Jedna životinjska vrsta i jedna prirodna pojava prate Hrvatsku i Hrvate kroz suvremenu političku povijest zadnjih stotinu i kusur godina. Riječ je o guskama i magli.
Sintagmu je, znamo svi, upotrijebio Stjepan Radić, a ona nam, da i isključimo primjer iz 1918. i trenutak u kojem je nastala, kod odluke o ujedinjenju u zajedničku državu, načelno govori o srljanju u donošenju odluka kada nam sve okolnosti i činjenice nisu jasne, razjašnjene, niti nam je na sva pitanja odgovoreno, kada dakle srljamo bez mozga ne znajući kamo i gdje. Te guske i ta magla dakle, često su se koristili ne bi li opisali ovaj ili onaj trenutak naše sadašnjosti, npr. koristili su se i doslovno kada je skupina prosvjednika dovela upravo žive guske na križanje Zelenog vala, Savske i Trga maršala Tita u Zagrebu i bacala ih na policijski kordon koji je na jesen 2000. godine, štitio sigurnosnu zonu oko muzeja Mimara i hotela Westin u kojem se održavao Zagrebački summit, prvi EU sastanak na vrhu van teritorija Unije, na kojem je dana jasna perspektiva članstva zemljama jugoistočne Europe. Za njih tada magla nije bila za nama, nego pred nama.
Kada na brzinu premotamo sve te godine unaprijed i stignemo u današnji dan i trenutak, u kojem su i cijeli svijet i cijela Europa u gustoj magli, vrijeme je možda da citiramo nastavak tog Radićevog govora, upravo zbog aktualnog povijesnog trenutka, da ne kažem zeitgeista i upravo zato što se sam Radić onomad, kako je rekao, najviše bojao „domaćih nesreća“. Kazao je tako Radić tada: „Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao Bog svima poživjeti toliko, to neće biti dugo, da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali.“
Aktualni trenutak u Europi opasan je za sve nas. Kao što pišem iz kolumne u kolumnu, suočeni smo s mogućnošću nuklearnog rata. To nije nikakva floskula. Ne znam kako se bori protiv atomske bombe ili taktičke uporabe nuklearnog oružja, ali da smo na opasnom putu, jesmo. Ubrzano se kao odgovor na rusku prijetnju proizvodi oružje, zbijaju se europski redovi, poziva se na dizanje europske vojske i portfelja zajedničke obrane. Nije se problem ni ponovno zajedno zadužiti. Jer, budućnost nam je kažu u pitanju. A zadužili smo se prije koju godinu kada je udarila kuga novog doba, zadužili za oporavak i otpornost.
NATO bi u ovoj superizbornoj i opasnoj godini trebao pak birati novog šefa, svi su u strahu od Trumpa, da ne bi Europu, kažu, ostavio na cjedilu u osvetničkom pohodu, kao da se zaboravilo da je isti taj tražio od europskih saveznika upravo veća izdvajanja za obranu, da svatko poštuje svoje obveze, te da se upravo zbog ruske prijetnje radi ona poznata i pomalo zamrla inicijativa Tri mora, kao i da se Poljacima prodaju Patrioti i LNG. Do ovog trenutka u povijesti dakle nismo došli slučajno, kriza na krizu slaže se posljednja dva desetljeća, kroz njih, stalno se osipaju vrijednosti vladavina prava na kojima Europa počiva. Vriijednosti koje ista ta Europa personificirana u interesne skupine u politici stalno zaziva i za koje se deklarativno bori, a onda sama na njima pada, popuštajući unutar sebe svoja pravila, progledavajući lošim učenicima kroz prste i opet zbog partikularnih interesa. I onda se opet čudi, otkud nejednaki, otkud ljuti, bjesni, otuđeni, apstinenti, otkud radikalizirani i odnarođeni? Opći je trend u Europi nepovjerenje u institucije.
Militantni prosvjedi europskih seljaka nisu nužno manipulacija desnice ili Rusa, nego refleks utemeljene bojazni građanki i građana Europe, kao što razbijanje izloga u Bruxellesu od strane mladih Belgijanaca marokanskog podrijetla nakon pobjede nogometne reprezentacije Maroka nad Belgijom ne znači da je riječ o radikalima spremnim da se raznesu bombom i uništavačima europskog načina života. Svijet jada i nejednakosti, prijezira elitističkog licemjerja, svijet je u kojem je Europa koja nije odigrala jednake karte za sve i ne otvara novi špil za one koji se hoće priključiti starom kontinentu predivne povijesne baštine.
Europa, kontinent koji je prije dva deseteljeća primio veliki val novih članica, te se posljednji put proširio prije jedanaest godina, godinu prije napada Rusije na Ukrajinu. Rusija prije dvije godine nije krenula u potpuni rat slučajno. Imperijalni duh i gotovo pa slogan „učinimo Rusiju ponovno velikom“ išao je ruku pod ruku uz podjarmljivanje demokratskih europskih društava. Sijanje sumnje u demokraciju, jačanje snaga koje su to isto činile unutar društava, poticanje onih za koje bivši FSB-ovac u Kremlju smatra da dijele iste vrijednosti s kojima je tako pripremljenog terena krenuo u ovaj rat. Rat u kojem želi promijeniti ne samo kartu, nego i sliku svijeta. Resursi, hrana, voda, rijetke zemlje, osnove za održivu, zelenu, digitalnu budućnost, kreativni i ljudski potencijali za budućnost, neki novi migranti, radnici ili stvaratelji dodanih vrijednosti za novo vrijeme, sve to nalazilo se i nalazi u Putinovoj kalkulaciji stvaranja nove slike svijeta po njegovoj mjeri, svijeta u kojem je jedan mehanizam ključan za hranjenje njegovog režima i pomoći u njegovoj globalnoj, pa stoga i europskoj, podjarmljivačkoj strategiji. I ne samo njemu, nego svim
antidemokratskim snagama. Uz propagandu, to oruđe zove se korupcija. Moćni i grubi „ruski dečki“ opisani u literaturi, pop kulturi i filmovima, harali su europskim kontinentom, a haraju i danas, unatoč i usprkos sankcijama i navodnoj ujedinjenoj europskoj fronti za pomoć Ukrajini. Plodno tlo za te i takve porobljena su i zarobljena društva. U kaotičnom svijetu poremećaja svih vrijednosti, i dalje treba slijediti tijek novca, pomaknuti svaki kamen i zaviriti pod njega. Nikada ne srljati kao guska u maglu, ali moći iz tog sveopćeg gakanja razaznati koji je krik onaj zbog kojeg skačemo i borimo se. Ili bježimo. Korupcija je ono što uništava demokraciju. Potkopava povjerenje, institucije o kojima ovisimo kao građani, briše njihov kredibilitet, kao i mogućnost da javnosti i građanima jamčimo kvalitetu i učinkovitost javnih usluga i politika. Korupcija djeluje kao sredstvo koje pomaže organiziranom kriminalu i neprijateljskom stranom djelovanju. Uspješna borba protiv korupcije ključna je kako bismo očuvali vrijednosti i institucije vladavine prava i upravljanja demokratskim državama. Podaci Eurobarometra iz 2022. godine govore nam da čak 68 posto stanovništva Europske unije, a i 62 posto tvrtki koje rade na području EU smatraju da je korupcija široko raširena u njihovim zemljama.
I baš dok Europa, predizborna Europa, slaže križaljke i lovi pozicije za novo izborno razdoblje, javila se europska javna tužiteljica, europsko lice borbe protiv zloporabe našeg novca. U intervjuu s našom Milom Moralić govorila je, ne o magli, nego o dimu kojeg oni koje se istražuje zbog korupcije, uvijek puštaju. Playbook rekli bismo ili priručnik. Hrvatsko je europsko, a europsko je hrvatsko, Hrvatska je Europa, a Europa Hrvatska, neovisne institucije su neovisne institucije. Suci, tužitelji, za građane, pravo i pravdu, a ne za interesne skupine, od kojih je ona najzloglasnija na europskom kontinentu bila i jest ona pod nazivom mafija, koja je skidala i postavljala suce i tužitelje, koja ih je ubijala bombama ili pištoljima, čije pijune ili rijetke vođe su ponekad hapsili, ali je još češće izmicala, koja se transformirala i adaptirala vremenu, prostoru, onima koji su dolazili na vlast i odlazili s vlasti. Ili je vlast bila. Oni koji se bore protiv korupcije ne moraju nužno biti naši heroji, ali moraju biti heroji više no oni koje gone. Jedino tako se vraća povjerenje u institucije, u vladavinu prava, u ideju Europe koja je utjelovljena, a ne hinjena, prijetvorna, formalna i idejno isprazna. Povjerenje u ideju Europe vladavine prava jednake za sve, koja bi mogla stvoriti svijet i opet privlačan, a koji bi uključio sve, a ne isključio većinu. Svijet koji više nikada ne bi mogao razmontirati novi Putin. Onaj koji je u svoj toj magli postao strašilo kojim maše svaki prijetvorni činovnik koji čuva svoje radno mjesto dok se magla širi europskim dolinama.
Vrijeme je dakle teško i maglovito. U njemu nježni momci bez kondicije žele pokazati da su sposobni za ring. Uoči Europskog vijeća u Bruxellesu na Instagram profilu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona objavljene su stilizirane crno bijele fotografije njegova osobnog fotografa Soaziga de la Moissonnièrea.
Na njima, razjareni bik, ne doduše „I’m the boss“ La Motta opisan u istoimenom Scorseseovom filmu, već upravo Macron, s boksačkim rukavicama, udara po vreći, en garde, ususret odluci o vojnoj pomoći Ukrajini. Europa kao survivor, poput banda koji je spjevao naslovnu pjesmu trećeg nastavka drugog kultnog boksačkog filma. Rockyja. Eye of the Tiger. Vidi li mačji predator stalno dobro u magli kao trajnom stanju, onome u kojem stalno lovi ili je stalna proizvodnja guste koloidne disperzije sitnih kapljiva vode dovela do toga da nam se sve samo može priviđati, pa čak i glasni krikovi gusaka…
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!