"Fašizam naš svagdašnji", tako se zvala tribina koju sam bila pozvana moderirati na proljeće 2019. godine tijekom Festivala tolerancije u zagrebačkoj Kinoteci. Tribina se održavala nakon prikazivanja filma „Prosecuting Evil“ redatelja Barryja Avricha, o životu Bena Ferencza, glavnog tužitelja na suđenju članovima mobilnih SS odreda smrti, Einsatzgruppen, u Nürnbergu.
Na tribini su, sjećam se već kroz maglu, s obzirom na akceleraciju događaja u godinama koje su uslijedile, govorili bivši predsjednik i poznati odvjetnik koji je vodio i neke haške slučajeve. Film o Benjaminu Ferencszu koji smo gledali prije toga, film je o sitnom, toplom čovjeku i njegovoj borbi. Čovjeku koji je s nepunih 30 godina stajao pred nacističkim zločincima čitajući im optužnicu, čovjeku koji se borio za uspostavljanje stalnog međunarodnog pravnog mehanizma pred kojim bi se mogli suditi najveći zločini i najveći zločinci, kako bi čovječanstvo uvijek imalo institut koji bi mogao i morao utvrđivati pravdu. Tako je Ferencz uspio u borbi za uspostavljanje Međunarodnog kaznenog suda.
Benjamin Ferencz, posljednji preživjeli tužitelj s nirnberškog suđenja, preminuo je prošli tjedan u 103. godini života. Života koji je u sebi nosio puno toga. Odlazak iz Transilvanije u Ameriku pred rastućim antisemitizmom u Europi, diplomu pravnog fakulteta na Harvardu, iskrcavanje u Normandiji kao mladi vojnik, ulazak u Buchenwald kao mladi tužitelj, dolazak u “kosturnicu neopisivih užasa” što će mu zauvijek promijeniti i trasirati život…
Kada ga je sudac prozvao da pročita uvodne riječi tužiteljstva na suđenju pripadnicima Einsatzgruppen, mirnim glasom, Ferencz je progovorio: “Ovo je bilo tragično ostvarenje netolerancije i arogancije. Osveta nije naš cilj. Tražimo samo pravdu. Od ovog suda tražimo da međunarodnim kaznenim pravom potvrdi ljudsko pravo da živi u miru i dostojanstveno, bez obzira na svoju rasu ili vrstu. Slučaj koji predstavljamo poziv je na čovječnost i na pravo.”
Law not war, pravo ne rat, postala je neslužbena maksima Ferencsovog života do samog kraja i danas, nakon njegove smrti, poruka njegove ostavštine.
“Srce mi se slama”, rekao je Ferencs u svojoj 103. godini, prije nekoliko mjeseci gostujući na CNN-u kod Christiane Amanpour, govoreći o ratu u Ukrajini.
Međunarodni kazneni sud nije još objavio da će goniti Vladimira Putina, no sasvim razložno, Ferencz je i dvadeset godina nakon uspostave suda i gotovo osamdeset godina nakon što je prošao vrata Buchenwalda, govorio o miru, žrtvama i kažnjavanju zločina. Tri točke kojima se vraćamo kroz povijest na početku, za vrijeme i nakon svakog rata. Tri točke iz kojih kao da nikada ništa ne naučimo iako i dalje u školama učimo povijest.
A što je povijest i tko je povijest?
Kako oni koji su protagonisti dobra u povijesti, kao Ben Ferencz, nikada ne ostvare konačnu pobjedu? Kako njihove riječi i djela ne ulaze u kurikulume, kako se ne čuju u javnom prostoru? Kako u zemlji i prostoru koji su i dalje zatrovani fašizmima našim svagdašnjim, nikako da zmiju o kojoj je pričao bivši predsjednik u Knessetu, a za čijeg govora sam sjedila na galeriji najvišeg izraelskog zakonodavnog tijela, bacimo jednom za svagda u duboki bunar. Jesmo li došli u globalni trenutak nove velike redefincije, gdje će, bez živih svjedoka poput Ferencza, sve opet moći ponovo?
Proteklih dana preplavljeni smo tekstovima o umjetnoj inteligenciji, njezinim opasnostima, izazovima, o tome kako je pravno regulirati, što ona može donijeti svijetu i budućnosti. U doba straha u kojem živimo, još straha je uvijek dobro. Da sami sebi zarobimo prirodnu inteligenciju. U digitalnom svijetu izloženi smo kao ni u jedno povijesno doba ratovanja, gledaju nas kažu kroz kamere, koriste nam podatke, brojeve kartica, slike djece, dopisivanje s ljubavnicima, sve je to big data oružje na kineskom-big tech-ruskom-you-name-it tržištu oko kojeg se grade teorije zavjere, stvaraju nove hijerahije, novim propagandnim oruđem. Tko su neprijatelji? Tko su oni koji su “krivi”? Tko su oni koji ih žele uništiti? Kada stanemo i promislimo, kada pogledamo u povijest, usporedimo je sa sadašnjošću, vidimo da uvijek može. Sve može ponovo.
Čovjek je cijelu povijest promišljao o svojoj, ljudskoj prirodi. Kakva je ona i dalje ne znamo, ali čitali smo i svakodnevno gledamo banalnost zla. I gotovo stoljeće nakon Trećeg Reicha i holokausta, sa svom pravom i umjetnom inteligencijom, novim tehnološkim napretkom, uvijek se vraćamo na isto pitanje i gledamo iste slike u drugim podnebljima. Kako je to moguće, ako učimo povijest, ako znamo povijest? Jesmo li u stanju učiti povijest? I postoji li mogućnost da se iz povijesti nešto dobro nauči, ako i dalje ne znamo kakva nam je priroda ili ako znamo da je zlo toliko banalno? Ima li te povijesti u kojoj bismo mogli učiti od Ferencsa, onoga što poziva na čovječnost i na pravo?
Tko uči mlade i kako ih uči? Kako svaki čovjek sam može učiti i biti podučavan da postoji stalan i otvoren poziv na čovječnost i na pravo? Možemo li o današnjici pričati bez povijesti i kako ako postoje paralelne istine i bez umjetne inteligencije? Može li se o Drugom svjetskom ratu „učiti“ bez da se govori o današnjici? O fašizmu našem svagdašnjem?
Zamislite cijeli razred koji VR-om otputuje u Buchenwald u trenutku kada u njega ulazi Benjamin Ferencz. Zamislite profesora povijesti koji na satu s djecom vodi otvorenu raspravu o Putinu danas i Rusiji u posljednjih sto godina.
Cijeli svijet piše o tome kako je umjetnom inteligencijom generirana slika Pape Franje u dizajnerskoj pernatoj zimskoj jakni zabrinjavajući pokazatelj vremena koje dolazi. Tko će podučavati mlade o tome što su fotografije bile kroz povijest i kako su mijenjale tijek povijesti u ratovima? Kakav kontekst, kakvo jučer i danas nam netko daje da bi sutra bilo lakše, jasnije, prohodnije, da bi bilo u skladu s čovječnosti i pravom.
Povijest kao školski predmet u hrvatskim se školama počinje učiti u petom razredu osnovne škole. Kako su djeca podložna pritisku vršnjaka, pričama, kao uostalom i mi stariji, samo više pokriveni slojevima života, jedan je dječak sa svojih jedanaest godina na prvi sat povijesti ušao s predumišljajem, onoga što je čuo na školskim hodnicima, pričama starijih braće i sestara koji su kreirali sliku bez uporabe umjetne inteligencije. Sliku predmeta koji je bauk, u kojem se „nešto štreba“, u kojem se „uče godine“. S istim dojmom dijete se vratilo s prvog sata i nije znalo objasniti majci što je učilo. Zatim su zajedno pogledali knjigu. Prve civilizacije, Sumer, Asirija… Riječi su krenule.
“Pogledaj kartu. Rijeka Eufrat. Rijeka Tigris. Mosul.”
Dijete je podiglo glavu. “Mosul?”
“Da.”
“To je tamo gdje je ISIS?”
“Da.”
“Pa kako je moguće da je tamo gdje je kolijevka civilizacija sada ISIS i zašto nama to profesorica nije tako objasnila?”
Vrata su bila otvorena, nakon ovakvog pitanja bilo je moguće sve. U TikToku svijetu, svijetu filtera i konstruiranih stvarnosti koje kradu priče iz povijesti i stvaraju zastrašujuće nepostojeće narative, oni koji dolaze znaju što se događa, ali nemaju nikakav bazen, nikakvu štaku, peraju, nikakav krajputaš koji će ih smjestiti u prostor čovječnosti i prava.
Istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu kaže kako mladi najviše vjeruju najbližim članovima obitelji. Dakle, puno toga zaista dolazi iz kuće. No, sve su kuće različite, a škola je tu ili bi trebala biti tu, jednako za sve. Da svi ostvare svoj pun potencijal. Ona je tu da omogući da se shvati što je bilo i zašto nešto jest. Što je uzrok, što je posljedica, zašto učimo tu povijest da bi razumjeli sadašnjost, da bi bili aktivni građani.
Sustav bi trebao biti tu da nam pokaže što je to zajednica koja živi u skladu s čovječnosti i pravom. Za sve one koji žele čitati i učiti o onome što je bilo da bi znali što će biti, mogu pogledati i poslušati brojne intervjue Bena Ferencza. I dok Hrvatska predsjeda IHRA-om (Prvi put čujete? Umjetna inteligencija znana kao Google će vam pomoći), možete pročitati i preporuke o tome kako se uči i podučava o holokaustu.
Da se ne zaboravi, kada i posljednji preživjeli umre. Da ne umre napokon i ta povijest obzirom da iz nje nikako da naučimo.
(Benjamin Ferencz, 11. 3. 1920. Czolt, Transilvanija, Mađarska – 7. 4. 2023. Boynton Beach, Florida, SAD)
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!