Izbori za Europski parlament održat će se u Hrvatskoj devetog lipnja iduće godine. Zašto nam je to važno?
Hrvatska je deset godina članica Europske unije. Bruxelles jest mjesto u kojem stoluju sve europske institucije, no hrvatski premijer sjedi u Europskom vijeću u kojem se donose odluke, hrvatski ministri odlaze na resorne ministarske sastanke i tijela, hrvatski zastupnici sjede u Europskom parlamentu u kojem se glasa o zakonskim aktima, kao i u Hrvatskom saboru. Svi su ti ljudi koje svaki dan gledamo na ekranima, dio procesa odlučivanja, svi su oni Europa, svi smo mi Europa, sve su to o čemu svakoga dana govorimo u vijestima i o čemu raspravljamo na Twitteru europske politike, posredno ili neposredno. Svi su oni odgovorni, zaslužni ili krivi. Europa nije Bruxelles nego Zagreb. Mi smo Europa, mi biramo kako će izgledati naš grad, selo ili kontinent. Mi moramo biti svjesni, moramo se informirati, možemo vjerovati ili misliti, ali moramo naučiti odluke donositi temeljem činjenica, podataka. U doba deluzija, straha i iluzija, to je teže, ali važnije. Mi glasamo i imamo odgovornost.
Od prošlih Europskih izbora stvari su se tektonski promijenile. Dogodila se pandemija, dogodila se ruska agresija na Ukrajinu, najveća provala vojne sile na kontinent nakon Drugoga svjetskog rata. Što smo iz toga naučili, što se događa, o čemu razmišljamo i što i kako možemo dalje?
Europa je stvorena kao projekt mira, slobodnog protoka ljudi i roba. U geopolitičkom svijetu u kojem je globalni rat postao stvarnost ne samo u vojnom, nego i u trgovinskom, financijskom smislu, po pitanju lanaca opskrbe sirovinama, hranom, u digitalnom svijetu od pitanja utjecaja i prijetnje demokratskim procesima i vladavini prava, preko umjetne inteligencije do pretvaranja emocija u oružje, svakoj građanki i građaninu Europe, dakle Hrvatske kao Europe, mora biti u interesu njezina ili njegova budućnost.
Isključivanje političkog iz nas samih kao građana ne može biti dobra stvar, jer apatija, neznanje, egoizam, kao i militantna radikalizacija vode jako daleko od demokracije, vode prema onome što predstavljaju režimi poput Putinovog. Autoritarni vođe, koji nam preko ekrana govore kako samo oni znaju i mogu, kako je opozicija nedorasla, samo su korak prema svijetu koji vode oni koji utamničuju i guše svakog drugog i drugačijeg. To je neka nulta točka onoga što Europa jest. Za što se ginulo i ubijalo, za što smo se kao zajednica država dogovorili da ćemo utkati u temeljne dokumente i čuvati, ali i dopunjavati i mijenjati s vremenima koja se mijenjaju.
Ekstremni uvjeti, tjeraju nas na ekstremne mjere. Od prije ekstremne situacije u kojoj se nalazimo bilo je otvoreno pitanje vladavine prava, vjerodostojnosti demokratskih procesa. „Približavanja“ Europe građanima, štogod to značilo. Ono što se dogodilo u pandemiji, a i sada s ratom u Ukrajini, jasan je pokazatelj da je veća integracija Europe jedini put kojim u svijetu koji se mijenja možemo ići. Što to meni znači, reći će netko tko je odbijao cijepljenje, ili netko tko ne može platiti račune za plin ili struju, netko kome je još nije obnovljena kuća od potresa, neko kome je upravo poplavljena kuća, ili netko kome je prazan apartman koji je netom sagradio u okolici recimo Zadra? To ukratko znači da će se imovinske nejednakosti ili energetsko siromaštvo ili financijska pomoć za pokretanje vlastitog biznisa, ako ne za vas, a onda za vašu djecu morati izjednačiti, liječiti, ubrzavati. Ili je opstanak u klimatski akcelerirajućoj opasnosti koje ne želimo biti svjesni, ali stvarnost nas svaki dan tjera, upitan za sve, bez obzira koliko ratovali, gradili zidove i žice ili bili slijepi na korupciju.
U ekstremnim, kao i u mirnodopskim okolnostima pitanje povjerenja je ključno. Kome ljudi vjeruju? Nacionalni izbori u mnogim državama članicama u prvom valu nakon pandemije pokazali su rast ljevice i zelenih. Danas vidimo da je u Austriji radikalna desnica, stranka koja je iznjedrila nekadašnjeg vicekancelara Strachea koji je bio na Putinovom platnom spisku, najjača stranka prema ispitivanjima javnog mnijenja. U Italiji je pobijedila desničarka Giorgia Meloni, inicijalni politički projekt Trumpovog ideologa Stevea Bannona koja je normalizirana u europskom političkom prostoru. Europski pučani joj namiguju toliko da oči peku, nakon što su teškim mukama odstranili Orbana, stranka talijanske premijerke ih privlači s velikim brojem talijanskih glasova u Europskom parlamentu. Obzirom na to kako sada, godinu dana prije izbora diše europski politički krajolik, gledamo i opet približavanje pučana i ekstremne desnice, što može biti indikativna informacija biračima na putu prema europskim izborima dogodine.
U geopolitičkoj opasnoj igri kojoj svjedočimo na kocki je sve. Kako će nam izgledati škole i obrazovanje, kako će biti regulirane društvene mreže, kako će izgledati budućnost rada, kako će nam biti koncipirano zdravstvo. Reći će vam često da je nešto nacionalna, a nešto europska politika. No ako počnemo razmišljati da mi zaista jesmo Europa, onda ćemo morati moći doći do toga da je cijena rada jednaka svugdje, da ćemo društvo mjeriti po stopi investicija, po vjerodostojnosti koja je vidljiva, a koje ne dolazi s pozicije moći koja kroji narative bez utemeljenja u stvarnosti. Da ćemo društvo mjeriti po jačini nasipa i stabilnosti kuća, prema gradovima i selima koji će se graditi u skladu s izazovima budućnosti, a ne prežbukavanjem fasada s naslagama propalih stoljeća.
Od prošlih do ovih europskih izbora dogodilo se formiranje ureda Europskog državnog tužitelja, koji je vratio povjerenje građanima i kada već domaća pravosuđa nisu u stanju, a onda pretresa korumpirane ministre i sumnjiva trošenja europskog, dakle vašeg i mojeg novca.
Od prošlih do ovih europskih izbora u doba rata, dogodio se i pad drona u Zagrebu, kraj najvećeg studentskog doma u državi. Potpunom slučajnošću je izbjegnuta ogromna tragedija. Iako su trijumfalno, između prošlih i ovih europskih izbora, nad zagrebačkim nebom tijekom posjeta francuskog predsjednika Macrona letjeli Rafali, ne znamo kada će neki Rafal biti tu da presretne neki novi mogući dron, kao i to kakvi su naši kapaciteti obrane pred velikim sistemskim cyber napadom nad digitalnom infrastrukturom javnih i državnih institucija ili strateških infrastrukturnih poduzeća.
Od prošlih do ovih izbora broj korisnika TikToka progresivno raste, a nešto što razni vole ponavljati kao papige, a ime mu je – medijska pismenost, ne postoji ni u školama, niti je u službi informiranog elektorata koji kroči prema svijetu ChatGPT-a i Meta prostora.
Od prošlih do ovih europskih izbora u doba rata, dogodilo se puno prirodnih katastrofa, od potresa, do poplava tijekom kojih i dalje razmišljamo da u doba kada se budućnost mora gledati kroz pitanje ljudske sigurnosti, mora postojati netko tko će u naše ime strateški misliti o promišljanju i kreiranju infrastrukture i mehanizama zaštite i osiguranja koji će biti otporni na klimatske izazove u idućih sto godina. Od pitanja energenata, do stvaranja kreativnih potencijala koji bi znanjem mogli voditi do slijedeće razine igrice preživaljavanja.
Od prošlih do ovih europskih izbora u doba pandemije shvatili smo da je on-line mogućnost rada i obrazovanja tu za neke, ali za mnoge nije, te da smo kao društvo i kao ekonomija s dvije godine on-line života izgubili puno, a pogotovo mlade generacije koje su ostavljene s golemim rupama u obrazovanju i u području prirodnih i društvenih znanosti, po pitanju kognitivne otpornosti, mentalnog zdravlja, čitanja. Pušteni su samima sebi, dok su stariji brali lovorike da su „uspjeli“, iako i pucanj na vladu i pucnjevi u školi u Beogradu, i loši rezultati na PISA testovima i statistika oko čitanja i drop-outa iz škola, i općih uspjeha i mentalnog zdravlja i klimatske anksioznosti pokazuju da ti stari, „odrasli“ koji kroje politike samo za svoj izborni ciklus, high-five mogu davati jedino samimam sebi u ogledalu.
Građanskom zapuštenošću, nazvala bih situaciju u državi u kojoj je participacija na europskim izborima u dva ciklusa koja smo imali otkad smo članica EU, među najnižima na kontinentu. Hoće li razumijevanju ili novom zamućivanju vode pridonijeti ako se u isti datum sliju europski i hrvatski parlamentarni izbori, ne znam. No znam da se recimo nitko ne obraća mladima koji glasaju prvi put, niti itko od političkih stranaka javno i aktivno artikulira politike za mlade. Generacije koje dolaze žele obrazovanje koje će im omogućiti da se izraze, da diskutiraju, da dobiju odgovore na svojih tisuću zašto, žele participirati, no i dalje im izlazak na izbore i izbori kao koncept ne znači ništa. To je opasno za našu budućnost, jer ona može predstavljati poplavljenu i potresenu zemlju, bez ljudi. A ti ljudi, mladi i oni koji gledaju prema budućnosti, utemeljeno su u strahu ili odlaze u indiferentnost. Jer budućnost je samo njihova, a u njezinu kreiranju ili promišljanju ih se ne sluša, ignorira, potcjenjuje ili se pita samo one koji poslušno dižu ruke, no ne i one koji viču, razbijaju ili plaču. Ti mladi ljudi su prva globalizirana generacija, prva generacija kojoj Europa jest kuća.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!