Čuvaj zdravlje. Rečenica je to kojom se u svakodnevnom životu razbacujemo kao lopatom.

Priča nam prijatelj ili prijateljica o problemima, privatnim, onima na poslu, o teškoći ovoj ili onoj, većoj ili manjoj na nekoj imaginarnoj skali života u kulturi i sredini u kojoj živimo. Priča nam kako se iznervirao, kako ga nešto brine, o bremenu života u tom malom vremenskom trenutku koji stoji pred svakime od nas. Kada iscrpimo argumentirane odgovore ili kada ne želimo u stvari čuti tuđu muku, jer valjda imamo i svoju, „čuvaj zdravlje“ trebala bi biti ta rečenica koja će onome kraj nas ili u nekoj autosugestiji, pokazati što je stvarni prioritet u životu, ono što je valjda iznad svega drugog i što bi se trebalo nekako čuvati u ringišpilu iz Hada koji živimo ili u kojem preživljavamo.

Što u stvari znači to – čuvaj zdravlje i možemo li ga mi sami očuvati i sačuvati?

U studiji o globalnom zdravlju koje je proljetos objavio Deloitte, šest je ključnih tema bitnih za budućnost globalnog zdravlja. Prva od njih je možda za mene kao laika teško prevediva, ali nazovimo je pravičnost u zdravstvu. Što bi to značilo? Najbanalnije rečeno, razumijevanje da je dobro zdravlje mješavina fizičkog, mentalnog, socijalnog, emotivnog, duhovnog i institucionalnog zdravlja, a u tako postavljenom okviru trebalo bi stvarati i zdravstvene politike, globalno i lokalno. Potpuno nepismenom jasno je kako jednakosti i pravičnosti takve vrste nema. Je li nam pandemija otvorila oči u tom nejednakom svijetu? Kažu da navodno jest. No i da globalno i lokalno svi udruže snage poput sedam patuljaka i krenu s krampovima i lopatama preko ramena do neke imaginarne spilje u čijim dubinama leže dijamanti naše bolje i zdravije budućnosti, vrijeme u kojem živimo prijelazno je do tog sanjanog trenutka. Vrijeme je tranzicije, adaptacije. Nije li svako? Ono recimo nakon svjetskih ratova u prošlom stoljeću kada je počelo ubrzano stvaranje sustava globalnog zdravstva, masovne kampanje cijepljenja i razvoj cjepiva koji je iz zdravstvene nesigurnosti i sigurne smrti izvuklo milijune.

Je li lakše reći – čuvaj zdravlje nekom s milijunom na računu ili nekom tko prima socijalnu skrb? Je li samo pitanje novca i dostupnosti neke usluge dovoljno da se bude zdrav? Kako očuvati okoliš, kako spriječiti ekstremne temperature i temperaturne oscilacije ili energetske disrupcije koje djeluju na troškove života pa posljedično na kvalitetu hrane, kako očuvati mentalno zdravlje u vremenima eksternih šokova koji se prelijevaju na privatnu sferu u visokoj napetosti? O tome sam pisala u prošloj kolumni. Koji su to prostori u kojima možemo rješavati tako nagomilane traume i izazove koje živimo?

Posljednji broj u pandemiji tako rado citiranog medicinskog časopisa Lancet donosi nekoliko stručnih tekstova vezanih za gradove i zdravlje. Kaže se kako je urbani dizajn ključ zdravog okoliša. Mjeri se, piše Lancet, ono što je važno, a to je kako da pomognemo gradovima da se uhvate u koštac s klimatskim i zdravstvenim izazovima, jer to se gleda kao jedno. Integrirane politike urbanog planiranja mogu nam osigurati zdrave i održive gradove.

Čuvajmo zdravlje. Kaže Deloittov izvještaj opet da se moraju donositi ozbiljne strategije koje povezuju i okoliš i društvo i upravljanje kako bismo bili otporni. Modeli suradnje su dakle ono što nam je potrebno za naše zdravlje. Za suradnju je potrebno povjerenje, mogućnost socijalne kohezije i konsenzusa. Oporavak i otpornost. Hoće li nam nakon provedbe tog nikad viđenog instrumenta Europe biti bolje? Hoćemo li imati sustav, državu, poluge kojima vjerujemo i koje bi u državi trebale biti tu zbog nas?

Sjećam se kako sam kao dijete hrlila u takozvani školski dispanzer kod zubara jer sam obožavala zubaricu, sa školom smo odlazili na redovne sistematske preglede. Liječnik je bio taj koji nam je prvi put govorio o mensturaciji, o rahitisu, o vitaminu D, o ulošcima, o kontracepciji. Dolazili su nam u škole držati predavanja o javnom zdravlju, cijepili su nas redovito, pregledavali kose da nema ušiju. Bolje spriječiti, nego liječiti bila je parola s kojom smo rasli.

Onda su prolazile godine, rat, žrtve, razaranja, pričala mi je nedavno jedna krasna stručnjakinja o nikad uspostavljenim nacionalnim centrima za rad s ljudima na ratnim traumama. Vrijeme je opet prolazilo, slojevi su se slagali, kažu nerazriješeni, individualno i kolektivno, pa je stigla pandemija, saznali smo da oko nas žive ljudi koji ne peru ruke ili kašlju u dlan pa se tom rukom primaju za ručke u javnom prijevozu. Otkrili smo da oko nas žive ljudi koji iako su zaraženi, ne vjerujući u virus odlaze među ljude, šire zarazu ili u takvoj zabludi na koncu umiru s tubom od respiratora duboko u raspadajućim plućima.

Čuvaj zdravlje, čovjek je čovjeku vuk.

“Sjednite”, to je valjda riječ koja se prema liječničkom protokolu mora prva izgovoriti kada vam žele priopćiti lošu vijest. U posljednje dvije godine užasa, čula sam je nekoliko puta. No, u vremenu u kojem živimo, možda je gora bolest od one pandemijske ili maligne, otkrivene i liječene, bila bolest koja se projicirala u društvenom prostoru, svuda oko nas. Realno i virtualno. Bolest koju su 2011. u znanstvenom članku objavljenom u Journal of Contemporary Religion (Časopisu o suvremenoj religiji), opisali i imenovali sociolozi Charlotte Ward i David Voas. Fenomen su nazvali konspiritualnošću. Što je konspiritualnost? Ward ga je definirala kao brzorastući pokret koji se stvara u on-line zajednici baziran na mješavini političkog razočaranja i alternativnih pogleda na svijet. Opisan je na neki način kao mješavina dva svijeta – onog koji u svojoj pojavnosti ima „zdravi život“, od life coacheva, self-helpova, do onog ideologiziranog u teorijama zavjera, novih svjetskih poredaka, često duboko religioznom i fanatičnom.

Ward i Voas, prije Trumpa, Brexita i mainstreaminga onoga čemu danas svjedočimo, definirali su zeitgeist i prepoznali prostor u kojem se to događa. Dok se svijet još oporavljao od financijske krize, na brzorastućim biznis platformama takozvanih društvenih mreža, naočigled svih klijalo je sjeme koje je pomiješalo naoko nespojivo, puno prije korone. Polako se plela mreža koja je zaobišla svaki javni radar. Kao bujica je prvo provalila na velika vrata s referendumom u Ujedinjenom Kraljevstvu i Trumpovom pobjedom, a s pandemijom se istisnula u nebo kao vulkanski gnojni prišt. Dok se znanost grčevito borila da „izmisli“ cjepivo, milijuni eura, curili su šamankama i šamanima, programerima umova, učiteljima života, čuvarima zdravlja. Svijet instant pomoći postao je svijet laži, svijet bez znanja. Svijet pandemije mogao je tako postati i svijet plandemije. Svijet infodemije. Teške bolesti.

Ali čuvajmo zdravlje.

U prognozama globalnog zdravlja integrirani pristup socijalnih, ekoloških, mentalnih i institucionalnih faktora jedini je moguć.

Čuvaj zdravlje. Kada ne možeš dobiti zdravstvenu uslugu, kada moraš čekati mjesecima, kada dijagnoza stiže prekasno.

Čuvaj zdravlje. Kada možeš platiti i odraditi sve brže no što misliš, no ne postoji terapija za tvoju bolest ili sustav rehabilitacije. Ili jednostavno samo umreš.

Čuvaj zdravlje. Pišeš završni ispit u školi i zbog banalne greške sustava nanesena ti je nepravda, kao mlada osoba bez integriranog pristupa zajednice kojoj pripadaš i prepoznavanja faktora rizika dolazi do gomilanja frustracija za neka seniorska vremena čuvanja zdravlja i stvaranja otpornosti ili dolazi do fatalnih posljedica koje se zbrajaju u rubrikama psihički poremećaji i najgoroj kategoriji pod nazivom suicid.

Čuvaj zdravlje. Dok se socijalno tkivo razbija iz dana u dan i ljudi pucaju kao kokice na paklenih 45C. Weltschmerz. Realan i opipljiv. Što kada ljudi više ne mogu? Pandemija, rat, kriza. Bolje je kažu u prosjeku statistički nego prije sto godina. Živimo duže, imamo bolji pristup zdravlju. Je li to utjeha ili opravdanje za ovo sada, dok traje taj jedan život?

“Ne možemo čekati kraj pandemije i tek onda početi s poboljšanjima i pripremom za budućnost. Sagradit ćemo temelje snažnije europske zdravstvene unije u kojoj 27 država članica surađuje na otkrivanju, pripremanju i kolektivnom odgovoru”, rekla je to Ursula von der Leyen u listopadu 2020. u govoru na tzv. Svjetskom summitu o zdravlju.

Ideja Europske komisije jest da se sagradi snažna europska zdravstvena unija u kojoj bi sve članice Unije mogle zajedno odgovarati na javnozdravstvene krize, nabavljati medicinsku opremu te surađivati u poboljšanju prevencije, liječenja, koordinacije. Kaže se kako bi ta Europska zdravstvena unija trebala bolje štititi zdravlje građana i poboljšati otpornost zdravstvenih sustav u Europi. Jedna od ključnih inicijativa je i akcijski plan za borbu protiv raka. Rano otkrivanje, prevencija, napredak u liječenju, dostupnost rehabilitacijskih terapija, integracija u društvo…

U posljednje dvije godine, meni samoj i ljudima meni bliskim dogodio se koloplet ružnih stvari. Teške bolesti, smrti djece, braće, sestara, prijatelja, roditelja. Naglo i iznenadno. Rakovi, moždani udari, autoimune bolesti, covid… Pljušti stres na svim frontovima. Privatnim, poslovnim, društvenim, globalnim. Iznenađujemo li se kada netko ode u ovako olovnim vremenima? Čudimo li se šapćući kako ne vjerujemo da je netko otišao jer je, evo, bio zdrav i u formi cijeli život ili se pak tješimo govoreći kako je, eto, taj tužni život čiji ispraćamo bio nesretan i bolestan i jasan mu je bio put prema kraju? Bismo li sve koji odu trebali ispraćati uz veliku buku? Zbog nezaštićenosti koju osjećamo? Kao signal za uzbunu u doba izgradnje te otpornosti. U vremenu velikih žrtava transformacije.

Znači li to „čuvaj zdravlje“ na kraju išta, ako ga uz sve naše želje i napor, samopomoći i autosugestije, ne možemo očuvati?

Ovaj tjedan ispratila sam jednu divnu i veliku ženu koja se borila za život do zadnje sekunde. I u odlasku ima nade. Ona nas uči o borbi i ljubavi. Jer možda to ne znači ništa kada netko ode, no svaka minuta koju osvojimo ipak je sastojak te, vjerojatno vrlo dobronamjerne rečenice. Čuvaj zdravlje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.