Prije ljeta, kratku medijsku i pažnju ljudi općenito, zadržala je priča o ženki morža Freyi koja je doplivala do luke u Oslu.

Prvo su je tretirali kao maskotu i turističku atrakciju, a kada je nakon silnog ushita i škljocanja kamera mobilnih telefona s obale moržica od oko 600 kilograma iskazala potpunu opuštenost i slobodu, te se počela penjati na brodove, netko je procijenio da bi Freya mogla predstavljati opasnost za ljude, pa je, iako nikoga nije napala, po hitnom postupku odlučeno da ju je lakše ubiti, nego uspavati i otegliti u morsku dubinu i daljinu. Freya je likvidirana po kratkom postupku, a njeni raskomadani ostaci po protokolu su, kažu, predani veterinarskom institutu u glavnom gradu Norveške.

Prema nordijskoj mitologiji, Freya je bila božica cijelog ciklusa ljudskog života. Ljubavi, plodnosti, rođenja i smrti, ali i rata i ljepote. Bila je i strastvena i uporna i hrabra i suosjećajna. Njezine kočije vukle su dvije mačke, a na njena nebeska polja stizalo je u posmrtnoj slavi i časti pola poginulih u bitkama, druga polovica završavala je u Odinovoj Valhalli. Freya je tako bila i Venera i Bogorodica. Kao božica, iako su njezino vrijeme i stvarni utjecaj istekli u protoku vremena i nestanku mnogoboštva, ipak je ostala vječna. Nitko je nije stigao raskomadati.

U pričama iz božanskih panteona kroz našu povijest, glavnu su i dominantnu ulogu uvijek imali bogovi. U povijest našeg kontinenta utkana je, tako, i priča o božanskom silovanju. Zeus se zaljubio u feničku princezu Europu, a kako bi je snubio, pretvorio se u bijelog bika i sakrio u stado njezina oca. Lijepa princeza usnula je san koji ju je uznemirio. U snu, dva kontinenta ženskog obličja svađala su se oko Europe. Azija je bila ustrajna. Ako se Europa u njoj rodila, onda njoj i pripada. Drugi bezimeni kontinent rekao je da mjesto rođenja nije važno. On će Europu dobiti na poklon od Zeusa. Snom uznemirena princeza odšetala je do livade na kojoj je pasao bik Zeus. U mitologiji čin otmice i silovanja romansirano je prikazan, a nakon zločina u sjeni čempresa na jugu Sredozemlja, bog je nagradio Europu pozicijom kretske kraljice. Vladala je mjestom na kojem je silovana.

I ja sam mislila da sanjam dok je s mobitela prije koji dan stizao live signal iz Kremlja. Čekao se Putinov govor o proglašenju aneksije četiri ukrajinske regije. Deja vu, nakon 2008. i 2014. Abhazija, Južna Osetija, Krim. Silovanje Europe nastavljalo se iz kremaljske dvorane pune zlatnih listića za čiju je izgradnju bila zaslužna eto baš jedna carica, Elizabeta. Dvoranu je nikada proglašeni novovjekovni ruski car Vladimir ovaj put iskoristio za bujicu riječi koja je morala taknuti svako iskonsko tijelo historijski silovane Europe. Po Rusiji ženskog roda, Aziji i Europi ženskog roda, gazi vožd, patrijarh, produkt sile, snage, represivnog aparata, propagande, nosač kofera s nuklearnom šifrom. Autoritarni vladar koji govori o novom svijetu, po njegovoj mjeri, po vrijednostima po mjeri njegovog boga. Ili, njega samog kao boga. A njegov red i njegov poredak koji posljednjih mjeseci pratimo dosta iznenađeni, nije nastao u veljači ove godine. On stvara, slaže, promiče i potiče. U seriji poteza koji predstavljaju njegov sustav vrijednosti i svijet boga Putina, jest i prije nekoliko godina dekriminalizirano obiteljsko nasilje.

Što je šamar ili šaka u glavu u četiri zida, prema zločinu u kojem umjesto specijalna operacija izgovarate – rat. Za potonje vam slijedi do 15 godina zatvora, a za ovo prvo, u najgorem slučaju, 15 dana.

Gromoglasne urlike odobravanja ruskom caru iz kremaljske zlatne dvorane pune patrijarhalnog mačističkog zanosa, prekidali su zvuci sušila za kosu. Sjedila sam ispred frizeraja, gotovo suludo neprilična situacija dok su se na drugom ekranu otvarale snimke koje su rušile mit o Samsonu.

Daleke perzijske princeze jedna za drugom skidale su veo za koji su im na prapočetku svega govorili da bi ih trebao činiti posebnima i ponosnima. Zemaljski bogovi na koncu su ponos i posebnost pretvorili u poniznost. Dizale su te žene ruke visoko u zrak. U rukama su bile škare, a između zubaca gusti pramenovi odrezane kose. Bog nije nikada bio ni trebao biti onaj s batinom, rekla je toga dana boginja iz izbrisanog panteona koja je podigla glavu.

Kao da je bilo jučer, sjećam se potpuno čisto kadra s televizije – silaska ajatolaha Homeinija iz aviona u Teheranu.

Njegov pogled ispod gustih obrva ostao mi je usađen u sjećanju. Objašnjavali su mi kao djetetu o tome što se događa u Iranu, o referendumu održanom koji mjesec nakon svrgavanja šahove vlasti i nakon Homeinijeva povratka na kojem je gotovo sto posto stanovnika Irana odlučilo da želi – islamsku republiku. Narod je odlučio, bit će to vjerska republika s vjerskim rukovodstvom nad svjetovnim i vjerskom policijom.

Četiri desetljeća kasnije, nakon svih ratova, previranja, i prijetnji dogodila se druga vrsta nuklearne eksplozije od one očekivane – djevojčice u školama, djevojke na ulicama, studentice na fakultetima, snimke su se društvenim mrežama širile kao buktinja. Vitlale su maramama, vikale, nije više bilo važno. Padale su pod udarcima ćudoredne policije, padale pod mecima. Kakav je kraj te priče još ne znamo. Pale su i djevojke u Kabulu. Glavnom gradu nesretne zemlje Afganistana. Bombaš samoubojica u školi koju pohađaju hazarske učenice ugasio je živote njih 35.

U režimu koji se opet uspeo na vlast ima gore pozicije od same žene, a ta je biti ženom iz proganjane manjinske zajednice. Poput Jazitkinja u Siriji i Iraku. Onih koje su nakon masovnih silovanja i zločina smogle snage i na sudu podigle tužbu protiv tvorevine koja se prostirala pod crnom zastavom zlokobnog akronima ISIS.

Koliko je pravda spora ili (ne)dostižna, toliko je vrijeme, barem koliko smo do sada saznali, beskonačno i promjenjivo. Panteon se preslaguje, preimenuje, preoblikuje. Freyu smo već iskomadali toliko puta. Kako da zasviramo kraj ili novi početak?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.