Zašto ne možemo prestati gledati filmove koji nas rasplaču?

žena, tuga, suze, plakanje, nasilje, zlostavljanje — Kat Smith / Pexels | Kat Smith / Pexels

Neki filmovi nas jednostavno ne ostavljaju ravnodušnima. Za neke je to ljubavna priča iz "Titanica", za neke ona iz "Planine Brokeback", a nekima suze teku kad vide ljubav i vjernost psa u filmu "Marley i ja". Neki su suze ronili za nerealiziranom ljubavi u "Mostovima okruga Madison", a neke je jednostavno iz cipela izbacila stvarnost na kraju "Panovog labirinta".

Oglas

Filmovi kao sigurna zona

Razlog zašto se ljudi predaju takvim filmovima, a da se prethodno dobro opreme papirnatim maramicama, leži u tome što filmovim pružaju sigurnu zonu za emocije. S jedne strane to je opravdanje za emocije, a s druge dozvoljava kanalizaciju emocija koje bi se inače suzdržavale.

Dr. Sophie Scott, profesorica neuroznanosti na UCL-u, objašnjava što se zapravo događa u mozgu dok se pokušavamo sabrati uz neki dirljivi film:

"Zapravo, ne razumijemo to do kraja. Znamo da gledanje tužnih filmova stimulira vrlo važno područje u mozgu - ono koje dijelimo s drugim sisavcima. To se područje povezuje s emocionalnim ekspresijama poput plakanja, jecanja i slično. Razlog leži u emocionalnom stanju koje se stvara dok gledamo film. Čak 80 posto ljudi osjeća se bolje nakon plakanja. Zato to može biti snažan emotivni katalizator čak i ako pojma nemate što vas je zapravo rasplakalo."

A što je s predrasudom da žene više plaču? Desetljećima su se melodrame i romantični filmovi smatrali tipično ženskima. U tome ima nešto istine jer su muškarce tradicionalno učili da se odupru suzama i plakanju da ne pokažu "slabost".

"Istina je da će žene prije zaplakati od muškaraca, no to je kulturološka posljedica. Muškarci u našoj kulturi su puno više plakali - to je bio znak emocionalne pristojnosti u Viktorijansko doba. To se u prošlom stoljeću jako promijenilo, posebno oko Prvog svjestkog rata kad ozbiljnost dolazi u modu", rekla je Scott.