo te 2013. snimila na Lampedusi, te sudjelovati na tribini o migracijama. Među sugovornicima bila je jedna divna žena koja je vodila nevladinu udrugu u Gradu. Sve se događalo u Lazaretima, mjestu koje je Dubrovačkoj republici služilo kao karantena. U publici su sjedili dubrovački srednjoškolci, ne pretjerano zainteresirani za temu. No, sve se u sekundi promijenilo. Stolice su bile složene u desetak redova u dvije kolone. U sredini je bio prolaz. Žena, koja je radila kao stjuardesa na letovima privatnih europskih chartera, kojim su se migranti, prema sporazumima o povratku vraćali u domicilne ili države prvog izlaska, krenula je koračati prolazom. Počela je pričati. Uprizorila je užas. Žene čija djeca su ostala, koje su grcale, vrištale i naricale cijeli let. Muževi čije žene i djeca su ostali. Bol, tuga, pokušaji skoka iz avion, samoubojstava na letovima, vezanja. Pričala je i pričala i hodala prolazom, kao u avionu, kao stjuardesa. Gledala je srednjoškolce ravno u oči, srednjoškolci su zanijemili. Traume ljudi kojima je svjedočila, prelijevale su se iz usta i pokreta bivše stjuardese. Najednom je čučnula, prekrila rukama glavu i zaplakala.
Radila je to u vremena kada je Europska unija 2016. sklopila sporazum s Afganistanom o povratu migranata, jer je, prema tadašnjim riječima europskih čelnika i afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija, Afganistan bio sigurna zemlja. Iako nije. Iako su međuetnički sukobi trajali, iako se nedugo nakon sklapanja sporazuma dogodio zastrašujući talibanski teroristički napad na Kabul u kojem je poginulo 64, a ranjeno 347 ljudi.
Afganistanci su najstarija izbjeglička populacija na svijetu, jer su mnogi izbjegli iz zemlje nakon sovjetske okupacije 1979. sklonili su se u susjednom Pakistanu. Odonda do danas, broj je rastao i padao, a danas ih je ondje više od milijun i pol. Od dolaska Talibana na vlast 90-ih, napada na Ameriku 11. rujna 2001., rata protiv terorizma, desetljeća pokušaja stabilizacije Afganistana, do ponovnog dolaska Talibana na vlast s američkim povlačenjem, generacije su stasale u izbjeglištvu i siromaštvu. Otprilike milijun ih je u Pakistanu legalno, pola milijuna, procjenjuje se – ilegalno. Na pakistanskom teritoriju obitava dakle jedna od najvećih izbjegličkih populacija na svijetu, kroz desetljeće mnogi bez statusa i papira.
Lice Sharbat Ghule, izbjegle afganistanske djevojčice velikih plavih očiju pod razderanom maramom boje terakote, koju je 80-ih ovjekovječio američki fotograf Steve McCurry kod pakistanskog grada Peshawara, simbol je afganistanske patnje sve ove godine moderne povijesti.
Susjedne zemlje djeluju kao spojene posude. Pakistan, nuklearna sila u kojoj od prošle godine ne prestaju nasilna politička previranja, udomljavao je i ekstremističke skupine i, sjetimo se, na koncu njegova života u Abotabadu i Osamu bin Ladena i njegovu obitelj.
Upravo jučer, pakistanska policija objavila je kako pokreće masovne deportacije, kako ih je nazvala, ilegalnih migranata. Dan im je rok do prvog studenog ove godine da napuste zemlju, nakon čega će ih policijske snage protjerati. Objava pakistanske policije dogodila se nakon serije terorističkih napada u kojem je u posljednjem ubijeno 60 ljudi na vjerskom festivalu na jugozapadu zemlje. Pakistanske vlasti najavile su da će u mjerama biti rigorozne, te da će svi poslovi i nekretnine u vlasništvu ilegalnih migranata biti konfiscirani, a oni koji su radili ilegalno bit će kazneno gonjeni. Pakistan je također objavio kako će od ovoga mjeseca za sve građane Afganistana koji žele ući u Pakistan trebati validna putovnica i viza.
U pograničnim područjima s Afganistanom nekoć su se krili Talibani i različite druge ekstremne terorističke skupine koje su s tog prostora vršili napade na obje zemlje. Pakistanske vlasti do danas ih, kroz različite racije, vojne i policijske akcije, nisu uspjeli iskorijeniti. A Talibani su, kako vidimo, u godinama rata protiv terorizma i talibanskog režima, upravo pakistanski teritorij, zajedno s Katarom, koji ih je ugostio, koristili za pregovore prvo s Trumpovom administracijom, a onda, nakon amnestije, i za povratak na vlast u državi u kojoj i opet vlada njihov teror, prema ženama i prema sekularnim instrumentima uspostavljenim tijekom tranzicije i asistencije zapada.
Danas je situacija na terenu već viđena. U regiji djeluje najveći broj terorističkih organizacija na svijetu, stotine tisuća izbjeglih, raseljenih i u potrazi za normalnijim životom od onog pod Talibanima, pod prijetnjom silom bit će, kažu, nakon desetljeća ili godina vraćeni pod talibansku čizmu. Nema zemlje za ilegalce. A nema ni života.
2021. nakon američkog povlačenja i kaosa koji je zavladao, Europska unija stornirala je 2016. dogovoreno vraćanje Afganistanaca u njihovu rodnu, „sigurnu“ zemlju. Stjuardese poput one iz Dubrovnika obustavile su angažman, barem prema toj lokaciji.
Europe iz nastavka Zweigovog Jučerašnjeg svijeta također više nema. Stvaran je samo strah od ilegalaca.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!