Europa i Amerika, jedne bez druge ne bi bilo, jednoj je s drugom sve kompliciranije. U eri procvata globalizacije transatlantski saveznici i ključni trgovinski partneri, kao i štovatelji i promotori istih vrijednosti, nikada se ipak nisu mogli dogovoriti oko strateškog trgovinskog sporazuma. Od Wilsona do Trumpa, Amerika je uvijek bila prva, a od Clintona do Bidena mantra je manje-više uvijek - "it's the economy stupid". U današnjem vremenu slojevitih sistemskih rizika i sustavnog rada mnogih ključnih igrača na raspadu globalnog poretka kakvog smo znali, transatlantska veza, slabija ili ne i dalje je krucijalna.
Zanimljivo je prije koju godinu u jednoj analizi istraživačkog centra Europskog parlamenta) primijetio Daniel Hamilton s vanjskopolitičkog instituta Sveučilišta Johns Hopkins: „Veza Sjedinjenih Država s Europskom Unijom jest veza s eksperimentom, ne s nacionalnom državom, i ta se veza razvijala kako se eksperiment razvijao. Mi reagiramo na eksperiment kako on napreduje i mislim da to Europljani ne razumiju u potpunosti.“
Kako bi dokazao svoju temeljnu hipotezu, eksperiment Europa razvijao se kroz krize i došao eto od kraja Drugoga svjetskog rata do 2024. s perspektivom bogatog starca oboljelog od terminalne faze raka. Jeftina energija iz Rusije, jeftina roba iz Kine i američki sigurnosni kišobran, već odavno nisu varijable koje održavaju njezine savršene laboratorijske uvjete. Procjene globalnih rizika, poznate već stoljećima i utkane, na ovaj ili onaj način u dosadašnje strateške politike Europske unije uključuju klimatske promjene, demografiju, stratešku digitalnu infrastrukturu, resurse, od hrane do ruda, niz je dug. U njemu, oni za koje smo mislili da ih „europski“ možemo držati za ruku, odavno su nas pustili. U uvjetima u kojima se eksperiment odvija tu su važne i nepredvidive eksternalije od virusa do terorizma, ekstremnih vremenskih nepogoda, nejednakosti i političke polarizacije. Centar se više baš i ne drži, kako je u nastupnom govoru u Europskom parlamentu nakon ovogodišnjih izbora, pokušavajući izolirati političku desnicu, ljetos govorila Ursula von der Leyen. Dok se u Americi vodi nova-stara bitka, poznatih elemenata još od 2016., pitanje je može li Kamala Harris na valu „bidenomicsa“, Bidenove ekonomske strategije sublimirane u četiri ključna strateška zakona – američkog plana spasa, zakona o infrastrukturnim investicijama i radnim mjestima, zakona o čipovima i znanosti, te zakona o smanjenju inflacije, povećati prednost nad Trumpom koji će do zadnje kapi znoja, a vidjeli smo šestog siječnja 2021. možda i do zadnje kapi krvi mijenjati percepciju stvarnosti, ako ničim drugim, stalnom sumnjom u izborni integritet. Europa je, na ovaj ili onaj način, Americi ipak manja briga, Kina je i dalje sigurnosno i ekonomski prvi i najvažniji prioritet i ono što se moglo čuti u predsjedničkoj debati jest kako realno oba kandidata podržavaju trgovinski rat s Kinom, samo se ne slažu oko toga koliko visoke trebaju biti carine i na koje proizvode. O tome tko na kraju plaća cijenu takve politike nije se puno raspravljalo, no od čipova do umjetne inteligencije, jasno je kako je pitanje balansa između nacionalne sigurnosti i ekonomije američki prioritet, tkogod zasjeo u Bijelu kuću.
U seriji opasnih varijabli za svijet, istodobno s prvom predsjedničkom debatom Trumpa i Harris u kojoj se dosta šturo govorilo o ekonomskim pitanjima, čovjek čiji potpis i dalje stoji na većini novčanica eura, bivši guverner Europske središnje banke i talijanski premijer, Mario Draghi, objavio je, po narudžbi predsjednice Europske komisije, dugoočekivanu strategiju europske konkurentnosti.
Šaka u glavu ili ništa nova, kako se uzme, jer sve ono što Draghi nabraja, sublimira i za što nudi smjernice, nešto je što je već poznato i sumirano i za što i dalje, kako vrijeme curi, u Europi nema jasnog odgovora. Tko i kako upravlja Europom i što je zapravo Europa, kontinent nekad velikih zemalja, kolonijalizma i zločina, zatim projekt mira i suradnje, a u današnoj globalnoj skali kontinent malih razlika i nesigurnosti, onaj koji nema sirovine, ljudski potencijal, model za jačanje inovativnosti, brzo privlačenje investicija i industrijsku fleksibilnost. Kontinent koji može dalje tako da svatko na njemu puše u svoj rog i u zadanom okviru radi kako mu drago, ali tako -neće dugo.
Napisao je Draghi kako se Europa nalazi pred egzistencijalnim izazovom i kako nema fokusa. Kako je, umjesto da je shvatila što se valja iza geopolitičkog brda, u tom globaliziranom svijetu, bila previše usmjerena na sebe samu i svoja unutarnja nadmetanja. Kako je prebirokratizirana. Europa po prvi put u modernoj povijesti ulazi u razdoblje u kojem rast populacije neće pratiti ekonomski rast. Ako Europa ne može biti produktivnija morat će birati, jer neće moći biti i lider u novim tehnologijama i predvodnik u klimatskoj odgovornosti ni neovisni igrač na svjetskoj sceni.
Zajedno s izvješćem drugog bivšeg talijanskog premijera Enrica Lette, kojeg je pak Ursula von der Leyen ovlastila da napiše proljetos objavljenu strategiju o budućnosti jedinstvenog europskog tržišta. Draghijev dokument ima manje-više istu poruku. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, Europa je suočena sa sve većom konkurencijom Sjedinjenih Država i Kine, koje masovno subvencioniraju svoje industrije i imaju lakši regulatorni okvir. Europa zaostaje. More than a market, naslovio je Letta svoj izvještaj, kao da parafrazira Bee Gees. Europa kakvu znamo i u kakvom je stanju je „jučerašnji svijet“, kaže pak Draghi. Slučajno ili ne, Draghi opisujući Europu, koristi naslov meni jedne od najvažnijih knjiga za razumijevanje europske povijesti i sadašnjosti, „Jučerašnji svijet“ Stefana Zweiga. Zweig kroz priču o svom životu priča o naglim promjenama u Europi početkom dvadesetog stoljeća i brzom prijelazu iz zlatnog doba sigurnosti u užas Prvoga svjetskog rata. O svijetu carstava i prosperiteta koji se preko noći može pretvoriti u svijet izbjeglica i masovnih zločina, svijet u kojem se pumpa vojna sila i preuređuje svjetski poredak. Od otvorenog svijeta do onoga u kojem se izmišljaju putne isprave, od naivnosti mladosti do pojave Hitlera. Zweigovo poglavlje o „Agoniji mira“ pocrtano je citatom iz Shakespeareova Julija Cezara:
“Sunce Rima je zašlo.
Prošao naš je dan,
Oblaci, dažd i opasnost stižu; našem djelu je kraj.”
No prije konačnog kraja ovog današnjeg europskog jučerašnjeg svijeta na izdisaju, Draghijevo izvješće imat će nekoliko ključnih političkih testova. S europskim liderima raspravljat će Draghi na neformalnom vijeću u Budimpešti 7. studenog, točno nakon američkih predsjedničkih izbora, čiji će rezultat naravno imati izravni učinak na europske poteze. Druga važna stvar, nakon što Von Der Leyen idućeg tjedna predstavi nove resore Europske komisije, na tragu strateškog usmjerenja Komisije, vodit će se pregovori o višegodišnjem financijskom okviru, dakle, proračunu Unije. I Draghi i Letta, i za tržišnu i konkurentsku budućnost traže više integracije u energetici, obrani, traže nove modele zajedničkog zaduživanja kojima je Von Der Leyen eksperimentirala po prvi put u povijesti Unije instrumentom oporavka i otpornosti. Otpor prema gomilanju duga jasno su izrazile neke države. S druge pak strane jasni su mogući putevi pronalaska novca, od primjerice potpune reorganizacije poljoprivrendnih i kohezijskih poticaja, prema ciljanom financiranju inovacija. Eksperiment Europa pokazao je dosad da je put pregovora i ustupaka onaj koji ju je, uz regulacije, čije relaksiranje traže i Draghi i Letta, vodio do današnjeg dana. U tjednu za nama, sud Europske unije potvrdio je dvije važne odluke Europske komisije – novčanu kaznu Googleu od 2,4 milijarde eura te zahtjev da Apple vrati nezakonitu potporu od 13 milijardi eura koju je dobio u Irskoj. Dosadašnja izvršna potpredsjednica Komisije zadužena za politiku tržišnog natjecanja Margrethe Vestager izjavila je kako je došlo do seizmičkog pomaka i stavljanja u središte pozornosti izbjegavanja plaćanja korporativnih poreza.
“Otkriveno je da neke američke korporacije nisu plaćale gotovo nikakav porez u Europi zlorabeći rupe u zakonu i asimetrije između različitih poreznih sustava. Dio država članica omogućavao je velike porezne olakšice u obliku nezakonitih državnih potpora kako bi postale što privlačnije za ulaganja multinacionalnih kompanija. To je išlo na štetu ostalih članica i poreznih obveznika”, rekla je Vestager.
I u tom grmu, kao i u onom načina upravljanja Europom i donošenja odluka, dakle temeljnog dokumenta i odnosa, te ideje što bi Europa budućnosti trebala biti, leži još jedno od ključnih pitanja za naš budući svijet. Onaj novog globalnog dogovora o svijetu sutrašnjce, koji je nešto drugo od tog jučearšnjeg svijeta u kojem je sasvim lagodno do statusa bilijunaša došao Elon Musk, onaj u kojem i Rusija i Kina strateški pozicionirane, bez obzira na rat u Ukrajini, čekaju rasplet u transatlantskom prostoru koji će se dogoditi ove jeseni. Eksperiment Europa u svojoj novoj iteraciji u svakom slučaju pokazat će može li preživjeti još jedan kemoterapijski koktel. Njezin problem i u odnosu na samu sebe i Ameriku i na promijenjeni svijet ostaje isti – u samoj hipotezi.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!