Danas se proslavlja Dan Europe, ne kao dan pobjede nad nacizmom, već kao nešto što se dogodilo pet godina kasnije, dok se kontinent još oporavljao od razornih posljedica najgoreg sukoba u povijesti čovječanstva. Kako se ne bi ponovila ružna lekcija iz Versailleskog ugovora kojom je Njemačka bila izolirana, što je domino efektom socijalnih kriza, uz nacionalnu sramotu dovelo do nacizma, francuski ministar vanjskih poslova, konzervativac, Robert Schuman, na današnji je dan 1950. objavio deklaraciju kojom je pripremio teren za europske integracije, godinu kasnije uspotavljanje Europske zajednice za ugljen i čelik.
“Objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika odmah bi trebalo osigurati uspostavu zajedničkih temelja gospodarskog razvitka, kao prvog koraka k federaciji Europe. Tako uspostavljena solidarnost u proizvodnji dovest će do toga da svaki rat između Francuske i Njemačke postane ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć…”, pisao je Schuman.
Ekonomija je dakle bila pokretač i pomagač za trajniju uspostavu mira i rješavanje drevnih neprijateljstava među državma na europskom kontinentu koja je otvarala širu integraciju zemalja Europe koja se čekala i dočekala nakon disolucije Sovjetskog Saveza. Ideja europske integracije i ujedinjene Europe koja se kroz godine uvijek mijenjala i prilagođavala okolnostima. Dan Europe slavi se tek posljednjih 39 godina, otkada je Beethovenova Oda radosti na Schillerove stihove, usvojena kao himna Europe.
Kroz desetljeća mijenjao se broj članica, mijenjao se temljni ugovor, mijenjale su se teme, portfelji, integriralo se na puno razina, no način na koji je Europska unija građena oko cilja slobode i mira, Europljanima u današnjim okolnostima ne može pružati zaštitu. Pax Europea, za koju je EU čak ovjenčana i Nobelovom nagradom, odavno ne postoji, iznutra, ekonomskim nejednakostima, socijalnim rascjepima, a onda i unutarnjom sigurnošću, pitanjima terorizma, globalnih odnosa, ratova, migracija, klimatskih promjena, pandemija, digitalne ekonomije, konkurentnosti u geopolitičko doba i tako dalje i tako bliže. Došli smo u vrijeme kolektivne ratne ugroze koja još jednom mijenja Europu, kontinent koja će dogodine 9. svibnja proslaviti 80 godina od kraja Drugoga svjetskog rata, 75 od objave Schumanove deklaracije. U Europi se danas priča o zajedničkoj obrani, onome o čemu se uvijek izbjegavalo pričati, priča se o strateškoj autonomiji. Kako sačuvati to što Europa jest i čime se dičila? I je li ona bila stvarna ili samo ideja. Koja ne može obuhvatiti koncept svijeta koji se danas stvara i mijenja, u kojem se Europljani ne mogu „obraniti“ niti „sačuvati“, ili mogu, ako sebe promijene, nešto isključe, a nešto uključe.
„Svjetski mir ne može se očuvati ukoliko se ne ulažu kreativni napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju”, pisao je Robert Schuman.
U Europi danas, točno mjesec dana uoči europskih izbora, kampanja se vodi na temi generacijskog prijenosa odgovornosti. U prigodno sročenom spotu Europskog parlamenta za kampanju, djedovi i bake, koji su imali iskustva Drugoga svjetskog rata o najstrašnijim zločinima i strahotama, pričaju svojim unucima o tome da Europa nije oduvijek postojala ovakva i bila ovakvom, već je dio kolektivnog truda i rada generacija koje su odrastale nakon što je Adolf Hitler htio svijet prekrojiti prema mjeri ekstremnog zločina i poraza ljudskosti. Upravo je to bila misao vodilja Roberta Schumana, čovjeka koji je bio aktivan i u njemačkim katoličkim studentskim udrugama, koji se u duhu kršćanske demokracije borio protiv nacionalizama i autoritarizma, za ljudska prava, temeljne slobode, socijalnu pravdu i vladavinu prava. Kakvu su Europu krojili i kroje Schumanovi nasljednici? Jesu li to ti isti temelji ili smo mi sve krivo shvatili?
Primarnu ideju stvaranja europske integracije nikada se ne smije izgubiti iz vida. Ona je bila i pokušaj iskupljenja nakon kolektivnog europskog samoubojstva, te dokidanje političkih i nacionalnih rivaliteta i logike moći kako bi se kontinent doveo do stabilizacije i pacifikacije.
„Svjetski mir ne može se očuvati ukoliko se ne ulažu kreativni napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju”, pisao je Robert Schuman.
I gdje smo sad, 79 godina od kraja Drugoga svjetskog rata i 74 od Schumanove deklaracije? Gdje smo nakon dugog povijesnog razdoblja te Europe od Hladnog rata, dekolonizacije, nuklearne krize, pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, ujedinjenja Njemačke, rata na Balkanu, gdje smo nakon financijske krize, izbjegličke krize, terorizma, gdje smo nakon pandemije i tijekom nove egzistencijalne prijetnje za kontinent s otvorenom ukrajinskom frontom, te s mnogo onih, u digitalnom svijetu, koje prijete demokraciji i ubijaju povjerenje u to što Europa jest ili bi trebala, preciznije rečeno, što bi stalno i iznova trebala biti?
Pred Europom je izbor, kojim putem će krenuti izabrat će građanke i građani čiji djedovi i bake nekad davno su ta prava krvavo izborili. Bili deportirani u logore, smicani na kućnim pragovima, ratovali u rovovima ili samo živjeli u doba najgore mržnje, oskudice, bijede, gladi i bolesti. Izbor koji nije lagan, a ni jasan. Je li vrijeme potpuno novo ili samo drugačije, a konceptualno isto kao prije 79 godina? Ili još ranije, kada je konzervativna elita koju je sačinjavala stara politička i nova ekonomska klasa Weimarske Njemačke, frustrirana s ekonomskom i političkom nestabilnošću i nedostatkom prave moći, kao i rastom komunizma i strahom od ljevice, odlučila otvoriti vrata Hitleru, da bi se eto kasnije grdo kajala i na leševima i tlu natopljenom krvlju gradila zajednicu za ugljen i čelik.
„Svjetski mir ne može se očuvati ukoliko se ne ulažu kreativni napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju”, pisao je Robert Schuman.
Oci ove naše, aktualne Europe izgleda nisu pazili na satu ili su vjerojatno bili samo neki dosadni mediokritetski učenici kada nisu uspjeli shvatiti što im Schuman piše. Godinama je Vladimir Putin prijetio, sjeckao komad po komad država, ucjenjivao energijom, pjevao karaoke s europskom kulturnom elitom u ruskim dačama, korumpirao, širio mreže propagande, trovao i progonio, a istovremeno ulagao i osvajao.
I tu smo gdje smo. U Europi koja raspravlja o tome hoće li je i neće biti, ne samo demografski, nego i uopće zbog mogućnosti nuklearne prijetnje, ali i prijetnje vrijednostima, tj. promjene vrijednosti, tj. onoga što je činilo i čini Europu. Od pitanja vladavine prava, poštivanja različitosti, ženskih i manjinskih prava, do slobode medija.
U Europi u kojoj na vlast grabe, ili većinski ili vođeni za ruke, oni koji niječu drugoga, koji ne razumijevaju ideju pluralizma, slobode medija, prava na izbor, oni koji unose autoritarnost, onu istu koju su za ruku u Europu, pod maskom frustriranog netalentiranog slikara, pustili Von Papen i Hindenburg, Krupp i Schaht, politika i kapital, ruku pod ruku. A onda je, kažu, bilo kasno.
Europa danas stoji pred Putinovom silom, pred Amerikom koja bira, pred susjednom nam Afrikom, koja još nije Zapadu oprostila za poniženja, stoji dakle pred onima kojih je više, koji su mlađi, koji imaju resurse, pred onima koji su unaprijedili tehnologiju, koji razmišljaju u drugim konceptima i na drugom setu vrijednosti. Kakva onda naša Europa može biti i kakva opstati, ako u strahu od svijeta oko sebe, u doba kada je europski mir ugrožen, ona poseže za unutarnjim receptom koji svakom s blagim historijskim sjećanjem skicira da ako se kuha po njemu, dolazi do katastrofe za ono što je i zašto je stvorena.
„Svjetski mir ne može se očuvati ukoliko se ne ulažu kreativni napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju”, pisao je Robert Schuman.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!