Dan na koji je rođena suvremena Europa, ona čije tekovine danas branimo od sljednika onih koji su je s nama 1945. izvojevali, oslobodili Berlin i Auschwitz, ovoga je tjedna 2022. godine pao u ponedjeljak. Dan koji rađa svaki novi tjedan.

Tko bi gori eto ga doli, a tko doli – gori ustaje. Povijest je, kažu, učiteljica života, iako u tom jednom životu koji imamo na raspolaganju kao da stalno živimo u sve lošijoj reprizi.

U sjeni pandemije, pod mračnim šinjelom rata u Ukrajini, na Dan rođenja moderne Europe koji slavimo i na dan oslobođenja kontinenta od nacizma i fašizma, dok su čizme natopljene donbaškim i blatom sjevernih obala Crnog mora koračale Crvenim trgom, u dvoranama nazvanim po europskim ocima u remek-djelu arhitekture, strazburškoj ispostavi Europskog parlamenta, pred kamerama je okončana dvogodišnja vježba nazvana Konferencija o budućnosti Europe. Cinici su se podsmjehivali, govoreći da su o tom procesu znali samo oni koji su se u tim istim strazburškim i onim briselskim hodnicima njime bavili. No, je li to sjeme naše budućnosti zaista predmet za cinične opaske ili ozbiljno razumijevanje krize u kojoj smo se našli i rješenja za nju?

Kada se pregovaralo o ambicijama i politkama Europe pod novim vodstvom nakon europskih izbora 2019., onaj čija se zemlja kiti egidom slobode, jednakosti i bratstva, inzistirao je da se, prije proširenja Unije, Europa mora zagledati sama u sebe, preispitati što hoće i kako. Emmanuel Macron je jahao na domaćem valu populizma, pobune žutih prsluka, nejednakosti, nepopularnih ekonomskih reformi. Prema američkom modelu „city town hall“ debata s građanima, krenuo je gasiti vatre po francuskoj provinciji, pričati s građanima kako bi čuo njihove probleme i pokazao da im je blizak. U političkoj pozadini za vratom mu je disala Marine Le Pen, Frexit je bila uzrečica preslikana valovima preko kanala, koji se na otcjepljenje od Unije odlučio u magnovenju manipulacije zanemarenim emocijama zaboravljenih kroz algoritme društvenih mreža u vrtlogu izbjegličke krize.

Kako bi se formirala stabilna europarlamentarna većina tog ljeta 2019., Macronova ideja na koncu je prihvaćena.

Iza zamagljenih očiju svijeta i pandemijskih maski, više od 800 građanki i građana gotovo dvije godine rađalo je nešto novo. Iz svojih strahova, dvojbi, ideja koje nikada nikome nisu mogli reći niti ih je itko čuo. Rađalo se nešto što nikako nije bio melem za uši onima koje su ti isti građani birali na izborima ili na njih nisu izlazili jer im se sve gadilo. Dvije godine upoznavali su se međusobno studentica iz Hrvatske i umirovljenik iz Finske, samohrana majka iz Portugala i nezaposleni sredovječni muškarac iz Irske.

Ispostavilo se da je to bio oslobađajući i važan proces o kojem je malo tko mario. Jer bebu Europu, rođenu nakon Drugoga svjetskog rata, dijete koje je raslo, mijenjalo se, nadograđivalo, školovalo, vjenčavalo i na kraju rastajalo, nitko od onih koji su godinama uzimali njegove plodove, nije doživljavao kao svoje. Ono što je valjalo nacionalni lideri svojatali su za svoj benefit u izbornim ciklusima, a za ono što je bilo nerazumljivo i strano uvijek je tu bio u tim trenucima neželjeni potomak, daleki Bruxelles, etiketa plave podloge sa žutim zvijezdama petokrakama.

Iza zamagljenih očiju svijeta, zvukova sirena, skloništa, ruskih tenkova, na ultrazvuku se počeo ogledati zametak. Zaključci i preporuke. Slika kako bi nam budućnost trebala izgledati. Skrojena po našem prijedlogu. Prijedlogu radnih ljudi i građanki Europe. Onih koji se osjećaju zapostavljeno, nepredstavljeno, nevidljivo, nejednako.

Roditelji koji su naručili eksperiment, vidjevši sliku ultrazvuka bili su rastrgani. Nisu znali što da misle o plodu svojih političkih ambicija. Beba u nastajanju već hoće dosta neugodnih stvari, dobiti veće pravo glasa, neku svoju skupštinu, hoće ukinuti jednoglasno odlučivanje u Europskom vijeću, a, na koncu, hoće i promjenu temeljnog ugovora. Dio roditelja graknuo je da se tako nisu dogovorili kada su je začinjali. Da ono što se sad vidi na prvom ultrazvuku nije obvezujuće, da hvala svim tim građanima što su se umiješali, ali da je ipak njihova zadnja. Oni bi sad malo pobacili. Institucije ne smiju iskorištavati zaključke u svoju korist, vele.

Glavni otac Konferencije, Emmanuel i tri surogat majke, Roberta, Dubravka i velika Ursula (od ursus, ursi, masculinum – medvjed), nisu se dali smesti. Upravo za francuskog predsjedanja Unijom ceremonijalno su okončali ovu građansku vježbu u velikoj plenarnoj dvorani u Strasbourgu uz pljesak, ovacije i suze. Emmanuel je u svom govoru otišao toliko daleko da je u šesnaesterac ubacio novu ideju. Reizabran je, iako je Marine Le Pen prebacila 40 posto glasova. Čekaju ga parlamentarni izbori, pa je, i opet kao branitelj slobode, jednakosti i bratstva kontinenta, Dan Europe, dan koji se slavi da bi se obilježila Schumanova deklaracija, a ne pobjeda nad nacizmom, iskoristio da objavi kakvu bi on, ustvari, Europu. Macronova željena beba ona je „europske političke zajednice.“ Našavši se između čekića i nakovnja, rata u Ukrajini koji se u svakoj izjavi deklarira kao ultimativna crta obrane na pravu utemeljenog međunarodnog poretka, obrana europskih vrijednosti i onoga što aktualna pravna europska stečevina traži za proširenje – poštivanje nekih pravila i vrijednosti, Macron je na stol bacio okvir političke suradnje u kojem bi se mogli kretati i Ukrajina i Zapadni Balkan, a ako želi i Velika Britanija. Vuk sit, ovce na broju, ali na dobrom odstojanju. Analogija je s namjerom odvratna.

“Pridruživanje ne bi bio nužan preduvjet bilo kakvog budućeg članstva u EU-u, kao što ova organizacija ne bi bila zatvorena za one države koje su Uniju napustile”, rekao je Macron.

O idejama i reperkusijama Macronovih ideja na Zapadni Balkan više u kolumni idući tjedan.

Dojmovi o novom Macronovom imaginariju prema promijenjenim okolnostima današnjice i dalje se sliježu i analiziraju po cijeloj Europi, a Europsko vijeće u lipnju, posljednje za francuskog predsjedanja, bit će mjesto ogleda velikih očeva i majki, europskih premijerki i premijera, oko sudbine i trase novog čeda naše budućnosti. Temeljna vrijednost Europe očuvanje je mira. Drži ga se i dalje iako ono mračno, drugačije, nemirno s granica kuca sve jače. Godinama je Europa ignorirala utjecaj disruptivnih sila koje su u europske domove penetrirali dublje kroz mozak nego bilo što drugo. Kroz dezinformacije, neistine, manipulacije, neregulirane tehnološke divove. Tko je danas Europa? Tko su joj očevi i majke? I od čega i koga se brani? Putina i Xija, Ukrajine, Balkana, Amerike, Afrike ili, na koncu, i od sebe same?

Među građankama i građanima koji su promišljali našu budućnost u sklopu Konferencije, bila je i Linda Moustakim, 33-godišnja Francuskinja. Rodila je prije sedam mjeseci, te je bila zvijezda sastanaka i plenarnih sjednica jer je svuda dolazila sa svojom bebom Narjisse. Tako je bilo i u grand finalu. Na Dan Europe. Uz zvuke Ode radosti, otac Emmanuel bez djece štipkao je za obraščiće malu Narjisse s turbanom, mama Roberta gurkala joj je kažiprst u trbuščić, mater Dubravka hvatala se mobilnog telefona i nije je dirala, a velika Ursula, sedmerostruka njemačka majka, čija obitelj je plemićku titulu zaradila davne 1786. prihvatila je malu Narjisee s turbanom na glavici u naručje i zaradila desetke tisuća lajkova na Instagramu za objavljenu sliku, uključujući i lajk Andreja Plenkovića. Majka Linda govorila je ranije o sebi kao Francuskinji alžirskog porijekla, koja se smatra Europljankom.

Vratilo me to na ulice Pariza i Marseillesa u doba uličnih nemira 2005., vratilo me u 2012. kada mi je urednik alžirskog dnevnog lista Liberte (sloboda), govorio da je zanimljivo da se za Zinedinea Zidana ne govori da je Francuz alžirskog porijekla, ali za terorista iz Toulousea Muhameda Meraha – da. Vratilo me u pariški kvart Barbes u razgovor s Moklessom, reperom čiji su roditelji došli iz Tunisa. Bijesno mi je govorio da on za sebe može samo reći da je Francuz, ali da sastav nacionalne skupštine ne izgleda isto kao sastav francuske nogometne reprezentacije. Vratilo me u 2015.

Macron je namignuo majci Lindi, primio je nježno za rame. Nije prestajao štipkati Narjisse po obraščićima, maziti je vanjskom stranom dlana. Zasuzio je. Odjekivala je Oda radosti u rifu koji je svirao Brian May iz odbjegle Britanije. Mala Narjisee sve je gledala sa zanimanjem, nije treptala ni plakala. Podsjetila me na film Bebe genijalci s Kathleen Turner, u kojem bebe dok ne progovore imaju svu moć i znanje svijeta, ali kada izgovore prvu riječ, postaju tabule rase. Zla industrija želi ih oteti i iz njih iscijediti ultimativna rješenja za sve kozmičke probleme, ali bebe ih pobjeđuju. Mala Narjisee još neko vrijeme znat će tako odgovor na sve, koji ni s kim neće moći podijeliti. Samo će nas gledati. I onda kad progovori, sve će zaboraviti.

U svom prvom govoru o stanju Unije, Ursula von der Leyen među temeljima onoga što zovemo Europa navela je antičku Grčku. Mit o Europi kazuje nam da je ta naivna fenička princeza, dok je brala cvijeće obrlaćena od strane jakog i snažnog Zeusa, koji se pretvorio u bika i silovao je. Kao baštinici imena silovane žene, naše i samo naše je danas pravo izbora i odluke. Hoćemo li pustiti da nas još jednom u povijesti zajaše neki bik i odredi nam sudbinu ili shvatiti da je sudbina uvijek i samo u našim rukama?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.