Znanstvenica o klimatskim promjenama: "Ovo je borba za život"

Klimatski slom

Klimatski slom očituje se kroz brojne stalne, postepene promjene poput porasta razine ugljičnog dioksida, rasta razine mora i zagrijavanja oceana. Ti brojevi iz godine u godinu rastu, a pogone ih emisije stakleničkih plinova uzrokovane ljudskom djelatnošću.

Međutim, znanstvenici su identificirali i najmanje 16 „točaka preokreta” – kritičnih granica na kojima i najmanji pomak može uzrokovati dramatične, nepovratne promjene u temeljnim dijelovima Zemljinog sustava, s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Te promjene mogu međusobno utjecati i izazvati povratne sprege koje dodatno ubrzavaju zagrijavanje planeta ili remete vremenske obrasce, uz nepoznate, no potencijalno pogubne posljedice za život na Zemlji. Moguće je da smo neke od tih točaka preokreta već prešli.

Dr. Genevieve Guenther, američka stručnjakinja za komunikaciju o klimatskim promjenama, osnivačica je organizacije End Climate Silence koja proučava kako se globalno zatopljenje prikazuje u medijima i javnom diskursu. Prošle je godine objavila knjigu The Language of Climate Politics: Fossil Fuel Propaganda and How to Fight It, koju je Bill McKibben nazvao „darom svijetu”. Uoči konferencije Global Tipping Points koja se održava u srpnju, Guenther je u razgovoru za Guardian istaknula važnost rasprave o katastrofalnim rizicima pri komunikaciji klimatske krize.

Zašto je važno govoriti o točkama preokreta?

Klimatska kriza gura globalno važne ekosustave – ledene pokrove, koraljne grebene, oceansku cirkulaciju i Amazonsku prašumu – prema točki bez povratka. Zašto je važno govoriti o tome?
„Moramo ispraviti pogrešan narativ da je klimatska prijetnja pod kontrolom. Ti ogromni rizici potencijalno su katastrofalni jer bi prekinuli povezanost ljudskih i ekoloških sustava koja čini temelj naše civilizacije.“

Kako su se promijenili stavovi o tim opasnostima?

Nakon izvješća IPCC-a iz 2018. godine o granici od 1,5 °C, nastao je val konstruktivnog globalnog alarma jer je tada prvi put jasno rečeno da razlika između 1,5 °C i 2 °C znači katastrofu za milijune ljudi i da bismo, kako bismo zadržali globalno zatopljenje na relativno sigurnoj razini, morali gotovo odmah svesti emisije na nulu. Do tada političari nisu shvaćali kako je kratko preostalo vrijeme. To je pokrenulo val aktivizma – poput Grete Thunberg te pokreta domorodačkih naroda i mladih – te povećanu pozornost medija. Sve je to dovelo do toga da gotovo svi prepoznaju klimatske promjene kao zastrašujući i hitan problem, što je pak rezultiralo novim obvezama, korporativnim ciljevima održivosti i politikama vlada.

Međutim, to je izazvalo i kontraudarac onih koji u klimatskom pokretu više vole gajiti optimizam, smatrajući da treba poticati kapitalistička ulaganja u obnovljive tehnologije kako bi se fosilna goriva izbacila iz tržišta. Ta skupina vjeruje da strah od klimatske krize odvraća ulagače te tvrdi da je kontraproduktivno govoriti o najgorim scenarijima. Neki komentatori čak su tvrdili da smo izbjegli najgore i da smo sada na „smirujućoj putanji” koja vodi do zatopljenja nešto ispod 3 °C do 2100. godine.

Zašto ne možemo biti ravnodušni?

Čak i uz sadašnju razinu zatopljenja od oko 1,5 °C, posljedice već idu prema najgorem kraju spektra, a raste zabrinutost zbog mogućih preokretnih točaka poput sloma Atlantske meridijanske struje (Amoca), antarktičkog leda, koralja i prašuma.

Ako bi rizik pada zrakoplova bio jednako velik kao rizik sloma Amoca, nitko ne bi pristao letjeti jer nijedan zrakoplov ne bi dobio dozvolu za polijetanje. Pomisao da je naša „malena svemirska letjelica” (planet) izložena takvom riziku, a da i dalje nastavljamo „posao kao i obično” jednostavno je nevjerojatna. Problem je u tome što ljudi često ne osjećaju povezanost s tim opasnostima i ne shvaćaju da su djeca koja danas odrastaju izložena kaotičnoj, katastrofalnoj i negostoljubivoj budućnosti. Govoriti o rizicima od katastrofa koristan je način da premostimo tu lažnu distancu.

Zašto ne možemo biti spokojni?

Neki medijski, politički i znanstveni krugovi tvrde da klimatske promjene neće biti tako pogubne za bogate zemlje poput Velike Britanije, Europe i SAD-a. Takve poruke uspavljuju i ostavljaju dojam da možemo živjeti jednako kao i dosad bez ozbiljne prijetnje po nas, naše obitelji i zajednice u nadolazećim desetljećima. Cilj moje knjige je probuditi ljude i povećati njihovu spremnost i podršku za ukidanje fosilnih goriva.

Je li klimatska anksioznost loša?

Nedavna studija sa Sveučilišta Yale otkrila je da određena doza klimatske anksioznosti nije nužno loša jer može mobilizirati ljude na kolektivnu akciju. Slažem se s tim, uz uvjet da razumijemo koja vrsta „katastrofičnosti” je u pitanju.
Govorim o tri vrste beznađa:

1. Beznadnost koja proizlazi iz pogrešnog razumijevanja znanosti i uvjerenja da smo ionako na putu ka neizbježnom slomu u idućih 20–30 godina. To jednostavno nije istina.
   
2. Nihilistička pozicija koja dolazi iz uvjerenja da „samo ja” mogu razumjeti strašnu istinu, koja često vodi preziru prema drugima.
   
3. Beznadnost koja dolazi iz političke frustracije jer oni koji drže moć ne žele prestati „spaljivati svijet”. To je najrazumniji oblik beznađa, a njemu se suprotstavljamo tako što priznajemo strah, pretvaramo ga u hrabrost i djelujemo: razgovaramo o klimatskim promjenama, zovemo izabrane predstavnike, zahtijevamo od poslodavaca da postupe u skladu s javnim izjavama.

Gradualno zatopljenje vs. prekretnice

Razlika između postupnog zatopljenja i prekretnica slična je razlici između kronične, kontrolirane bolesti i akutne, po život opasne bolesti.
Kada ljudi umanjuju klimatske promjene, često ih prikazuju poput dijabetesa – bolesti s kojom možemo živjeti relativno dobro ako se primijene prave mjere. No to nije ono što znanstvenici kažu. Dr. Joelle Gergis, jedna od autorica posljednjeg IPCC-ovog izvješća, uspoređuje klimatske promjene s rakom – bolešću koja raste i metastazira dok ne postane neizlječiva. To možemo usporediti s prekretnicom.

Ovo je borba za život. A poput svake borbe, i ona zahtijeva nevjerojatnu hrabrost. Prije nego što sam počela raditi na klimatskim promjenama, nisam sebe doživljavala kao borca, no postala sam to jer osjećam odgovornost očuvati svijet za svog sina i svu djecu koja dolaze. Ta snažna zaštitnička ljubav izvor je snage koja je jača od pohlepe i mržnje. Da ljubav nije snažnija, ne bismo ni postojali.