Astronomi su u galaksiji koja graniči s našom Mliječnom stazom uočili kozmičku "iglu u plastu sijena" - "uspavanu", tj. neaktivnu crnu rupu čiji nastanak, kako se čini, nije rezultat eksplozije umiruće zvijezde.

Znanstvenici pojašnjavaju da se ova crna rupa razlikuje od dosadašnjih poznatih crnih rupa po tome što ne emitira moćne rendgenske zrake koje svojom snažnom gravitacijom proždiru obližnji svemirski materijal te što nije rođena u eksploziji zvijezde poznate kao supernova.

Supernova se događa kada masivna zvijezda potroši svoje nuklearno gorivo, pri čemu jezgra postaje nestabilna, pa kolabira.

Crne rupe su nevjerojatno gusti objekti s tako snažnom gravitacijom da im čak niti obližnja tvar, svjetlost ili radijacija ne može pobjeći.

Novootkrivena crna rupa ima masu devet puta veću od našeg Sunca, a otkrivena je u području Tarantula Nebula, dijelu galaksije Veliki Mageljanov oblak, 160.000 svjetlosnih godina od Zemlje.

Svjetlosna godina je udaljenost koju svijetlost prijeđe u godinu dana – 9,5 bilijuna kilometara.

U svojevrsnom “zvjezdanom braku”, s ovom crnom rupom orbitira sjajna i vruća plava zvijezda čija je masa 25 puta veća od Sunca. Radi se o tzv. binarnom sustavu nazvanom VFTS 243.

Znanstvenici vjeruju da će zvijezda-družica naposljetku također postati crnu rupa te je moguće da će se sjediniti s već postojećom.

Uspavane crne rupe, za koje se vjeruje da su relativno uobičajene, vrlo je teško uočiti jer je njihova interakcija s okolinom zanemariva.

“Veliki je izazov otkriti takve objekte”, kazao je astronom Tomer Shenar sa Sveučilišta u Amsterdamu i vodeći autor studije u časopisu Nature Astronomy.

“Identificirali smo iglu u plastu sijena”, rekao je Shenar.

To je prvi objekt takve vrste koji su astronomi otkrili nakon desetljeća istraživanja, potvrdio je Kareem El-Badry, iz Harvard & Smithsonian Centra za astrofiziku.

Šest godina su pritom koristili vrlo veliki teleskop u Čileu, u pustinji Atakama. VLT je naziv četiriju teleskopa Europske južne zvjezdarnice ili ESO (European Southern Observatory) smještenih na visoravni Cerro Paranal, sa zrcalima promjera 8,2 metara.

Postoji više kategorija crnih rupa: od najmanjih, koje nastaju urušavanjem velikih zvijezda na kraju njihovog životnog ciklusa, do srednjih te golemih crnih rupa smještenih u središtima većine galaksija.

“Crne rupe su u suštini tamni objekti koji ne emitiraju nikakvu svjetlost. Stoga, da bi ih otkrili, obično tragamo za binarnim sustavima u kojem se jedna blistava zvijezda kreće oko drugog, neotkrivenog objekta”, kazala je Julia Bodensteiner, postdoktorandica u Europskoj južnoj zvjezdarnici u Muenchenu.

Obično se urušavanje masivnih zvijezda u crne rupe povezuje sa snažnom eksplozijom supernove, no u ovom slučaju je zvijezda, možda i mase 20 puta veće od Sunca, na svom izdisaju otpusila u svemir dio svog materijala i potom se urušila u samu sebe, bez eksplozije.

Zaključuju to znanstvenici i po njezinoj skoro savršenoj kružnoj orbiti.

“Da je došlo do supernove, snaga eksplozije bi novoformiranu crnu rupu odbacila u nasumičnom pravcu i formirala eliptičnu, a ne kružnu, orbitu”, objasnio je Shenar.

Također dodaje da je u sustavima tzv. uspavanih crnih rupa, zvijezda-pratitelj dovoljno daleko da se materijal ne akumulira oko crne rupe te potom zagrije i emitira rendgenske zrake.

“Umjesto toga, crna rupa je smjesta proguta”, rekao je Shenar.

Bodensteiner ističe da su crne rupe “nemilosrdno proždrljive”.

“Treba im samo nešto dovoljno blizu da to prožderu”, rekla je znanstvenica.