Kada je došla na čelo Europske komisije i u Europskom parlamentu u Strasbourgu održala prvi govor o stanju Unije, bivša njemačka ministrica socijale i obrane, konzervativka Ursula von Der Leyen, objavila je kako joj je ključni cilj do kraja mandata da Europska unija i sve njene države članice ratificiraju Istanbulsku konvenciju, konvenciju Vijeća Europe protiv nasilja nad ženama. Svjedočili smo u našoj državi, još prije toga, kako se rasprava o konvenciji kojoj je cilj i sadržaj jedino i isključivo štititi žene od nasilja, pretvorila u zastrašujuće izvitopereno polje "borbe", u kojem se činilo da iracionalno dobiva medijski prostor i postaje "stranom" u javnim raspravama.
Obzirom na rast femicida u Europi i činjenicu da do rezultata objave jedinog relevantnog istraživanja Europskog instituta za rodnu ravnopravnost 2024., neće biti jasne slike o tome što se događa na kontinentu, European Data Journalism, složio je paneuropski novinarski konzorcij te počeo objavljivati seriju tekstova o onome što se događa u Europi – više možete saznati na linku, no sam skupni naziv istraživanja po državama, koji se počeo objavljivati prošli tjedan, pokazuje alarmantnost situacije. Neobjavljeni rat ženama.
Živimo u ratno doba. Doba rata koji se, osim na ukrajinskom frontu, vodi i oko vrijednosti, vladavine prava, konstrukta svijeta i njegovih pravila. Nije to neka floskula bez ikakvog značenja koja vam ide na živce jer je izgovaraju europski ili vaši nacionalni političari koji su vas već tisuću puta iznevjerili zbog nečinjenja, korupcije ili birokratskih zavrzlama zbog kojih vam je život često gorak. To je kreiranje narativa koji udara u psihu, a stvara ga mašina koju predvodi kremaljski macho vožd Vladimir Vladimirovič Putin. O čemu ova to piše pitate se?
Kada je stigao na vlast prije 22 godine, mali KGB-ovac iz Lenjingrada htio je podići poniženu Rusiju iz pepela raspada Sovjetskog saveza i neuspjelih reformi, tajkunskog raspračavanja resursa i podsmjeha svijeta rasplesanom supijanom Jeljcinu. Čvrsta ruka, gol do pasa jahač kroz stepu, goloruki krotitelj medvjeda, džudaš i onaj koji vraća snagu i ugled ruskim muževima koji su ostali bez posla u dekadi dezintegracije. Malo po malo, uz sva jačanja mišića, širenje utjecaja, pokoji rat i aneksiju, zabranu rada nevladinih organizacija, proglašavanje stranim agentima, stižemo do 2017. kada ruska Duma dekriminalizira rodno nasilje u obitelji, osim u slučaju teških fizičkih ozljeda. Godinu nakon donošenja tog zakona, Margarita Gračeva tražila je zaštitu nakon što ju je suprug i otac njihovo dvoje djece odvukao iza kuće u šumu, zavezao i vitlao oko glave nožem. Policija nije došla jer to što se dogodilo po ruskom zakonu nešto je sasvim normalno. Tri mjeseca kasnije, policija je dobila dojavu kako je suprug Margariti Gračevoj odsjekao obje ruke sjekirom. Tada su došli. Gračeva je preživjela i postala jedna od najglasnijih aktivistica za ženska prava, uz sve rizike koji je to u ambijentu Putinove Rusije to donosilo, no i njen glas utišan je na koncu potpuno u aktualnom ratnom bubnjanju. Jedna od pet Ruskinja prema statistikama izložena je nasilju u obitelji svakodnevno. Dekriminalizaciju obiteljskog nasilja u Ruskoj Federaciji promatrati se može i treba isključivo kroz opću političku strategiju koju godinama slaže i provodi Putin. Naglasak na arhaični tradicionalizam, mačizam, odbija u UN-ovoj povelji upisana ljudska i ženska i rodna prava kao „slabost“ i „zapadnu dekadenciju“. Narativ je to koji je pomno konstruiran, simbolički visoko stiliziran u javnosti te u punom gasu globalno promoviran kroz strategije utjecaja koje slažu kremaljski stratezi. 44 posto Rusa, kada se izgovori riječ “muškarac” asocira na Putina. Monopol na maskulinitet ima jedini mogući lider Rusije. Do kada bude trajao taj diktat, u Rusiji promjena neće biti moguća. A globalni autokrati i rušitelji liberalne demokracije imat će sponzora, mecenu, autoritet, zaštitu, uzor.
Kremaljski režim najviše smetaju žene. Nakon što je Putin u prvim tjednima rata donio zakon kojim se svatko tko rat nazove ratom, a ne „specijalnom vojnom operacijom“, može spremiti u zatvor na 15 godina, na ulice su prve izašle žene. Aktivistica Svetlana Šmeleva s transparentom – ne u moje ime, stajala je na cesti sama. Kao i godinama prije i tada aktivistice feminističkog kolektiva Pussy Riot s kojima sam razgovarala lani u Zagrebu nakon njihovog konačnog odlaska iz Rusije i turneje na koju su krenule po Europi, da bi zbog tjeralica autokratskog režima na europskim granicama, u europskim državama poput Hrvatske, bile i opet pritvorene, retraumatizirane.
Putinov odnos prema ženama u današnjem kontekstu i onome što on propagira i kroz što traži savezništva diljem svijeta, jasno je upozorenje globalno, građankama i građanima svijeta, kako autokratski i autoritarni režimi idu ruku pod ruku diskriminacijom.
Nasilje je nedopustivo. Od uvreda preko kreiranja lažnih narativa do ratnog zločina silovanja, masovnih ubojstava i genocida, povijest nas uči, dođe dok trepneš.
O ratu, masovnim zločinima, ubojstvima i zlu, sve češće nas izvještavaju žene. Početkom rata u Ukrajini i borbi za Irpin, priče CNN-ove reporterke Clarisse Ward, odnos pun empatije prema žrtvama, samo jedna je od plastičnih ilustracija koliko je u doba rata nužan i važan takav glas.
Prije više od dvadeset godina Evgenia Perets napisala je članak u Vanity Fairu nazvan – Djevojke na frontu. Sučelila je priče tri ratne reporterke, danas pokojne Marie Colvin, CNN-ove Christiane Amanpour i Janine Di Giovanni.
Njih tri naravno nisu bile prve koje su kroz povijest bile na ratištima, s njih izvještavale, donosile priče, snimke i fotografije s prve crte, na njima ginule. No, taj tekst, koji je jedan od ključnih referenci na studijima novinarstva u svijetu, artikulira nešto vrlo važno. Ženski pristup izvještavanju o ratu. Autorica piše: „Neki sugeriraju kako postoji intrinzična, čak i biološka razlika u načinu kako one gledaju rat u odnosu na njihove muške kolege.” “Muškarci bivaju fascinirani igračkama od druge godine života i to se nikada ne mijenja,“ kazala je Marie Colvin „Ja ne mislim da je to važno kada se izvještava o ratu. Mislim da su važni ljudi.“ Bivale su i Colvin i Amanpour i Di Giovanni vrijeđane, nipodoštavane, ranjavane, no u svijetu globalizacije i globalnih medija pokazale su što su žene u novinarstvu i što je novinarstvo. Novinarke pred kojima glavu spuštaju i diktatori i ratni zločinci.
Dehumanizacija, nesvjesnost i nesavjesnost obilježavaju svako ratno doba.
U takvom vremenu nužan je glas empatije. U takvom vremenu važna je slika žene koja ilustrira ovu kolumnu. Kao i njezin kip.
U godini u kojoj je Marija Jurić u Obzoru objavila prvi tekst pod imenom „Zagorka“, dogodila se u Torinu premijera Puccinijevog La Bohemea. Wilhelm Röntgen objavio je svoje povijesno otkriće. Švedski kemičar, kasnije Nobelovac, Svante Arrheinus objavio je prvu ikad studiju o štetnom utjecaju CO2 na zemljinu atmosferu, a prve moderne olimpijske igre održane su u Ateni. U Africi su se u vrhuncu kolonijalne ere vodili talijansko-etiopski ratovi te onaj engleske krune protiv kraljevstva Ashanti, većinski na području današnje Gane. Kraljica Victorija i službeno je postala najdugovječnijim britanskim monarhom.
U tom tekstu Zagorka piše o tome kako se ljudima teško voziti željeznicom jer ne razumiju mađarski na kojem su u to tmasto Hedervaryjevo doba bile sve oznake. Zagorka je uskoro postala sve ono što već znamo. Danas bi pisala o deložacijama samohranih majki, femicidu i obiteljskom nasilju poslije pandemije, ali bila bi i žustra izvjestiteljica s Markova trga, onoga na kojem je Sabor u kojem se borila za pravo glasa, a u kojem danas novinarska soba nosi njezino ime. Bila bi Zagorka danas i europska dopisnica, pisala bi srčano s prve crte fronte o silovanjima i zločinima u Ukrajini, kao i o Mađarskoj i vladavini prava i Orbanovoj politici, o korupciji u INA-i i ministrima koji se svako malo nađu u mutnim poslovima. Brat uz brata, Mađar uz Hrvata, bio bi zasigurno i danas naslov nekih od njenih tekstova. Zagorki bi zbog njenih oštrih pitanja danas rekli da je simpatična, da rajca, da prljavo zarađuje za svoj kruh, da joj po očima vide da ne odvaja otpad, da će joj se napiti krvi. Rekli bi joj, kao što su joj i na prijelazu pretprošlog u prošlo stoljeće govorili, da je muž, da je ružna, luđakinja. I baš sa Zagorkom, kao godišnjom nagradom za najbolje novinarske radove u Hrvatskoj, svaka od nas treba stajati uz svaku Zagorku oko nas. Svaku Zagorku u svijetu. Jer će od ružnih luđakinja koje to zaslužuju, o kojima se na koncu kao broju govori u haškoj sudnici ili im se ne daje pravda u nekoj domaćoj, ostati samo spomenici. A možda na koncu ni oni jer u svijetu Putina neće ih imati tko ni podizati. Jer su zaslužile. Do odrezanih šaka, jezika i glava.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!