Ne znam kako se osjeća onaj koji je na poziciji vlasti kada usred noći primi vijest da se u njegovoj zemlji dogodila katastrofa. Nešto iza tri sata ujutro, 17. kolovoza 1999. Bulent Ecevit, turski premijer vjerojatno je spavao. Tlo se treslo 37 sekundi od epicentra nedaleko najvećeg turskog grada Istanbula. Dovoljno da izazove najveću prirodnu katastrofu u povijesti Turske, koja je progutala više od 18 tisuća života, desetke tisuća ranila, uništila domove četvrt milijuna ljudi.
Nacionalna tragedija stigla je u vremenu kada su svijet tresle posljedice azijske financijske krize, dok se turska ekonomija pod pritiskom inflacije pokušavala osoviti na noge. Potres je udario u područje u kojem je smještena trećina turske industrije. Očajni ljudi bili su bijesni na vlast i optuživali je za sporu obnovu, a uskoro je na vidjelo izašao niz korupcijskih afera vezanih za izgradnju naselja i kuća upravo u području potresa. Gradnja uz poštivanje pravila na trusnim područjima mogla je spasiti tisuće života. Izvješće OECD-a izdano kada su se zbrojile sve ekonomske posljedice zaključilo je da se puno toga moglo spriječiti da se kontrolirala korupcija u građevini te je projiciralo da će konsekvence za tursku ekonomiju biti dugoročne.
Kako je vrijeme odmicalo, raslo je nepovjerenje u premijera i one na vlasti, a na valu ekonomske krize, galopirajuće inflacije, rasla je popularnost nove stranke koja se odmicala od Ataturkovog sekularizma.
Na valu nezadovoljstva i krize na vlast je došao Recep Tayip Erdogan i na tronu ostao više od dvadeset godina. Nijedan potres koji se dogodio u Turskoj i oko Turske odonda nije uzdrmao njegovu vlast. Od prirodnih katastrofa, pokušaja vojnog puča, preko terorističkih napada, rata u Siriji i borbe protiv ISIS-a, primanja izbjeglica, kurdskog pitanja, do odnosa s NATO saveznicima, Europskom unijom, Rusijom ili Iranom, pozicije na Balkanu i Sredozemlju. Erdogan je tamničio novinare, aktiviste, opozicionare. I kad je oporba osvojila vlast u najvećim gradovima u državi uspio je minorizirati njihov utjecaj, a nedavno i pritvoriti, neki kažu, jedinog pravog protukandidata, istanbulskog gradonačelnika Imamoglua.
Danas se Erdogan prikazuje kao posrednik između Kijeva i Moskve, čovjek koji je facilitirao isporuku žita, prodaje dronove Ukrajini, dok trguje s Kremljom te drži u šaci članstvo Švedske u NATO-u.
Ne znam kako se osjeća predsjednik države kada primi poziv da mu se u državi dogodila tragedija. No, Erdogan je više puta pokazao kako on upravlja stvarima.
No, ovaj ranojutarnji poziv, mogao bi biti drugačiji od ostalih. O razmjerima katastrofe koje gledamo svakodnevno neću pisati. Trauma prostora koji je u povijesti bio kolijevka civilizacije, srce hetitskog carstva, prostora koji je bio na tektonskoj razdjelnici kolonijalnog prekrajanja Bliskog istoka nakon raspada Otomanskog carstva Sykes-Picotovim sporazumom, prostoru koji je od početka rata u Siriji bio poligon prolaska vojski i izbjeglica, u kojem su nicala izbjeglička naselja i kojim su se kretali svjetski špijuni. Prostor drske prirode, predivnih ljudi, vune od kojih su se tkali naljepši sagovi na svijetu opjevani u pjesmama. Sjedište proizvodnje pistacija, “antepskih oraščića” kako ih zovu. Gaziantep je ogromno industrijsko područje od velike važnosti za turski izvoz.
Prostor za koji se oduvijek zna da je na tektonski najosjetljivijem području. Može li se potres predvidjeti?
Pitanje koje kao bića bez mozga mnogi postavljaju u takvim prilikama iako seizmolozi uvijek imaju isti odgovor. No, prava i jedina pitanja u ovakvim situacijama jedino se mogu postavljati premijerima i predsjednicima. Onima koji upravljaju. Onima koje su građani ovlastili da za njih vode zajednicu, njihova javna dobra. Da donesu zakone kojima će se propisati kako se gradi u potresnim područjima, da iskorijene korupciju i klijentelizam, da s obzirom na geološku zadanost od koje ne mogu pobjeći, adaptiraju sustave pomoći i civilne zaštite i investiraju u temeljne alate pomoći za ljudsku sigurnost. Prirodi se ne može lagati. Ona razgoliti sve.
Koliko demagogije čovjek može izdržati, drugo je pitanje.
Erdogan je u izbornoj godini. Svibanj je mjesec kada Turci izlaze na birališta. Nakon šokantnog buđenja, nitko me ne može razuvjeriti da nekome tko toliko dugo drži vlast nije kroz glavu prošla i sebična misao o samoodržanju. Kada je sam jahao na valu nezadovoljstva u Turskoj na putu do vlasti zalagao se za transparentnost i kompetentnost, ne novoturski nacionalizam i politički islam kojima je zaokružio svoju skoro pa dinastijsku vlast.
U danima nakon potresa, dok smo gledali ljudsku tragediju, očaj i međunarodnu solidarnost i nadnaravne napore spasitelja, već se čuju glasovi nezadovoljstva. Kritički glasovi utišavaju se s vrha. Proglašeno je tromjesečno izvanredno stanje, a Erdogan, bez obzira na opisano, i dalje ima taktičku i hijerarhijsku prednost. Ako se opozicija u ovakvom trenutku za zemlju počne razračunavati lako ju je smjestiti u nišu politiziranja nacionalne tragedije. Hoće li ovaj potres biti prekretnica za Tursku i u kojem smjeru ipak je još samo predmet kalkulacija…
S druge strane, sve je više ljutitih glasova zbog odgovora na sirijsku kataklizmu. Iako već koju godinu ni u jednom mediju ne možete naći sveobuhvatan izvještaj o tome što se u toj zemlji događa nakon svega čemu smo svjedočili, sada se piše kako međunarodna pomoć stiže u dijelove pod opozicijskom kontrolom, a ne u one pod nadzorom središnje vlasti Bashara al-Assada. Povijest nam je već pokazala i dokazala o čemu sve ovise humanitarni odgovori na ratove, krize, potrese…
Nekada diktatori izgladnjuju tisuće ljudi i brane ulazak humanitarnih konvoja i pomoći, nekada se humanitarni konvoji gađaju, a humanitarni radnici otimaju. Ljude se ubija i protjeruje, tamniči ih se i guše im se slobode. Opća tragedija Sirije i ovaj put kuca na vrata.
Jer međusobna povezanost s Turskom u ovom trenutku nije samo ona u potresnoj tragediji. U ovom užasu stradali su oni kojima kocka života nije naklonjena više od desetljeća, izbjegli i raseljeni na području sjeverozapada Sirije i jugozapada Turske, oni za koje krikovi užasa i usklici bijesa više ništa ne znače. Sjede među ruševinama, gledaju u prazno, kopaju i izvlače svoje najmilije, ako ih izvuku žive, taj život, kakav god da je, jedino je što imaju i što im ostaje.
Koliko prate ili ih nakon svih tih godina zanima što je Assadova vojska, protiv koje su građani tijekom Arapskog proljeća digli ustanak, uz pomoć Irana i Rusije povratila veliki dio teritorija ili to što su prije potresa i Erdogan i Assad tiho signalizirali da bi pod ruskim pokroviteljstvom mogli normalizirati odnose.
Kod ljudske tragedije ovakvih razmjera, piše jedna analitičarka u uglednom europskom listu, trebalo bi geopolitičke i političke razlike staviti na stranu, no Europska bi unija trebala istu situaciju, veli, iskoristiti kako bi dobila prednost oko inzistiranja na demokratskim vrijednostima i vladavini prava.
Geopolitičke i političke razlike onda valjda nije dobro ostaviti po strani u vremenima dok se ratuje. Dok se gine u Hersonu ili nekada u Alepu, u kojem je nekada stajao jedan od najljepših muzeja koji su projektirali hrvatski arhitekti Zdravko Bregovac i Vjenceslav Richter, a koji su 2016. uništile kasetne bombe. Geopolitičke i političke razlike onda valjda nije dobro ostaviti po strani kao ni 2015. kada je ljudska tragedija epskih razmjera provalila iz Turske prema Europi. Svijet se nepovratno mijenja, a udari iz dubine kamenčića u svemiru po kojem hodaju, nikako da nas smjeste na pripadajuću poziciju u velikoj računici stvari.
Mogu li nas tektonske ploče po kojima stalno hodamo, a nikako da to osvijestimo, naučiti što je možda prava svrha čovječanstva? Upravo ona koja nekako uvijek prva digne glavu u svakoj tragediji. Ona koja pomaže i bezuvjetno hoće dobro, a ne ona koja se na koncu samo grčevito želi održati na vlasti, bez obzira koliko je potresa snašlo.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!